|
Ruženje manastira Ostrog
Otkako je SPC prisvojila i okupirala oko 650 crkava, manastira i drugih objekata Crnogorske pravoslavne crkve, koju je nasilno ukinuo regent Aleksandar Karađorđević, SPC se, a posebno od kako je na njeno čelo došao Amfilihije Radović, dala na njihovo sistematsko preuređivanje i uništavanje. Ono traje sve do današnjih dana. Uzor za taj vandalizam SPC je imala u dalekoj prošlosti - u srpskom prosvjetitelju Savi i ostalim Nemanjićima, sinooslijepljivačima i oceubicama, koji su ognjem i mačem zatrli sve što su stigli, pa i na području današnje Crne Gore.
VANDALI U MANTIJAMA
Šira javnost je početkom jula 1986. godine prvi put saznala da Srpska pravoslavna crkva bezobzirno uništava crnogorsku kulturno-istorijsku baštinu. Tada je njen jeromonah Nikodin Komljenović krampom otvorio i oskrnavio grobnice velikog vojvode Mirka i knjaza Danila, u kojima su svojevremeno počivali Sveti Petar Cetinjski i Njegoš. Nekome u SPC učinilo se da su autentične grobnice "preglomazne" i da ih treba smanjiti, pa su se srpski sveštenici latili krampe i malja. Tada su ti samozvani neimari zemne ostatke dvojice crnogorskih velikana razbacali zajedno sa šutom pored nasilno otvorenih grobnica. Nijesu poštedjeli ni Garibaldijevu zastavu, koju je čuveni italijanski revolucionar poslao na Cetinje da se prekrije kovčeg vojvode Mirka, kojeg je izuzetno cijenio kao vojskovođu.
Uslijedili su protesti kulturne javnosti, ali ne i odlučno reagovanje crnogorske vlasti, pa je SPC nesmetano nastavila poharu crnogorskih crkava i crkvenog blaga. Za to nije mogla naći revnosnijeg i poslušnijeg od Amfilohija Radovića.
Niko vjerovatno ne zna šta je sve pokradeno iz crkvenih riznica - od vrijednih panagija, ikona do knjiga, ali svako se lako može uvjeriti u građevinske poduhvate Amfilohijevih neimara kojima se, uz pare crnogorske države i njenih gradjana, crnogorske crkve i manastiri preprevljaju i skrnave u duhu svetosavlja, koje je u Crnoj Gori bilo poznato tek krajem prošlog vijeka.
OSTROG “SELI” U RAŠKU
Autentičnost manastira Ostrog, i u svijetu poznatog crnogorskog svetilišta, Srpska pravoslavna crkva počela je da narušava početkom devedesetih godina. Fasada manastirskog konaka ukrašena je likovima srpskih svetaca, koji se množe i na novokreiranim freskama po ostalim crnogorskim sakralnim objektima. Tu se našao i Sveti Sava kojeg nikad nije bilo u Ostroškom manastiru. SPC je, inače, odavno prisvojila najpoznatije crnogorske svece – Svetog Vasilija Ostroškog, Stefana Piperskog, Svetog Petra Cetinjskog...
Prozori manastirskog konaka opervaženi su smiješnim vijencem od crvene cigle, kao da se Ostroški manastir nalazi u Sremu ili Fruškoj Gori.
Posjetioci Ostroga, a njih je svake godine na hiljade, ovdje mogu kupiti samo ikone srpskih svetaca i knjige posvećene Srpskoj crkvi i srpskoj državi.
Zidovi manastira na Starčevoj Gorici, zadužbini Balšića, takodje su prekriveni likovima srpskih svetaca, iako Balšići, kao katolici, nijesu imali nikakve veze sa njima.
SPC graditelji samovoljno preure|uju i ambijent Cetinjskog manastira, koji su prekrstili u Srpski manastir.
Povodom skrnavljenja Cetinjskog manastira, u kojem SPC dograđuje pojedine njegove djelove, u julu 1999. godine reagovala je CPC. Pozivajući svoje vjernike i poštovaoce da dignu svoj glas "protiv vandalizma koji je uzeo maha u našoj domovini Crnoj Gori", CPC kaže da "gotovo nema arheološkog lokaliteta ili kamena koji je vremenom dobio nekakvu patinu, a da se pod rukom Amfilohija Radovića nije preobrazio u navodni izvor svetog Save, u njegovo počivalo, spavalo i sanjalo".
NEGIRANJE SVEGA CRNOGORSKOG
SPC u Crnoj Gori decenijama razara crnogorsko kulturno i nacionalno biće, svrstavajući se tako u red paravojnih formacija sa "specijalnom namjenom", ističe se u reagovanju CPC, uz ocjenu da "isprazno zvuče sve priče o crnogorskom dostojanstvu i očuvanju časti i poštenja, kada se sa naših svetinja puca u crnogorske vjernike, oduzima im se pravo na postojanje, skrnave njihovi spomenici kulture i kada su Crnogorci jedina narodnosna grupa u Crnoj Gori koja nema pravo ni na svoju zastavu, ni na svoju crkvu, niti na svoje vjekovno ime koje se i sa zvaničnih mjesta izgovara gotovo šapatom".
"Likovnost i upotrijebljeni fasadni elementi, ukratko arhitektura, su potpuno strani našoj graditeljskoj tradiciji i nasljeđu, što doslovce važi i za novoizgrađeni objekat konaka manastira Ždrebaonik, objekat biblioteke na Topolici u Baru, hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, budući hram u Baru (projekat) itd. SPC mora shvatiti i prihvatiti, da raško-moravskoj školi i arhitektonskoj tradiciji Srbije nije mjesto u Crnoj Gori koja ima dovoljno vrijedni dio mediteranskog graditeljskog nasljeđa. Ravničarska Srbija nije isto što i pjena od mora i planine", smatra podgorički arhitekta Miodrag Bajković, koji je do u detalje upućen u to graditeljstvo po nalogu mitropolita Amfilohija.
Novi lik dobio je i manastir Ždrebaonik, lociran u prostoru Martinićke ravnice. Na četiri-pet metara od ulaza u manastir gradi se ogromni, pedesetak metara dužine i na tri sprata, objekat konaka... U Prečistoj Krajinskoj, duhovnom centru iz vremena kneza Vladimira, unutrašnjost je obložena armirano-betonskim platnom, dio kule nadzidan, a bivša kamena struktura više ne postoji.
I hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, koji dijelom finansira i Vlada Crne Gore, takođe se potpuno uklapa u novokomponovane graditeljske poteze SPC.
Kao kompilacija Sv. Tripuna (ulazna partija - portal), Gračanice i ostalih srpskih manastira, uz prenatrpanost neprimjerenim elementima, nema, smatraju stručnjaci, ama baš nikakvu arhitektonsku vrijednost niti išta zajedničko sa dugom tradicijom crnogorske crkovne arhitekture. Tipičan je primjer upadljive raške škole koja treba da stavi svoj pečat nasred Crne Gore. On je dokaz da srpska sakralna arhitektura jednostavno nije odmakla dalje od vremena kraljeva Milutina i Dragutina.
Na Prevlaci kod Tivta nalaze se ostaci najznačajnijeg i najvećeg benediktanskog manastira iz doba zetske dinastije Vojislavljevića, koji su bili katolici. Tako piše u starim dokumentima. Odnedavno je ta istorijska istina prekrštena i glasi - to je pravoslavni sakralni objekat iz doba Nemanjića. Za to "otkriće" zaslužna je SPC u Crnoj Gori sa mitropolitom Amfilohijem.
FALSIFIKATIMA NIKAD KRAJA
Iz iste radionice štancovani su posljednjih godina i mnogi drugi slični falsifikati. Tako su i ostaci turske tvrđave u Podgorici preko noći postali temelji Nemanjinog grada.
"Bezmalo sve ostatke sakralnih objekata, od sjevera do juga Crne Gore, kako seoskih crkava tako i nekad značajnih kompleksa za koje nauka nije utvrdila iz kojeg su perioda ili uopšte nijesu obrađivani, SPC obavezno smješta u period Nemanjića", kaže arhitekta Bajković.
Cilj je jasan: po svaku cijenu u što dalju prošlost pomjeriti pojavu pravoslavlja, a to znači SPC na prostorima današnje Crne Gore. Tako velikosrpska istoriografija i politika fabrikuju još jedan dokaz da su Crnogorci navodno Srbi i da nikad nijesu imali svoju samostalnu crkvu i državu.
