All times are UTC + 1 hour [ DST ]




Post new topic Reply to topic  [ 55 posts ]  Go to page 1, 2, 3  Next
 

Veseljko Koprivica: AMFILOHIJEVA SABRANA NE-DJELA
Author Message
PostPosted: Mon Dec 07, 2009 5:51 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Veseljko KOPRIVICA: AMFILOHIJEVA SABRANA (NE)DJELA

Image
Veseljko Koprivica

Mitropolit Amfilohije, čelnik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mnogo više je političar, nego duhovnik. Već tri decenije ovdje propovijeda velikosrpsku politiku. O tome govori knjiga “Amfilohijeva sabrana ne-djela” – za koju je iz SPC tražena i sudska zabrana (!?) – iz koje, uz saglasnost autora, prenosimo šire izvode


Promoter dominacije crkve nad državom


U komunističkom periodu, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) se izdvojila grupa sveštenika, takozvanih "justinovaca". Njihovi reprezenti bili su Amfilohije Radović, Atanasije Jeftić i Irinej Bulović. Tako su nazvani po Justinu Popoviću, velikom pravoslavnom teologu XX vijeka, koji je razvio filozofski koncept jedinstva crkve i države, ali ne kroz teokratsku državu, već kroz državu prožetu duhovnošću. Amfilohije i Jeftić, pošto se tokom rata u bivšoj SFRJ vladika Bulović vratio izvornoj misli da Crkva treba da se bavi egzistencijalnim i suštinskim pitanjima spasenja, smisla života i opšteg dobra, počeli su pragmatično da sprovode u djelo dominaciju crkve nad državom. Toj ideji Amfilohije je ostao vjeran i do danas.
Amfilohije pripada tvrdom krilu SPC - "jastrebovskoj liniji". Ona se sredinom devedesetih godina XX vijeka sukobila sa "umjerenjacima" koji su podržavali politiku tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića. Amfilohije je učestvovao i u demonstracijama u Beogradu protiv Miloševićevog režima. Sukob između dviju struja srpskog sveštenstva prijetio je ozbiljnim raskolom u SPC, ali je premošćen zahvaljujući autoritetu srpskog patrijarha Pavla.
U Svetom arhijerejskom Sinodu SPC Amfilohije je bio zadužen za misionarski rad, pod koji spada i Informativna služba SPC Pravoslavlje press. Idejni tvorac te službe je upravo Amfilohije Radović. Njen glavni i odgovorni urednik vladika Atanasije (Rakita) smijenjen je 25. oktobra 1999. godine na prijedlog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana (Pavlovića). Toj sjednici Sinoda nije prisustvovao Amfilohije zbog službenog puta u Ameriku, na koji je otišao s namjerom, ispostavilo se uzaludnom, da spriječi osnivanje Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) - dijaceze za Sjevernu Ameriku.

MILJENIK KOMUNISTA

Zašto sve ovo navodimo? Prije svega zato što su pomenuto zasjedanje Sinoda SPC, saborsko saopštenje, odluka o smjeni šefa Pravoslavlja press kao i istupanje pojedinih episkopa u javnosti, jasno pokazali da su u SPC "štafetu" preuzeli episkopi bliski shvatanjima da "narod koji je Slobodan Milošević, predsjednik SRJ, izveo iz podruma, ali i ostavio na ulici" na toj istoj ulici sada ne treba da traže ostvarivanje svojih osnovnih ljudskih prava.
U doba komunizma Amfilohije je, po jednima, slovio kao protivnik režima nekadašnjeg predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, a po drugima - bio njegov miljenik. Kada mu jednom prilikom grčke vlasti nijesu dozvolile da uđe u Grčku, demonstrativno je bacio pasoš SFR Jugoslavije. Tim činom htio je da dokaže da se ne slaže sa Titovom politikom kako bi lakše dobio vizu za ulazak u Grčku. Zbog tog /ne/djela, kažnjivog po zakonu, nikad nije odgovarao pred jugoslovenskim vlastima. Nikad vlast nije interesovalo ni zašto je prekršio još jedan zakon – izbjegavanje služenja vojnog roka.
Komunistima može da zahvali i za napredovanje u crkvenoj hijerarhiji. Jedan visoki srpski komunistički funkcioner lično je intervenisao kod vladike Save Šumadijskog da se Amfilohije zavladiči, pošto srpski crkveni velikodostojnici za to nijesu bili raspoloženi. Amfilohije, zapravo, nikad nije uživao ugled među visokim sveštenstvom SPC. Čak ni među onim koje je službovalo u Crnoj Gori. Njegov prethodnik, mitropolit Danilo Dajković, sedamdesetih godina, poručio je Sinodu SPC: "Ili mi mičite Amfilohija, ili ću od vas odvojiti crkvu u Crnoj Gori"! Amfilohije je tada bio vikarni episkop na Cetinju.
Zahvaljujući ko zna kakvim zakulisnim igrama u crkvenim i političkim krugovima, Amfilohije je izabran na mjesto vladike Danila Dajkovića. I to za njegovog života, što je suprotno kanonu!
Interesantno je da je i sadašnji patrijarh SPC Pavle izabran za patrijarha isto tako dok je bio živ njegov prethodnik - patrijarh German! Ni to ustoličenje nije bilo moguće po crkvenim zakonima. Ali, u SPC, izgleda, sve je moguće.
Zbog toga što je ustoličen protivno crkvenim zakonima, kao i Amfilohije, patrijarh Pavle je, vjerovatno, opraštao sve grjehove koje je njegov mitropolit činio po Crnoj Gori.