Većina pomenutih objekata gradi se i renovira bez odgovarajućih građevinskih dozvola. Ali, ta takozvana divlja ili "crna" gradnja nimalo ne brine ni Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, ni Ministarstvo kulture, ni CANU, niti bilo koga iz crnogorske državne vlasti. Svi oni uglavnom ćute kao da se taj vandalizam ne dešava u državi Crnoj Gori. I dok se svi nadležni prave nevješti ili tek povremeno reaguju, SPC posrbljava i uništava crnogorsku kulturnu baštinu, a mitropolit Amfilohije nesmetano ostvaruje onu svoju svojevremenu "zakletvu" da se "prvo udara na svetinje kad treba jedan narod poniziti".
Takav necivilizovani odnos SPC prema crnogorskim svetinjama mnoge je podsjetio na zulum koje su srpske vlasti pravile 1918. godine prema Crnogorskoj crkvi. O tome se detaljnije govori u "Dokumentima o zločinima Srba u Crnoj Gori", štampanim 1921. godine u Rimu. Izdvajamo jedan primjer.
U decembru 1918. godine "jedna grupa srpskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorisali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću slijedeći odvratni zločin, želeći time ubiti autoritet Crkve, odnosno svetitelja-patrona crnogorskoga naroda i Crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkijeh sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom Sv. Vasilije, a na trećem Crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije. Zatim su se zaržali na trgu, dje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi, prilikom sahrane.
Ispovijest kaluđerice
Potresnu ispovijest Olimpijade Ikonić, kaluđerice iz Manastira Ostrog, zabilježila je 1995. godine novinarka Liberala Nada Bukilić.
"Šezdesetogodišnja kaluđerica Olimpijada Ikonić je od 13. februara 1995. godine pravi beskućnik. Voljom Lazara Adžića, starješine Manastira Ostrog. Ova je žena, bolesno iscrpljena, izbačena na ulicu iz sobe koju je sama godinama opremala i od prave štale napravila sebi mali dom. Kaluđerica Olimpijada (to joj je crkveno ime, prvog se i ne sjeća) ima 194 kumstva, s ljudima što su dolazili da krste đecu pod Ostrogom, ima patnjom okovan život i pored svega nadu da će njoj, ali i Ostroškom manastiru, jednom biti bolje.
SAMOVLASNI LAZAR
"Javila se u našu redakciju sa željom da ispriča svoju subinu, ali i da ukaće u šta se pretvorila vjera u Boga i poštovanje Sv. Vasilija. Ova je žena od šeste godine bila po mnogim srpskim manastirima, u trinaestoj se zakaluđerila, a s nekih trideset stigla na Cetinje. Tu je godinu dana služila mitropolita Danila, a potom otišla pod Ostrog. Radila je u manastirskoj kuhinji, spremala sobe i zajedno sa ostalim iz Manastira brinula o stoci i njivama. Negdje '79. godine stekla je pravo na tu sobicu i, мada je imala problema da je zadrži, uredila je, prema njenom kazivanju, sasvim solidno. Oko ove žene se zaplelo vrzino kolo, ređale su se smicalice i podvale, smjenjivale poruge i maltretiranje svih vrsta, ali su vrhunac, prema njenim riječima, postigle dolaskom starješine Lazara Adžića, koji smjerno slijedi sva uputstva Amfilohijeva. Evo njene priče.
"Oni me odavno maltretiraju i muče na razne načine. U ponedjeljak sam otišla do koze koju čuvam nedaleko od Manastira, imam kokoške, tamo poradila oko njih, možda sat i po. Kad sam se vratila, sreo me jedan od poslužitelja manastirskih i rekao mi da su kaluđeri ušli u moju sobu, ponijeli mi namještaj, sve što sam imala i zabravili vrata da ne mogu ući ni za dokumenta. Pošto sam viđela da se ja sama s njima ne mogu nositi, otišla sam u SUP Danilovgrad, bilo je oko četiri sata popodne, i dežurnima ispričala šta se desilo. Oni su me prvo ubjeđivali da mi ne mogu ništa pomoći, a poslije su ipak pošli samnom do Manastira, ušli kod Adžića i tamo s njim razgovarali. Zvali su me, rekli kako ništa ne mogu da urade i da idem đe znam. Ja sam otišla kod njih u SUP. I danas sam u onome u šta sam izašla za kozom. Bilo mi je tu noć zima, bila sam gladna i bez prebijene pare, a policajci su mi stalno ponavljali da ne mogu da mi pomognu. Došao je čak i načelnik, valjda, i htio je da me izbaci napolje. Ipak sam tu noć prespavala na stolicu u SUP-u”.
“VOLIM DA BUDEM CRNOGORKA”
"Nijesu napravili nikakav zapisnik, nikakvu prijavu, a svašta sam imala u sobi. Oni su mi tražili papir iz koga se vidi da je to moje, a ja nisam mogla da ih ubijedim da mi nisu dali da uđem da bilo šta uzmem iz moje sobe. Poslije je došao neki momak koji je sve to zabilježio. Sjutradan sam otišla u SUP Podgorica i tu razgovarala sa Ljubom Radovićem koji mi je rekao da se sjutra javim. Nemam ništa sem ovo što je na meni. I riječ jednoga moga advokata koji je u sudu nabavio kopiju onog papira, po kome se vidi da su me izbacili iz moga...
"Cio život sam vezana za Boga i crkvu. Drugo nemam. A za crkve sam vazda davala silne priloge, a sve sam se radovala što se ljudi vraćaju crkvi i nadala sam se da će crkva ljudima pomoći. Ja imam brata, drugoga nikog, vazda mi je porodica bila u manastirima. Ja sam Srpkinja, ali sam tu strašno dugo i osjećam se kao prava Crnogorka. Brat mi je pomagao i slao pare poštom, imam sve priznanice, ali meni ne bi bilo loše i bez njega, jer su Crnogorci najbolji narod na svijetu. Oni samo ako ti pomognu, ne sprdaju se nejakom i nezaštićenom i ja zato volim da budem Crnogorka i neću nikud iz Crne Gore, niti bih, da me ne oćeraše, otišla od Manastira Sv. Vasilija...
..."Kad sam došla pod Ostrog, tu je služio iguman Serafin, Bog da mu dušu prosti, čestit čovjek. Bio je ovdje 53 godine i svi koji su za njega makar čuli u Crnu Goru, poštovali su ga i cijenili. On je podviženički služio Gospoda. Dočekivao je jednako ljudski i namjernike, mlade i stare i pomagao kad god je koga mogao. U to vrijeme naš je Manastir imao devet krava, devet svinja, dva vola i konja Zeka, dvjesta kokošaka, sijali smo kukuruz i šenicu u dolove manastirske, živjeli od svoga rada i imali svega. Danas imaju samo dvije krave. Ono što je narod prinosio svecu, čuvalo se na banku i trošilo za popravku Manastira, za gradnju puteva i pomoć drugim crkvama. Današnji kaluđeri ne rade ništa, no žive od narodskih priloga. Igumanu Serafinu sam više no godinu palila svijeću svaki dan na grob. A na ono mjesto đe se Bogu prestavio, tamo pod jednu džanariku, zadnji put sam zapalila svijeću sad u neđelju...”
“KALUĐER ME PRETUKAO...”
“Amfilohije, jedan dan bješe tamo, pa veli, dosta je više da pališ svijeće sve jednom čovjeku. Ja se čudim, velim, zar vi nemate važnijeg, ozbiljnijeg i prečeg posla, no da gledate kome ja palim svijeće, a ja ću ih paliti kome ja 'oću. Onda je zvao Adžića, pa su me obojica ružila, a ja im velim kako ne znaju da cijene u čije stolice sjede. Adžić bi trebalo da pali Serafinu svijeću koliko onaj bor, pa da malo bude kakav je onaj čovjek bio... E, ima jedan kaluđer Teofan Žarković, oko 50 mu je godina, što me je tukao nekoliko puta i svu mi kosu s glave isčupao, pa mi tuda više ne raste ni dlaka. On je pred moju sobu četiri puta, na neki najlon, donosio ljudske kosti, da me plaši, što li. A ja sam pitala i Adžića i Amfilohija u pojnoj crkvi, širi li se tako Božja istina? Amfilohije veli – Ćuti, narod te sluša! A ja ne mogu da ćutim nego kaćem ako je to put što ste im vi pokazali, onda je to najgori put i najgore rešenje. Nego ih naoružajte pa da nas pobiju za minut, a ne da nas ovako muče.
"To je bilo kad je Amfilohije prošle godine krstio đake iz Bijelog Polja. I još sam rekla da treba Ostrog od njih braniti, ka' što je branjen u vrijeme kad su ga Turci napadali. I rekla sam Amfilohiju da on sve priča o miru, a ovamo sve zavadi i posvađa svakog sa svakim i Manastir posvadi sa cijelim narodom iz obližnjih sela, te više niko u njega ne dolazi.
"Zato on meni jednom, kad je davao službu kod nas, da dijeli nofru, pa meni stavi ono parče nofre u ruku, i kad viđe da sam ja pred njim - on mi onu nofru ote iz ruke. Rekoh mu da će meni Bog i Sv. Vasilije dati i pomoći. A on mi veli - Pa neka će, čekaj njih. Rekla sam mu da sam duže u manastirima, no što je on star i velim da sam služila patrijarha Germana pa ga pitam đe je on sad. A Amfilohije veli: "Juda je bio pored Hrista". Rekla sam mu da je on taj Juda.
"Lazar Adžić je isti, ako ne gori, jer je tu stalno. A i svi drugi su takvi prema meni. Svi mi se nešto sile, tuku me i ćeraju. Jednom sam ušla u crkvu na jutarnju službu, trebalo je da služi Adžić, tu su bile i tri gospođe iz Beograda, znam ih ja od prije, i ćene iz našeg manastira, a on je došao, u sred crkve me uhvatio za uvo, stegao me za ruku, pa me sve štipao, raskrvavio mi uvo i išćerao me iz crkve. One su se gospođe zaprepastile, rekle su mu da je niko i ništa i potrčale zamnom u moju sobu. Ja sam plakala. Oni njegovi kaluđeri kad su viđeli da su te žene kod mene, lijepo su im sve stvari što su imale izbacili napolje. One su mi obećale kako će se žaliti patrijarhu Pavlu i kako će ga moliti da mi pomogne...”
ĐEVOJČICE U MANASTIRIMA
"A jednom su mi ti isti kaluđeri naši razbili ploču na plafonu sobe. Mjesec dana lije kiša, a ja sve skupljam vodu. Onda su mi sipali neku kiselinu koja mi je nagrdila ruke i pojela nokte, pa se doktorka Bulatović u Danilovgradu zaprepastila kad me takvu viđela. Pokazala sam joj i nogu svu modru što su me nekom prilikom daskom po njoj izudarali. Jedan je Krgović imao običaj da parkira кola ili traktor skroz uz moja vrata tako da ne mogu nit ući nit izaći u moju sobu. Prijavila sam ga policiji, oni su došli, popričali sa njim i rekli mu da dođe u stanicu. On je još birao da dođe na Mitrovdan kod njih. A Adžić je rekao policajcima, pošto su bili u civilu - prvo se obraća direktoru, pa posle radniku. I on je rekao da treba da ode nešto kod njih da priča sa njima. Tobož je kretao. A mene policija nije zaštitila. Neki radnici iz Nikšića i neki što su cijepali drva sve su se smijali kad me je u sobu gurao i svašta najružnije govorio radnik iz Pljevalja, neki Dragan Vojinović, pa sam čak morala da mu pokažem da i
ZLIKOVCI U MANASTIRU
I Zorica Uskoković, penzionisana pravnica iz Podgorice, uputila je u junu 1995. godine otvoreno pismo mitropolitu Amfilohiju, u kojem ga upozorava šta se sve događa u manastiru Ostrog. "Neko je davno rekao da i mala glupost u politici predstavlja veliki zločin u svakodnevnom ćivotu. Vi ste prvi čovjek crkvene politike, pa ste dužni da sagledate kakve sve posljedice Vaša politika nosi sobom... ..."Preklinjem Vas Bogom istinijem da odete u jedno od najvećih pravoslavnih svetilišta, koje se nalazi pod planinom Ostrog. Najbolje bi bilo da odete inkognito, kao Risto Radović, ako niste upoznati šta se sve tamo radi. Ako ste dali blagoslov za unižavanje dostojanstva manastira i svetog Vasilija Ostroškog, onda bi bilo sramotno da idete, neka Bog raskrsti sa Vama. "Utvrdite tačno: koliko ima udovica i mladih razvedenica u manastirima pod Ostrogom? Raspitajte se šta te mlade gospođe rade danju, a šta noću? Hoćemo li uskoro imati crnogorski Dekameron? "Sagledajte koliko tamo ima dobjeglih zlikovaca iz Bosne i Hercegovine, koji su obukli kaluđersku odoru. Ustanovite da li se stvarno pripremaju za svetu službu, ili za komandose. "Neposredno se uvjerite: na koji način kaluđeri obavljaju čin pokršćavanja pri masovnim krštenjima, šta pričaju i kako vrše službu božju. Ne dozovolite da se cirkuske seanse vrše u prostorima ostroškog svetilišta”, napisala je, uz ostalo, Zorica Uskoković.
Hajka protiv Crnogorske pravoslavne crkve
Mitropolit SPC Amfilohije doživio je najveći poraz u svojoj svešteničkoj karijeri marta 1998. godine kada je i zvanično obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva, jer se tome godinama protivio svim svojim snagama! Ali, ni Amfilohije, nesebično potpomognut od strane Srpske i još nekih crkava, te srpske i crnogorske vlasti, nije mogao da spriječi ispunjenje božije i narodne pravde.
HIROTONISANJE POGLAVARA CPC
Crnogorska pravoslavna crkva opet je kanonski stekla autokefalnost, dakle nastavila svoju, 1920. godine nezakonito prekinutu djelatnost, u nedjelju, 15. marta 1998. godine. Tada je, u sabornom hramu Svete Paraskeve, u centru Sofije, arhimandrit CPC Mihailo Dedeić rukopoložen za episkopa crnogorsko-primorskog. Hirotonisanje je obavio patrijarh Bugarske pravoslavne crkve Pimen, sa sedam episkopa i još četiri sveštenika.
O ugledu i statusu ove crkve dovoljno svjedoči to da je patrijarh Pimen učestvovao i u inaugurisanju predsjednika Republike Bugarske Petra Stojanova i da ona ima čak 17 episkopa. Treba, takođe, naglasiti da je ovom blagorodnom poduhvatu Bugarska pravoslavna crkva imala punu podršku i blagoslov Ukrajinske pravoslavne crkve.
"Našem Svetom Sinodu bila je velika čast da rukopoložimo arhimandrita Mihaila za episkopa crnogorsko-primorskog i ja mu želim da u službi hrišćanstva nosi sa sobom pravu snagu Hristove slobode", rekao je na kraju ceremonije hirotonisanja patrijarh Pimen.
Anatolij Balačev, glavni sekretar i portparol Svetog Sinoda Bugarske pravoslavne crkve, u izjavi povodom tog za Crnu Goru istorijskog čina objasnio je na osnovu čega je Bugarska pravoslavna crkva rukopoložila arhimandrita Mihaila Dedeića za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve:
"Prije nekoliko mjeseci Sveti Sinod je dobio molbu od istaknutih crnogorskih pisaca, slikara, političara i drugih javnih radnika da njegovo preosveštenstvo arhimandrit Mihailo bude rukopoložen za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. Sveti sinod je takođe dobio pismo od njegovog preosveštenstva arhimandrita Mihaila da je saglasan da bude hirotonisan, ukoliko Sinod usvoji pomenutu molbu.
Sveti Sinod je razmotrio ta dva dokumenta i naložio nekolicini svojih članova da istraže istorijske dokumente i činjenice o autokefalnosti CPC. Oni su, na osnovu brojnih relevantnih dokumenata, pored ostalog, utvrdili da je CPC, već u doba vladike Danila, kada je Crna Gora imala veliki uticaj, bila stvarno autokefalna i da je nakon konačnog ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine bila priznata u svakom pogledu kao potpuno nezavisna od svih tadašnjih autokefalnih crkava, i to prvo od ruskog Svetog Sinoda, a potom od Vaseljenskog patrijarha. Istorijska je činjenica i da je u atinskoj Sintagmi, čije je štampanje odobrila Carigradska patrijaršija 1855. godine, CPC, među petnaest tadašnjih autokefalnih crkava, zavedena pod brojem devet. I najveći srpski kanonist Nikodim Milaš, u svojoj knjizi ‘Pravoslavno crkveno pravo’, bugarsko izdanje, stranice 312. i 1313, piše da je CPC autokefalna. Nikodim Milaš to potvrđuje i u trećem srpskom izdanju ‘Crkvenog prava’", kazao je gospodin Balačev, i dodao:
"Godine 1920. Crnogorska crkva je nezakonito ukinuta, a potom postala eparhija SPC, što je apsolutno nesprovodivo i istorijski neopravdano. Ovim činom ispravlja se jedna istorijska nepravda, ili bolje reći uspostavlja istorijska pravda. Zbog ovog današnjeg svetog čina crnogorski narod ima pravo i dosta razloga da se raduje. U ime Svetog Sinoda Bugarske pravoslavne crkve i iz ovog svetog hrama ja upućujem povodom hirotonisanja arhimandrita Mihaila u episkopa crnogorsko-primorskog pozdrave malom, ali herojskom i ponosnom crnogorskom narodu".