SPECIJALNI ZADATAK

Stigao je u Crnu Goru nakon "antiborakratske revolucije" izvedene 1989, kada je po velikosrpskom projektu, detaljnim instrukcijama Slobodana Miloševića i uz svestranu asistenciju novoustoličenog crnogorskog rukovodstva započelo intenzivno posrbljavanje Crne Gore i njeno svođenje na nivo treće srpske pokrajine. U tom nečasnom poslu Amfilohije se dobro snašao. Svoj specijalni zadatak da Crnogorcima utjeruje velikosrpstvo preko Crkve sistematski je obavljao na zadovoljstvo nalogodavaca iz Beograda. U svojim propovijedima nesebično je oživljavao stare podjele među crnogorskim građanima, rehabilitujući četnike i osuđujući komuniste.
Prvi organizovani otpor velikosrpskom državnom projektu početkom ove decenije pružili su: Liberalni savez Crne Gore, Crnogorski nezavisni nedjeljnik "Monitor", Socijaldemokratska partija Crne Gore, Odbor za obnovu Crnogorske crkve, Crnogorsko udruženje nezavisnih književnika, Crnogorski PEN Centar, Matica crnogorska... Oni su okupili veliki broj crnogorskih intelektualaca koje je povezivao osnovni zajednički cilj – suverena, demokratska država Crna Gora.
Amfilohije se sa njima odmah sukobio. Od tada pa do danas oni su za njega "crnolatinaši", "bezbožnici", "izrodi"... Tim epitetima očigledno je dokazivao njihove tvrdnje: "Amfilohije je poslat u Crnu Goru kao eksponent velikosrpske politike", i to "u vrijeme kada zvanična srpska i crnogorska vlast već postižu svoj cilj - posrbljenje Crnogoraca i obezglavljenje njihove države"!
Uoči proglašenja za mitropolita SPC, Amfilohije izjavljuje "Pobjedi": "Crnogorci su Srbi pravoslavne vjere, a Lovćen krov srpstva kojem treba vratiti staru kapu"! (Mislio je na Kapelu kralja Aleksandra Karađorđevića, koju Amfilohije, zajedno sa brojnim istoričarima, piscima, novinarima... zaslužnim borcima za posrbljavanje Crne Gore, hoće pošto-poto da proglasi za kapelu koju je navodno podigao Njegoš i posvetio svom stricu Petru I. A prema nepobitnim istorijskim izvorima, Mauzolej na Lovćenu podignut je umjesto kapele koju je sagradio Aleksandar Karađorđević, pošto su Njegoševu kapelu srušili Austrijanci, tokom Prvog svjetskog rata).
Amfilohije je izabran za počasnog predsjednika Odbora za rušenje Njegoševog mauzoleja, koji je okupio ekstremne velikosrpske nacionaliste iz Srbije i Crne Gore. Ali, precijenio je Amfilohije sebe - Mauzolej još stameno stoji na "krovu srpstva".
"Vraćanje Kapele na svoje staro mjesto kako bi kosti vladike Rada počivale u miru, kao i mirenje zavađene braće, mirenje ne samo živih već i mrtvih, i njih međusobno, moji su glavni zadaci sa kojima dolazim u Crnu Goru" - zavjetovao se u više navrata mitropolit SPC.