OBNOVA AUTOKEFALNOSTI
Na bratskom razumijevanju, podršci i iskazanoj ljubavi Bugarske pravoslavne crkve, njenih mitropolita i posebno patrijarha Pimena prema Crnoj Gori, crnogorskom narodu i Crnogorskoj crkvi, zahvalio se vladika (episkop) Mihailo. Naglašavajući potrebu ekumenske otvorenosti pravoslavlja pred izazovima nastupajućeg vremena, čega nijesu dovoljno svjesni mnogi istaknuti pravoslavci, episkop Mihailo je podsjetio na bogatstvo odgojnih vrlina bugarskog i crnogorskog naroda i na svete likove njihovih duhovnika.
"Danas se zvanično obnavlja Crnogorska pravoslavna crkva i ona sada, prvi put nakon ukidanja, staje na svoje noge. Mi ne pristajemo da nas iko gura u mrak praznovjerja, u netrpeljivost prema drugima, u samoizolaciju, jer to nijesu hrišćanski principi, a ni pravci kretanja društva u našem vremenu. Crnogorska autokefalna crkva dobro zna i razumije probleme svih sa kojima dijeli hramove, i još nije smogla snage da spozna punu realnost i ispravi nepravde koje su i od njene strane nanijete Crnoj Gori i Crnogorskoj crkvi", kazao je episkop Mihailo.
Episkop CPC izrazio je nadu da će u Crnoj Gori i dalje biti dovoljno mjesta i prostora i za SPC, kojoj Crnogorci žele svako dobro, ali ono što pripada Crnogorskoj crkvi treba da se na miran i blagosloven način vrati crnogorskom narodu.
GOSTOPRIMSTVO BPC
Tročasovnoj ceremoniji hirotonisanja gospodina Mihaila, pored šezdesetak vjernika i poštovalaca CPC, prisustvovao je veliki broj vjernika Bugarske pravoslavne crkve (BPC) i uglednih zvanica iz Sofije. Sveti čin hirotonisanja pratili su i brojni bugarski i strani novinari...
Bugarska pravoslavna crkva platila je sve troškove za ručnu izradu raskošne mitre i odežde za episkopa Mihaila. Njihovu izradu lično je nadgledao patrijarh Pimen, iskazujući i na taj način poštovanje prema CPC i njenom poglavaru Mihailu...
I vjernici i pristalice CPC, koji su stigli iz Crne Gore da prisustvuju hirotonisanju, bili su gosti BPC, u njenom manastiru Sveti Arhangel, u Kaluđerovu, šezdesetak kilometara udaljenom od Sofije.
U čast hirotonisanja episkopa Crnogorsko-primorskog Mihaila, svečani posni ručak u sofijskom restoranu "Kaverite" priredio je Sveti sinod BPC, na čelu s patrijarhom Pimenom.
Na ručku, pored Njegove svetosti g. Pimena, mitropolita sofijskog Inokentija i mitropolita dorostolskog Genadija i pet episkopa, koji su činodjejstvovali u rukopoloženju g. Mihaila, s bugarske strane je prisustvovao i dekan Bogoslovskog fakulteta u Sofiji, prof. dr Ivan Danev sa kolegama profesorima, te više drugih crkvenih i građanskih lica visokog protokolarnog ranga.
Sa crnogorske strane, pored episkopa (vladike) crnogorsko-primorskog Mihaila, prisustvovali su istaknuti predstavnici kulturnih, naučnih i javnih djelatnika, kao i izabranici više desetina Crnogoraca koji su doputovali u Sofiju da prisustvuju hirotoniji...
...Tom prilikom napomenuto je da je bilo pokušaja, čak i posredstvom diplomatskih predstavnika SRJ, da se spriječi, ili bar odloži sveti čin hirotonije episkopa Mihaila. Za to je bio specijalno angažovan mitropolit SPC Amfilohije, koji je širio neistine o CPC i gospodinu Mihailu. Amfilohije se čak ultimativno obratio bugarskim vlastima da ni po koju cijenu ne smiju dozvoliti hirotoniju poglavara CPC! Ali, istorijski argumenti za punu obnovu autokefalnosti CPC (Bugarskoj crkvi, vidjelo se, veoma dobro poznati), Božja volja i ljudska pravda preovladali su nad tim opstrukcijama - i Amfilohijeve prigovore učinili ništavnim.
Hirotonisanje arhimandrita Mihaila s oduševljenjem je primljeno među vjernicima i pristalicama CPC u Crnoj Gori i dijaspori, ali istovremeno i uznemirilo duhove njenih protivnika.
ŽESTOK PROTEST SPC
Objavljivnje vijesti agencije Montena-fax iz Sofije o rukopoloženju poglavara CPC u "Pobjedi", na Radiju i TV Crne Gore uzdrmalo je Mitropoliju SPC. Sjutradan je organizovala pres konferenciju na kojoj je pročitano i otvoreno pismo mitropolita Amfilohija predsjedniku Vlade Crne Gore Filipu Vujanoviću. U pismu se, između ostalog, navodi:
"Zvanično prenošenje i objavljivanje vijesti od strane državnih medija Crne Gore da je Crnogorska pravoslavna crkva dobila episkopa, nasljednika trona crnogorskih mitropolita, koji treba da bude uskoro intronizovan na Cetinju, predstavlja otvoreno obmanjivanje naroda i manipulisanje javnim mjenjem. Njime se direktno ugrožavaju vjekovni identitet i neprekinuti kontinuitet Mitropolije crnogorsko-primorske, njena istorijska i imovinska prava i zakonom zagarantovani položaj, a kanonski postavljeni i svepravoslavno priznati mitropolit smatra nepostojećim".
Po provjerenom komunističkom receptu za dušebrižništvo nad narodom i javnim mnjenjem, Amfilohije je dao sebi pravo da zbog ove "jeretičke" informacije održi lekciju državnim medijima, za koje je nadležna Skupština Crne Gore, nad kojom, kao što se zna, nema jurisdikciju Amfilohijeva crkva. No, to Televiziji Crne Gore nije zasmetalo da se iste večeri, nakon emitovanja Amfilohijevog pisma crnogorskom premijeru, pokaje u vidu objašnjenja, bolje reći ponižavajućeg izvinjenja što je objavila agencijsku vijest...
Ignorantski odnos prema CPC imala su i tri čelna čovjeka Crne Gore - Milo Đukanović, Filip Vujanović i Svetozar Marović!
MITROPOLIT MIHAILO
Evo i nekoliko biografskih podataka o episkopu crnogorsko-primorskom Mihailu Dedeiću. Rođen je 1938. godine u Njegovuđi. Poslije završetka bogoslovije i realne gimnazije, diplomirao je na Teološkom fakultetu u Beogradu, a potom je završio studije i na Orijentalnom papskom institutu u Italiji. Postdiplomske studije završio je u Moskvi, ali mu Srpska pravoslavna crkva nije dozvolila da tamo, kao što je namjeravao, priprema doktorsku disertaciju. Kasnije je radio u italijanskim i ruskim arhivima. Iz Trsta je čitav arhiv Srpske crkve prenio u Beograd. Jedno vrijeme služio je u Ostrogu, a posljednju deceniju, prije izbora za arhimandrita Crnogorske pravoslavne crkve, proveo je kao paroh Grčke pravoslavne crkve u Rimu, pošto mu je SPC sopštila da ne može biti njen svještenik zbog toga što je bio zaokupljen idejom o obnovi Crnogorske pravoslavne crkve! U crkvenim krugovima poznat je kao vrsni poznavalac pravoslavlja. Mitropolit Mihailo završio je sve škole kao i mitropolit SPC Amfilohije.
Sračunati falsifikati i obmane
Protiv Crnogorske pravoslavne crkve mitropolit Amfilohije već godinama vodi žestoku kampanju služeći se raznim podvalama i falsifikatima. U tome ga podržavaju ne samo mnogi beogradski listovi (najviše Politika, Politika ekspres, Glas javnosti, Duga...) nego i crnogorski državni mediji, a naročito Pobjeda.
Kakve je sve neistine plasirao u javnost mitropolit Amfilohije vidi se iz reagovanja (objavljenog u Monitoru oktobra 1988.) crnogorskog književnika Sretena Perovića, jednog od vrsnih poznavalaca crkvene problematike, na polemički napis mitropolita Amfilohija, objavljen takođe u Monitoru.
"Netačna je tvrdnja mitropolita SPC g. Amfilohija da su pravoslavni patrijarsi, okupljeni na svepravoslavnom saboru u Sofiji, 30. septembra i 1. oktobra 1998. godine, 'odlučili i jasno stavili do znanja da su svi činovi koje je ta jerarhija' - Bugarska crkva na čelu s patrijarhom Pimenom - 'vršila u raskolničko doba... ništavni, nekanonski i nevažeći'.”
KRIVOTVORENJE IZVJEŠTAJA
"Prije neki dan pročitali smo da je anulirana episkopska hirotonija poglavara CPC, gospodina Mihaila. Ta, po svemu sudeći, netačna vijest potekla je direktno od mitropolita SPC g. Amfilohija, a njena suština je direktno u koliziji sa izvještajem delegacije SPC koja je učestvovala na Saboru u Sofiji. Prema saopštenju Srpske patrijaršije u Beogradu i tumačenju Episkopa bačkog Irineja, člana delegacije SPC (Politika od 3. oktobra.), na sofijskom su Saboru 'mitropoliti koji su bili hirotonisani prije raskola vraćeni na episkopske katedre, a mitropoliti i episkopi koji su bili nekanonski rukopoloženi za vreme trajanja raskola primljeni su u crkvenu zajednicu kao titularni episkopi koji stoje na raspolaganju Svetom sinodu Bugarske crkve'!
"To se odnosi i na gospodina Mihaila, poglavara CPC, koga je, uz dodatni blagoslov Ukrajinske crkve, za Episkopa crnogorsko-primorskog, hirotonisao upravo patrijarh Pimen - u sofijskoj katedralnoj Crkvi svete Paraskeve, 15. marta 1998. godine. Pravoslavnu crkvu su posljednjih decenija, kao i prije toliko vjekova, potresali mnogi voljni ili nevoljni raskoli. Pomjesne, autokefalne crkve istorijski su nastajale iz geografskih, državnih, političkih ili ideoloških razlika, naročito podjelom čovječanstva 'na narode i države', što je uslovilo, po istoričarima SPC, da pojedine pomjesne crkve dobiju 'nacionalni karakter'. Autokefalne crkve često su nastajale nekanonskim odvajanjem od majke-crkve, bez njene dozvole ili uprkos njenom protivljenju, kakav je slučaj i sa srednjovjekovnom Svetosavskom (srpskom) crkvom, koja se nekanonski izdvojila iz Ohridske arhiepiskopije (1219).
"Ali crkveni raskoli su se u naše doba umnožavli; neke su crkve 'nestajale' a druge nastajale - iz sličnih razloga kao i u prošlosti. U ovom vijeku, na primjer, djelovale su ili djeluju: dvije ruske, dvije srpske, dvije-tri ukrajinske, bugarske i druge crkve, a nasilnim ukidanjem crnogorske države (1918) i njenih institucija - za sljedećih sedam decenija zamire djelovanje autokefalne CPC.
"Poslije pada komunističkog režima došlo je do raskola i u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi. Manji dio episkopa ostao je sa ranijim, 'komunističkim' patrijarhom Maksimom, a brojniji dio priklonio se 'raskolničkom' patrijarhu Pimenu. Nedavni sofijski Sabor krunisao je pomirenje i rekonstituisao jedinstvenu Bugarsku pravoslavnu crkvu. Na saboru je uzeo učešća veći dio poglavara autokefalnih crkava (patrijarsi: carigradski/vaseljenski Vartolomej, moskovski Aleksej, aleksandrijski Petar, rumunski Teoktist, srpski Pavle i oba bugarska - Maksim i Pimen; arhiepiskopi: kiparski Hrizostom, atinski Hristodul i albanski Anastasije, te mitropolit varšavski i poljski Sava).”
NIJE ZNAO ILI PREĆUTAO
"Taj čin je bio povod gospodinu Amfilohiju da nastavi kampanju protiv CPC i episkopa Mihaila. Kako nije bio član delegacije SPC na Saboru (kojemu je, uz patrijarha Pavla, prisustvovao nezamjenjivi Irinej Bulović), Amfilohije nije znao ili je prećutao onaj zaključak (gore citirani) što po vrijednosti nadilazi ukidanje epitimije (crkvene kazne) i 'svrgnuća' (oduzimanja zvanja i odstranjenja iz Crkve, pa i prokletstva), jer su i 'nekanonski' episkopi primljeni u krilo obnovljene Bugarske crkve. A Sabor nije doveo u pitanje autokefalnu CPC, niti njenog poglavara...”
... Kakvim se sve falsifikatima služio mitropolit Amfilohije, svjedoči i ovaj primjer. Povodom praznika Sv. apostola Luke i Sv. Petra Cetinjskog Čudotvorca, mitropolitu Amfilohiju uputio je čestitku patrijarh bugarski Maksim, kod kojeg je Amfilohije intervenisao da spriječi hirotonisanje episkopa CPC Mihaila. U čestitki se, uz ostalo, navodi da je Bugarska patrijaršija sa duhovnom radošću primila vijest o pričeslenju mitropolita crnogorskog Joanikija, uz želju da "... On bude molitvenik i zastupnik za sav srpski i crnogorski narod i sve nas". Međutim, u prevodu čestitke, ovjerenim Amfilohijevim pečatom, navedeni citat glasi: "... On bude molitvenik i zastupnik za sav Srpski crnogorski narod i sve nas"!
Izbacivanjem veznika "i" i sintagmom "Srpski crnogorski narod" prevod je dobio sasvim drugi smisao. Prosto - čestitka patrijarha Maksima je retuširana u Amfilohijevoj prevodilačkoj radionici.
U septembru 1999. godine mitropolit Amfilohije je dao intervju češkom nedjeljniku Tidem. U njemu je izjavio da je zadatak SPC "očuvanje srpske Jugoslavije" i "sprječavanje otcjepljenja Crne Gore". Kad je na to reagovano u Crnoj Gori, Amfilohijeva kancelarija je požurila da tu izjavu demantuje providnom tvrdnjom - Amfilohijeva izjava je netačno prevedena!
Bio je to samo još jedan dokaz da SPC ništa ne mijenja u svojoj dugogodišnjoj asimilatorskoj i falsifikatorskoj politici.
VLADIKE NAPADAJU, PATRIJARH ĆUTI
Otkad je izabran da nastavi misiju revitalizacije Crnogorske crkve, kao nasljednik blaženopočivšeg vladike Antonija (Abramovića), episkop Mihailo trpi nečuvene napade od sestrinske SPC. Istu sudbinu imao je i pokojni vladika Antonije od trenutka kad je donio odluku da napusti mirni pastirski život u dalekoj Kanadi i vrati se svojoj domovini i svojoj crkvi.
"I među sveštenicima vodi se pravi mali rat oko položaja u crkvenoj hijerarhiji isto kao i među političarima", kazao mi je u jednom razgovoru mitropolit Antonije, objašnjavajući zašto tako uporno i drsko mitropolit Amfilohije napada CPC i njenog poglavara. Inače, Amfilohije je svojevremeno bio učenik kod arhimandrita Antonija, za vrijeme njegovog službovanja u manastiru Gračanica.
Hajka protiv CPC i njenih vladika bila je proteklih godina prosto obavezni dio aktivnosti Srpske crkve. Kolovođa tih napada bio je Amfilohije, uz zdušnu podršku episkopa Irineja i Atanasija Jeftića. U tome su vjerovatno imali prećutnu saglasnost i patrijarha Pavla, koji se povodom tih napada nije ponašao kao "živi svetac"!
CPC su javno napadali i niži sveštenici SPC, dobijajući šansu u mnogim medijima da o CPC plasiraju uvrede i obmane. Takvu priliku dobio je i protojerej SPC i "paroh cetinjski" Radomir Nikčević u Pobjedi od 18. oktobra 1998. godine. U tom intervjuu on za Crnogorsku crkvu tvrdi da je "autokefalistički pokret u Crnoj Gori" i "novi izdanak starih politika i novog šovinizma" i da tu "sektu" koja sebe, kako on kaže, naziva "cpc", podržavaju "duhovni simulanti i dušegupci". Protojerej Nikčević se čak osmjelio da javno zahtijeva da toj "sekti" i njenim saopštenjima "ne bi trebalo da bude dozvoljen pristup ni u jednom sredstvu informisanja"!
BEZ REAGOVANJA
Srećom, protojerej nije bio toliko moćan da ostvari te svoje fašistoidne ideje. Nikčević se, inače, pročuo po štrakovanju u Vlaškoj crkvi krajem 2000. godine i po tome što su nekoliko godina kasnije, tačnije početkom 2004. protiv njega radnici štamparije «Svetigora» iz Nikšića kao njenog direktora štrajkovali čak i glađu.
Kakvim je stilom i jezikom Amfilohije govorio o Crnogorskoj crkvi i njenom poglavaru pokazuje i dio njegovog intervjua dat Pobjedi 1988. godine.