Svoj dolazak u Crnu Goru smatra bogom predodređenim


Nije Amfilohije bio toliko svemoćan da razgradi Mauzolej, ali je uspio da razgradi mnogo toga po Crnoj Gori otvorenim političkim angažmanom i sijanjem vjerskih i nacionalnih podjela i mržnje.
"Nekada sestrinska SPC, umjesto jevanđelja, na tlu Crne Gore širi mržnju među narodima, ponižava i poništava crnogorsko nacionalno biće, čije sveštenstvo, na čelu sa mitropolitom Amfilohijem, ne bira sredstva u korist svojih ciljeva, koji nikada nijesu bili ciljevi crkve božje..." - ističe se u jednom od prvih reagovanja Odbora za vraćanje autokefalnosti Crnogorske crkve.
Amfilohije je odgovorio da su to "teroristi koji vrše takva nepočinstva tražeći neku svoju ateističko-autokefalnu crkvu". Istovremeno ih je optužio da "već mjesecima vrše pravi teror nad Manastirom Cetinjskim i nadamnom, prijeteći da će nas dići u vazduh"!

CETINJANI GA BRZO «PROČITALI»

Čim je zakoračio u Cetinjski manastir Amfilohije se teško zamjerio Cetinjanima. A kako i ne bi kad je na sva zvona negirao crnogorsku naciju i svrstavao Crnu Goru u srpske države? Iz revolta, Cetinjani su prestali da odlaze u Manastir, a na fasadama cetinjskih zgrada osvanuli su grafiti: "Risto, sotono!"
"Zbog politike koju u posljednje dvije godine vodi SPC, Cetinjani sve rjeđe posjećuju Manastir, čak rjeđe nego u zla komunistička vremena" - rekao je jednom prilikom predsjednik cetinjske opštine Đorđije Vušurović.
Optužbe na račun mitropolita Amfilohija stizale su sa svih strana već od prvih godina njegovog službovanja u Crnoj Gori.
Nakon sukoba pristalica Crnogorske i Srpske crkve, na Cetinju, 1991. godine, Liberalni savez je zahtijevao da "Amfilohije, kao glavni organizator petrovdanskog orgijanja četnika, odmah i zauvijek napusti Crnu Goru"! Istovremeno, Odbor za vraćanje autokefalnosti CPC, peticijom koju je potpisalo osam hiljada građana Crne Gore, tražio je od Skupštine i Vlade Crne Gore da razmotre njihov zahtjev za vraćanje "svoje glave" Crnogorskoj autokefalnoj crkvi.
I Skupština opštine Cetinje upućuje zahtjev SPC da razmotri ponašanje "nekih svojih službenika" i prekine njihov dalji politički angažman, jasno ciljajući na Amfilohija i njegovo sveštenstvo.
Ni crnogorska vlast, niti Sveti sinod SPC nijesu ih udostojili nikakvog odgovora. Odgovarao im je upravo takav Amfilohije.

PODMUKLI PLANOVI I SKANDALI

Jedan od Amfilohijevih najpodmuklijih planova koje je uspio da ostvari u Crnoj Gori je parčanje njene teritorije na više eparhija. A Crnogorska pravoslavna crkva uvijek je imala jurisdikciju nad tom teritorijom koja se poklapala sa granicama države Crne Gore. Neke od tih eparhija imaju sjedište izvan Crne Gore. Amfilohije se nadao da će tim mahinacijama uspjeti da zauvijek utopi Cetinjsku mitropoliju u SPC i da toj crkvi obezbijedi vječno prisustvo u Crnoj Gori. Zvijezde mu za to nijesu naklonjene.
Amfilohije je jednom za sebe rekao da je nasilan i bezobrazan. U takvom izdanju pokazao se bezbroj puta.
Prilikom prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene 1990. godine napravio je neviđeni skandal. Nasilno je, mimo protokola, upao u italijanski vojni brod u Baru, koji je dovezao posmrtne ostatke crnogorske kraljevske porodice, i održao molitvu na opšte zgražavanje prisutnih, a posebno porodice Petrović i Italijana!
Kasnije je revnosno obogaćivao repertoar svojih skandala. Uspio je svaki da preživi i da do dana današnjeg ostane u stolici sv. Petra Cetinjskog. Ali, nikad se nije usudio da prođe pješice Cetinjem, starom i novom crnogorskom prijestonicom. U nju dolazi i napušta je sa tjelohraniteljima - u skupocjenom džipu.

DVOJSTVENI MITROPOLIT

Kada je nova crnogorska vlast, koja je velikodušno obećavala demokratiju i građanske slobode, početkom devedesetih godina, zabranila vjerske svečanosti CPC, prvo u Bajicama, a zatim na Cetinju, otpočeo je progon vjernika i poštovalaca CPC. U tome je ključnu ulogu igrao mitropolit Amfilohije, čiji je lik i djelatnost ovako, krajem 1991. godine, opisao crnogorski akademik Pavle Mijović:
"Kako se novi crnogorski mitropolit g. Amfilohije odnosi prema pitanju kapele i Mauzoleja na Lovćenu, već od ranije je poznato. Kako se o tome izrazio prilikom hirotonisanja, još je poznatije po velikom publicitetu koji mu je udijelila crnogorska i srpska štampa i televizija, a kako sam na njegovo mora (se srušiti Mauzolej i podići nova kapela) odgovorio, može se vidjeti u ‘Pobjedinoj’ anketi (13. januar 1991.), pa to neću ponavljati. Zbog veoma ograničenog prostora, nijesam sve rekao što bi upotpunilo prikaz njegovog viđenja ne samo kapele i Mauzoleja, već i čitavog kulturnog i duhovnog nasljeđa Crne Gore, što ću ovim napisom, završavajući svoje raspravljanje o Njegoševim grobnicama, pokušati da iznesem.
"Mitropolita Amfilohija novine su predstavile kao učena bogoslova, vele, govori sedam jezika, a odbranio je na grčkom doktorsku tezu o palamizmu; našoj naučnoj (bogoslovskoj i vizantološkoj) javnosti ona nije poznata. Ali, i bez toga, meni se čini da se naš učeni duhovni glavar, studirajući crkvenom učenju jedno od srednjovjekovnih protivljenja, priključio misticizmu. Takvim se on prikazuje svojim propovijedima, ali njih niko ne bi mogao nazvati bogoslovskim, jer ih naveliko začinjava političkim pragmatizmom (na primjer, u besjedi prilikom hirotonisanja)...
"Kakav je g. Amfilohije mislilac (od kojega se očekuje da bude crnogorski Saks) pokazaću navođenjem njegovih riječi. Najprije prihvata izmišljotinu jedne stranke, i širi je, po kojoj je tobože raniji šef crnogorske države na vijenac priložen u Mauzoleju napisao: «Blažo - Njegošu», čime je jasno pokazao pretenziju na svoj politički uticaj u svjetovnoj nadležnosti vlasti...
"Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera smješe političkog pragmatizma i 'duhovne sfere' gospodina Amfilohija, ali, držim, svako može i iz navedenog da zaključi kakav korak ka XXI vijeku će sad učiniti sjedinjena duhovna i svjetovna vlast Crne Gore. Mene, međutim, zanima učenost g. Amfilohija, pa ću se usredsrediti na njeno prikazivanje, posebno u vezi s kulturnim nasljeđem.
"Prvo, on sebe i svoj dolazak u Crnu Goru smatra bogom predodređenim: Bog je nekako udesio, kaže, da ja kao sadašnji mitropolit cetinjski... Oni (pripadnici crnogorske crkvene autokefalnosti, prim. P.M.) su Boga molili i domolili. Bog im poslao 'Crnogorca' (njega, umjesto pređašnjeg, iz dalmatinske Medvjeđe i Krke). S druge strane, on voli da se poigrava protivrječnostima:
"Crnogorci su i onako samoglavi (autokefalan znači samoglav). Zna se gdje nas je ta samoglavost (autokefalnost, prim. P.M.) dovela; do bratoubilačkog klanja..." (čudne li geneze zbivanja u našoj zemlji 1941-1945. godine!). A onda veli da Crnogorska crkva nije bila jedina autokefalna (priznaje da je bila de facto, ne de jure), bile su to, kaže, i Karlovačka ("i to još autonomija"), i Bukovičko-dalmatinska, i Dabro-bosanska, pa odmah iza toga se čudi zahtjevu za autonomiju Crnogorske crkve i proglašava ga sektaškim («...ima u svijetu svakakvih sekti, pa može i jedna takva», ‘Pobjeda’, 30. decembra 1990.).