"Na Cetinju postoji, bez prekida, već više od pet stotina godina Zetska, Skenderijska i primorska, Cetinjska, Crnogorska mitropolija i Crkva. Osnovana Svetim Savom, prvim arhiepiskopom srpskim (1220), na Prevlaci Svetih Arhangela kod Tivta, uzdignuta na stepen mitropolije od cara Dušana (1346), ona je očuvala svoj istorijski, kanonski, pravoslavni kontinuitet do Mitrofana Bana, mitropolita Crne Gore i Brda u vrijeme Kraljevine Crne Gore ("egzarha svetoga pećkoga trona", kako piše na mnogim hramovima po Zeti, podignutim u njegovo vrijeme) i poslije Mitrofana Bana, do današnjeg dana. Izvan te crnogorske pravoslavne crkve, a nadati se da je neće ni biti, sve dok Crnogorci ostanu pri zdravoj pameti.
"To što ste vi nazvali 'Crnogorskom pravoslavnom crkvom sa sjedištem na Cetinju' nema veze sa Crkvom i vaseljenskim pravoslavljem.
ŽALOSTAN PASTIR ŽALOSNIJE DRŽAVE
Crnogorska vlast godinama nije imala hrabrosti da se suprotstavi SPC u Crnoj Gori i njenom mitropolitu Amfilohiju. Tolerisala je Amfilohijeve militantne izjave i izgrede, njegove uvrede na račun crnogorske nacije i crkve, skrnavljenje crnogorskih crkava i manastira... Štoviše, preko ministra vjera Slobodana Tomovića, ali i preko crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, predsjednika Skupštine Svetozara Marovića, premijera Filipa Vujanovića i drugih čelnika crnogorske države stavljala se na Amfilohijevu stranu, pa čak i onda kada je Amfilohije istu tu vlast bespoštedno napadao. Crnogorska vlast nije se mnogo osvrtala ni na proteste koji su joj povodom Amfilohijevog svetogrđa stizali od Crnogorske crkve, crnogorskih asocijacija i pojedinaca sve do početka ovog vijeka, odnosno 2000. godine. A tih protesta bilo je zaista mnogo. Početkom 1999. godine, dr Ilija Vujošević i Veljko Popivoda, revoltirani vandalskim postupkom mitropolita Amfilohija i njegovih sveštenika u crkvi u Predišu (polugama nasilno otvorili vrata crkve, ponovo je osveštali, bez znanja porodice održali parastos protojereju Abramoviću na grobu u kojem nije ni sahranjen) i to pod zaštitom oko 90 pripadnika specijalnih jedinica crnogorskog MUP-a uputili su pismo predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću. U pismu, između ostalog, navode: "Za ovo obraćanje manje je relevantan sam g. Amfilohije, koji godinama uspješno zavađa i iskušava gostoprimstvo i strpljenje niza mjesta i bratstava Katunske nahije i Crne Gore i koji, kao što je poznato, sa trona sv. Petra Cetinjskog proklinje Crnogorce kao 'savremene poturčenjake'. Daleko važnija i do kraja je neshvatljiva činjenica što on to radi pod direktnom oružanom zaštitom crnogorske države. Doduše, od g. Amfilohija ne čudi njegov manir za oružanom pratnjom u njegovim pokrstiteljskim 'misijama', samo što je to ranije radila zloglasna Arkanova garda, a danas, nažalost, oružana sila MUP-a Crne Gore. "Zar nije žalostan i u svijetu neponovljiv duhovni pastir koji misli da svoje stado drži na okupu sa stotinama automatskih pušaka na gotovs? No, moramo priznati, žalosnija je država koja, pružajući mu takvu zaštitu, sprječava mirne ljude da koriste i štite svoje crkve i zadužbine koje su im časni preci, uvijek slobodni ljudi, u amanet ostavljali", ističu Vujošević i Popivoda u svom pismu, naglašavajući da "državna vlast i SPC moraju konačno da shvate da je crkva sv. Đorđa naša đedovina, a ne đedovina g. Amfilohija i popa Stanišića".
Paroh pucao na parastosu
Mitropolit Amfilohije i njegovi sveštenici nijesu birali sredstva da spriječe vraćanje hramova Crnogorskoj crkvi. U tome se posebno isticao sveštenik Dragan Stanišić, kojem su mještani bjeličkih sela Prediš, Pejovići, Lješev Stup i Malošin Do zabranili, zbog uvreda i provokacija, da dalje bude paroh u sabornoj crkvi sv. Đorđe. Taj zaključak donijeli su krajem januara 1999. godine na zboru, održanom u Predišu.
Čime se to sveštenik SPC Stanišić tako zamjerio Predišanima?
BOGOSLUŽENJE SA PIŠTOLJEM
Na poziv porodice pokojnog profesora Dušana Gvozdenovića, prvog predsjednika Odbora za obnovu CPC, u crkvi sv. Đorđija u Vučjem Dolu, koja je zajedničko vlasništvo triju bratstava - Gvozdenovića, Vickovića i Proročića, 20. aprila 1998. godine zakazan je parastos za dušu pokojnog Gvozdenovća. Parastos je trebalo da služi njegovo preosvještenstvo episkop CPC Mihailo, zajedno sa sveštenikom Cvijićem.
Tog dana, ujutro u sedam sati, u crkvu je, nepozvan, ušao sveštenik SPC Dragan Stanišić, poznat crnogorskoj javnosti po brojnim ekscesima. Stanišić je sam počeo da drži službu, odbijajući da izađe iz crkve. Nije krio, tvrde svjedoci, da je naoružan. Kasnije je, pod izgovorom da Stanišiću donosi suvu hranu, u crkvu ušao i jedan bogoslov SPC. Umjesto da po dogovoru odmah izađe iz crkve, bogoslov se pridružio Stanišićevoj "službi".
Mještani, zajedno sa crnogorskim episkopom Mihailom, strpljivo su čekali da Stanišić, koga je u crkvi čuvala policija, završi službu. Ali, on se nije pojavljivao vani. Iz Cetinja je potom stiglo policijsko pojačanje sa načelnikom Centra bezbjednosti Milanom Vujanovićem. Nešto kasnije, da bi spriječio mogući incident, stigao je helikopterom i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Milan Paunović. To je sveštenika Stanišića čak u izvjesnoj mjeri i ohrabrilo. I dalje je uporno tvrdio da se nalazi u srpskoj crkvi, na što su mu mještani žučno odgovarali: "Mi smo Crnogorci. To je naša crkva! Vidiš li da ovdje nema ni jednog Srbina!"
Na kraju, poslije maratonskih rasprava između pristalica CPC, Stanišića i policije, odlučeno je da se ključevi crkve predaju mještanima koji su potpisali peticiju protiv sveštenika Stanišića i SPC, a da se "do konačnog rješenja spora", svim sveštenicima zabrani ulazak u pomenuti hram!
U oktobru iste godine, policija je spriječila poglavara CPC, episkopa Mihaila, da sa sveštenstvom i mještanima uđe u crkvu Sveti Nikola u Ćeklićima, i obavi bogosluženje.
"Ključevi ove crkve su duže od četiri vijeka u vlasništvu mještana Ćeklića. Zato smo od njih i tražili odobrenje da u crkvi služe sveštenici CPC. Svi su se potpisali i mi smo policiji prijavili okupljanje. Međutim, policija je donijela odluku da nam zabrani skup pod pristiskom Mitropolije crnogorsko-primorske, što je prosto nevjerovatno. Brane nam da uđemo u crkvu koju su naši preci podigli i njene ključeve nama zavjetovali na čuvanje", rekao je tim povodom mještanin Đoko Stanković.
Istorija će zapisati kako je crnogorska vlast čuvala našeg neprijatelja koji nam je preoteo hramove, prokomentarisao je taj slučaj Milo Pavlović, predsjednik Odbora CPC.
PROTEST PROTIV SPC
I ovaj slučaj je pokazao da će SPC i silom nastojati da zadrži okupirane crkve po Crnoj Gori. Međutim, i vjernici CPC jasno su SPC stavili do znanja da više neće trpjeti ponižavanje i ignorisanje svojih zakonskih prava. Zbog toga se saborna crkva sv. Đorđija u Predišu opet našla u centru pažnje šire javnosti. Pozivajući se na zaključke koje je potpisalo 37 mještana, njen Crkveni odbor je početkom februara 1999. saopštio:
"Mještani bjeličkih sela Prediš, Pejovići, Lješev Stup i Malošin Do, koja gravitiraju crkvi Svetoga Đorđija u Predišu, okupili su se 31. januara na zboru u Predišu radi izražavanja protesta prema brojnim zloupotrebama Srpske mitropolije u Crnoj Gori i njenog paroha Dragana Stanišića. Paroh Stanišić je prije sedam godina iz naše crkve, bez ičijeg znanja i pitanja, otuđio vrijedni zavjetni srebrni krst, crkvene knjige, kao i sadržaj iz tri riznična paketa, relikvije crkve Svetoga Đorđija koje je svojevremeno crkvi poklonio naš plemenik počivši protojerej Radovan Abramović. Više puta ponovljene zahtjeve da otuđeno vrati, Stanišić je ignorisao.
"Istoga dana Srpska mitropolija u Crnoj Gori organizovala je 'osveštavanje' crkve i parastos počivšem protojereju Abramoviću, na grobu u kome nije sahranjen i bez znanja njegove uže porodice. Obred je obavio mitropolit Amfilohije, uz prisustvo samo nekolicine seljana i oko 90 uniformisanih policajaca, dok je više od devedeset odsto prisutnih mještana održavalo zbor u selu.
"Pošto im mještani zbog ogorčenja prema postupcima Mitropolije SPC nijesu dali ključ, crkvena vrata su sami obili. Nakon toga, mitropolit Amfilohije sa pratnjom svratio je u jednu kuću ispred koje je na očigled policije paroh Stanišić tri puta pucao iz pištolja! To je valjda jedinstven slučaj u Crnoj Gori da se puca na parastosu. Taj postupak je doživljen kao drska provokacija koja je mještane uvrijedila i ogorčila" - stoji u saopštenju Crkvenog odbora.
Nedugo potom, kako je i najavljeno, održan je u Predišu narodni zbor, sa kojeg sam izvještavao za Monitor.
Saborna crkva u Predišu podsjećala je tog 6. marta 1999. godine na ona vremena iz daleke prošlosti kada su Crnogorcima čast i sloboda Crne Gore bili najskuplji. U tom hramu, poslije mnogo decenija, održan je opštenarodni zbor. A to nekad tradicionalno okupljanje Crnogoraca nikad na ovim svetim mjestima nije sazivano bez krupnog razloga. Tako je bilo i tog dana.
OPET U KRILU CPC
Odluka koju je, nakon kraćeg vijećanja, zbor donio jednoglasno, dovoljno govori:
"Mi, mještani sela Prediš, Pejovići, Lješev Stup i Milošin Do, pravni i faktički vlasnici groblja i crkve sv. Đorđija u selu Predišu i okolnih imanja, duboko uvrijeđeni ponašanjem zvaničnika SPC u Crnoj Gori, a osobito događajima od i nakon 31.januara 1999. godine, na temelju ljudske dužnosti, slobodne volje i savjesti, na osnovu slobode misli i vjerovanja i ispovijedanja vjere (zajamčene čl 34 Ustava Republike Crne Gore), na osnovu prava zajamčenih članovima 11, 39 i 45 tog Ustava, prožeti osjećanjima časti, vjere i patriotizma, donosimo nepozivu odluku:
Član prvi: Od danas se vraćamo u krilo obnovljene CPC, u kojoj smo duboko utemeljeni, našom istorijom i duhovnom tradicijom.
Član drugi: Svu pokretnu i nepokretnu imovinu crkve sv. Đorđija u Predišu i ostala prava koja nam pripadaju na osnovu svojine nad crkvom i grobljem, stavljamo na raspolaganje CPC i crnogorskom narodu, kako je to po pravdi Božjoj i Zakonu bilo do 30. juna 1920. godine..."
Odluku je prihvatilo kao svoju i svojeručno potpisalo "po ličnom ubjeđenju i volji" oko sedamdeset mještana četiri pomenuta bjelička sela. Jako nevrijeme nije srpiječilo ni brojne starine, koji su dobuko zagazili u devetu deceniju života, da tog dana dođu do crkve, ispred koje su se i oni nekad postrojavali, pred odlaske u ratovanje.
"Osjećanje ljudske dužnosti, istorijskog i građanskog prava, ustavno jemstvo javnog i privatnog ispovijedanja vjere i planetarna činjenica da je u Crnoj Gori obnovljena CPC, obavezuju nas da svojevoljno i slobodno raspolažemo svojim nasljeđem i imovinom, čuvamo grobove predaka i staramo se o crkvi koju su nam naši prađedovi na svojim imanjima sami podigli i u amanet ostavili. Prema tome, svaki akt učinjen protiv naše volje, koji ugrožava ili poništava ova naša prava, od bilo koga dolazio, od duhovne ili svjetovne vlasti, nije ništa drugo do nasilje i uzurpacija osnovnih ljudskih prava i vrijeđanje našeg dostojanstva. Zato je naš odgovor na nastali konflikt i na sve ono što nam se, bez naše krivice, ružno dešavalo posljednjih sedam-osam godina od strane SPC u Crnoj Gori, da ne pominjem i period nakon nesrećne 1918, odnosno 1920, morao biti dostojanstven, nedvosmislen i odlučan. On je u skladu i sa tradicijom ljudi ovog katunskog kraja, kao i u skladu sa postupcima civilizovanih građana u civilizovanoj i pravnoj državi. Jednostavno, mi nijesmo dužni i nećemo da trpimo u svojoj kući i na svome pragu zulum i uzurpaciju", prokomentarisao je odluku zbora mještana svog rodnog kraja dr Ilija Vujošević.
Srpski pop napao crnogorskog mitropolita
Na Aranđelov dan, 21. novembra 1999. godine, na poglavara CPC Mihaila fizički je napao paroh SPC Dragan Stanišić. Taj u vjekovnoj crnogorskoj istoriji nezabilježeni događaj desio se na Čevu, nedaleko od Cetinja. Srpski pop Stanišić htio je da crnogorskog mitropolita spriječi da, po želji mještana, tog nedjeljnog jutra održi liturgiju u crkvi Sv. Arhanđela Mihaila, na Čevu. Prema izjavama svjedoka, Stanišić je svojim automobilom prepriječio lokalni put kojim su prema crkvi naišli mitropolit Mihailo sa sveštenstvom i oko stotinu mještana i ostalih vjernika CPC. Uzaludno su molili popa da ih propusti do crkve. Bio je neuomoljiv i započela je rasprava. Stanišić je potom, na opšte iznenađenje prisutnih, iznenada udario mitropolita Mihaila, a zatim kamenicama demolirao njegov automobil!
PROTESTI NA CETINJU
Fizički obračun vjernika CPC sa njihovim starim znancem parohom Stanišićem spriječila je policija, koja se već nalazila ispred crkve kako bi onemogućila eventualni incident između vjernika dviju crkava.
Nakon nasrtanja na mitrpolita Mihaila i demoliranja njegovog automobila, policija je Stanišića privela u cetinjski Centar bezbjednosti, gdje je izjavio da je on bio napadnut. Istovremeno, Cetinjem se pročula vijest o napadu na mitropolita Mihaila, pa se ubrzo ispred zgrade Skupštine opštine, gdje se nalazi policijska stanica, okupilo oko četiri stotine revoltiranih vjernika da protestvuju zbog tog vandalskog čina. Ubrzo je iz Podgorice stiglo nekoliko desetina pripadnika specijalnih jedinica MUP-a. Učesnici protesta dočekali su ih zvižducima i povicima negodovanja, demonstrirajući time svoje ogorčenje zbog naklonosti crnogorske vlasti prema Srpskoj i ignorisanja Crnogorske crkve.
Tom prilikom desio se novi incident. Demonstranti su napali dvojicu sveštenika SPC. Jedan od njih bio je Radomir Nikčević, koji je prethodnog ljeta, usred Cetinja, fizički napao sveštenika CPC Milutina Cvijića, zaprijetivši mu da se neizostavno seli iz crnogorske prijestonice. Policija je uhapsila dvojicu Cetinjana osumnjičenih za taj napad, što je unijelo dodatnu nezadovoljstvo među učesnike protestnog skupa. Tenzije su naročito porasle kada se saznalo da je policija pustila sveštenika Stanišića, petnaestak minuta nakon pritvora. Tek kada je, poslije dvočasovnog protestvovanja, oslobođen i jedan od privedenih Cetinjana, strasti su splasnule i protest okončan. Novo okupljanje, zakazano za sjutradan, spriječilo je nevrijeme...
NASILJE UZ PODRŠKU VLASTI
...Povodom fizičkog napada (na Čevu, 21. novembra 1999.) srpskog sveštenika Dragana Stanišića na mitropolita CPC, nezabilježenog čina u dugoj crnogorskoj istoriji, reagovale su gotovo sve crnogorske nezavisne institucije.
Crnogorski Helsinški komitet saopštio je, tako, da Vlada i Skupština Crne Gore kontinuirano krše ljudska prava i slobode, kada se radi o tretmanu CPC. "Čevski slučaj" je još jedna potvrda da u Crnoj Gori vjeroispovijesti nijesu ravnopravne. Zato je taj slučaj još jedna prilika da se krivci pravično i po zakonu sankcionišu, odnosno da se vlasti Crne Gore ponašaju u skladu sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i da sve vjeroispovijesti tretiraju podjednako kako, uostalom, i u Ustavu Crne Gore piše - naglasio je, uz ostalo, CHK.
Zbog ugrožavanja vjerskih prava vjernika i pristalica CPC "do mjere koja zahtijeva hitnu intervenciju organa pravne države", mitropolit CPC Mihailo obratio se, početkom 1999. godine, pismom predsjednicima crnogorske države, Skupštine i Vlade.
"SPC, koja je nezakonito zasjela na prostor crnogorske države od 1920. godine, gazduje sa oko 650 pravoslavnih crkvenih objekata u svojini crnogorskog naroda, u kojima se nalaze najdragocjenija svjedočanstva slavne crnogorske istorije, pismenosti, kulture, tradicije i vjekovne crnogorske državnosti. Pri tom, SPC sa crnogorskih oltara uporno negira postojanje crnogorskog naroda, drugom narodu pripisuje crnogorsku istoriju i sve crnogorske nacionalne vrijednosti", navodi se, uz ostalo, u pismu, uz tvrdnju da se sve to odvija "uz punu saglasnost i finansijsku pomoć Ministarstva vjera, odnosno crnogorskih aktuelnih vlasti koje uporno ne samo ignorišu postojanje i prava obnovljene CPC i njenih vjernika, nego odlučuju o tome što je, a što nije kanonsko, miješajući se u pitanja koja su Ustavom Crne Gore odvojena od države".
U pismu se posebno naglašava da "gotovo svaki građanin Crne Gore, a o građanima iz Srbije da ne govorimo, bez obzira na činjenicu da li se razumije ili ne u crkveno pravo, u državnim medijima može koliko hoće, i bez posljedica, blatiti CPC, negirati njeno istorijsko i današnje kanonsko obnavljanje, kleti i anatemisati, kao i podvaljivati crnogorskom pravoslavnom sveštenstvu, što dovodi do dubokog ogorčenja, nezadovoljstva i nepovjerenja crnogorskih pravoslavnih vjernika, odnosno pristalica CPC u svoju državu i njene institucije. Otuda se stiče utisak da državni organi diriguju ove napade na CPC, što se duboko kosi sa njihovom reformsko-demokratskom retorikom i teško stečenim ugledom aktuelnih crnogorskih vlasti u međunarodnoj javnosti"...
OPET POD VEDRIM NEBOM
...Vlast nije ni prstom mrdnula da zaštiti zakonska prava CPC i njenih vjernika. To potvrđuje i događaj u selu Đinovići, opština Cetinje. Sveštenici CPC opet su na grub način spriječeni da održe svetu liturgiju. Uoči Lučindana, 30. oktobra 1999. godine, to im je omogućeno u cetinjskom selu Đinovići po već oprobanom receptu. Sveštenici SPC, uz pomoć manje grupe mještana, pokušaju da isceniraju incident, a potom policija zabrani vjerski skup "iz bezbjednosnih razloga".
Dan uoči održavanja svete liturgije, pred hram rođenja presvete Bogorodice došla su tri sveštenika SPC, desetak učenika Bogoslovske škole sa Cetinja i nekoliko mještana, namjeravajući da noć provedu u crkvi i tako spriječe sveštenike CPC da sjutradan obave liturgiju. Intervenisala je policija i oni su se povukli. No, sjutradan jake policijske snage nijesu ni sveštenicima CPC, koje je predvodio mitropolit Mihailo, ni njenim brojnim vjernicima dozvolile da uđu u crkvu! Liturgija je održana vani, iako su čak 164 stanovnika Đinovića, dakle ubjedljiva većina, sopstvenim potpisima potvrdili da su saglasni da "sveštenstvo CPC obavlja vjerske obrede u crkvi rođenja presvete Bogorodice".
Đinovići su tako doživjeli nešto što nije doživjelo nijedno crnogorsko selo: liturgiji pod vedrim nebom prisustvovali su mitropolit Bugarske pravoslavne crkve gospodin Jakov i mitropolit Ravene i cijele Italije gospodin Antonio de Roso. Dvojica uvaženih mitropolita boravili su na Cetinju povodom proslave Lučindana kao gosti CPC.
Malo kasnije, 14. novembra iste godine, sveštenstvo CPC moralo je da služi svetu liturgiju i ispred crkve u Straševini, kod Nikšića. Opet stara priča. Sveštenici SPC sa učenicima Bogoslovije nisu im dali da uđu u crkvu, upućujući im razne uvrede. Morala je da interveniše policija. Policajci su stajali između sveštenika dviju crkava, ali sveštenstvo CPC nije završilo litugriju i napustilo je Straševinu.
NEDOLIČAN ČIN
Čime se sve služio mitropolit SPC da bi omalovažio i spriječio jačanje CPC svjedoči i ovaj događaj s početka novembra 1998. godine.
Saborna crkva sv. Jovana Krstitelja u selu Građani, u Riječkoj nahiji, ni po čemu se, naizgled, ne izdvaja od drugih seoskih plemenskih crkava. Izgrađena je početkom prošloga vijeka pregnućem i sredstvima seljana. Ali, ovo lijepo kameno zdanje postalo je raritet. Crkva je osveštana čak tri puta!
Prvi put početkom vijeka osveštao je lično Mitrofan Ban. Drugi put to je učinio mitropolit Amfilohije 1994. godine. Ne zna se zašto je to uradio, ali se zna da se duhovna zdanja ponovo osveštavaju jedino ukoliko su na neki način uprljana ili opoganjena - ako je unutra boravila stoka, ili je napravljen kakav nedoličan ljudski čin. Ništa od toga nije se desilo u crkvi sv. Jovana Krstitelja, ali treba podsjetiti da je to bilo vrijeme opšte velikosrpske euforije, koju je svesrdno podgrijavao i Amfilohije.
Treći put crkva sv. Jovana Krstitelja u Građanima osveštana je 7. novembra 1998. godine. Razlog je više nego skandalozan. Naime, nekoliko dana prije toga, porodica Draga Bajkovića sahranila je člana svoje najuže familije prema kanonima CPC, a opelo nad pokojnicom održao je episkop CPC Mihailo. Bio je to znak za uzbunu u Cetinjskom manastiru. Amfilohije je poslao "delegata" da od člana seoskog Crkvenog odbora, Branka Kneževića, uzme ključeve od saborne crkve.
BEZ KROVA U CARSTVU ZEMALJSKOM
Crnogorci su, vjerovatno, jedina nacija na planeti čiju crkvu sopstvena država neće da prizna. Još se čeka da crnogorska vlast ozvaniči volju i ustavno pravo hiljada vjernika i poštovalaca CPC, čija je autokefalnost, nakon nezakonitog ukidanja od strane regenta Aleksandra 1920. godine, obnovljena sedam i po decenija poslije. Ništa neobično: u Crnoj Gori je doskora bila politička jeres nacionalno se deklarisati Crnogorcem... ...Uoči Lučindanskih svečanosti 1998. godine razgovarao sam sa mitropolitom Mihailom i o tretmanu Crnogorske crkve od strane crnogorske države. "Crnogorska vlast nas tretira kao privremene došljake. Nemamo nikakvog kontakta sa državom Crnom Gorom, niti ona sa nama. Za nju faktički ne postojimo. Ona jedino priznaje SPC. Ali, mi smo priznati od naroda. O tome slikovito govore naši praznici na kojima se okupi na hiljade građana Crne Gore. CPC je živa crkva i moraće dobiti mjesto koje joj pripada i po kanonskim i po državnim zakonima. Od države nijesmo dobili ni dinara pomoći i isključivo živimo od priloga vjernika i dobronamjernih ljudi. To je jedina crkva u Crnoj Gori koju pomažu pravoslavci, katolici i muslimani iz Crne Gore i iz inostranstva. Ta tradicija datira od prije 1920. godine. CPC nikoga ne napada, ona traži mir u Crnoj Gori i isljučivo se bavi duhovnošću...", kazao je episkop Mihailo. Crnogorska vlast, dakle, ne pruža pomoć CPC premda je u članu 11 Ustava Crne Gore zapisano: "Država materijalno pomaže vjeroispovijesti". Očito, pomenuta odredba crnogorskog Ustava ne važi - kada je riječ o CPC. Ali, poštujući isti član, crnogorska vlast ne štedi novac za SPC. Samo za gradnju hrama u Podgorici dodijelila joj više od milion maraka... Dotle se vjernici i sveštenici Crnogorske pravoslavne crkve okupljaju pod vedrim nebom, a policija im zabranjuje ulazak u crkve, što je, vjerovatno, presedan u svijetu.
(Kraj)
|