RASPIRIVANJE PODJELA

"Proglašavajući sektaškim (de facto, po njemu) Crnogorsku autokefalnu crkvu, koja je bila to i de jure, sudeći po Ustavu bivše crnogorske države, Ustavu Svetog sinoda Crnogorske crkve i priznanja, između ostalih, baš i Mitropolije Karlovačke, nagovijestio joj je proganjanje, i već ga otpočeo ne samo riječima nego i djelom. Stao je na stranu jednog dijela sela Bajica, koje je tradicionalno od Badnjeg dana («istrage poturica») ložilo badnjak u Cetinjskom manastiru, protivu drugog na okupu, s ostalim vjernicima pred bajičkom crkvom i Kraljevim dvorom, gdje je takođe polagan badnjak. Policija nove vlasti, koja je obećala demokratiju, zabranila je vjerske svečanosti u Bajicama i na Cetinju, čak je nasilno pokušala da ih onemogući, čime je u Crnoj Gori otpočelo raskolničko, odnosno vjersko proganjanje.
"Umjesto da to preduhitri i spriječi, pozivajući na zajedničko polaganje badnjaka svih pravoslavnih vjernika i na mirenje, novi vjerski poglavar SPC u Crnoj Gori raspiruje i vjersku i nacionalnu podjelu Crnogoraca. Sekte se, zna se, kao i svaka šizma, izopćuju iz crkve. Namjerava li g. Amfilohije i to što još nije nijedan crnogorski mitropolit radio, čak ni protivu unijata u Primorju i na samoj vladičanskoj stolici Crnogorske crkve, kad je episkop Mardarije ugovarao uniju sa Svetom stolicom, godine 1638. Htio je ovaj poglavar Crnogorske crkve da ide u Rim, ali se u strahu od pobunjenih Crnogoraca predomislio i poslao mjesto sebe sinovca i dva kaluđera zajedno sa tri pitomca iz Boke i Paštrovića koji su upućeni u neki kolegij. Mardarije je, štoviše, tražio od Rima da mu se dodijeli ista plata koju primaju katolički biskupi u Turskoj. Uhapsili su ga i okovali u gvožđa Turci, pod sumnjom da je bio umiješan u neku pljačku pograničnih Crnogoraca i Podgoričana.


Posrbljivanje zetskog kneza (Jovana) Vladimira


"Osim Paštrovića i Bokelja, uz Mardarija za uniju su bili i Crmničani, a kolebao se i patrijarh Srpske crkve, Pajsije, čuveni pisac žitija cara Uroša i povijesti o sv. Stefanu Štiljanoviću. Zbog svega toga, ni Mardarija, ni Pajsija, kao ni njihove pristalice niko nije izopćavao iz Crkve. Zna li to g. Amfilohije kad se upušta u raspirivanje vjerskih podjela? Naš učeni vladika rado se upušta u istorijske ekskurse i svojim oskudnim znanjem zapada u velike nevolje, izvodeći iz svega - crkvene ovlasti (da gradi crkve, podiže palu duhovnost pastve i dr.), podjednako kao i političke (da radi novu kapelu Njegošu, kojega hoće da vrati srpstvu, kao i Crnogorce i sl.) – kalambur zaključke o «Srbo-Crnogorcima», koji "ovdje postoje vjekovima od dolaska iza Karpata" (sic!). Teško da u to može ubijediti Crnogorce, jer potcjenjuje njihova znanja i saznanja iz istorije njihove zemlje, naroda pa i crkve (...)
"Šta li će na to reći srpski istoričari, koji znaju da je prvi srpski kralj bio Stefan Prvovjenčani - dva vijeka poslije zetskog kneza Vladimira!? Po svoj prilici, njemu i nije do toga, jer pošto-poto hoće da naučna saznanja potisne vulgarizovanim, kao što rade svi pragmatičari. Posrbljuje zetskog kneza Vladimira, iako o tome nema ni posrednih, ni neposrednih dokumenata. Ali, što ga je briga za dokumenta kad se «samoglavim» Crnogorcima dopada svašta što im priča, dopadaju im se i «pouke iz istorije» notornih ignoranata, pa što ne bi i scientiae eclesiorum doktora Amfilohija! Ipak, onima koji a priori nijesu u sve što im se priča ubijeđeni htio bih da skrenem pažnju na metod manipulisanja s poluznanjem i poluistinama, jer su takva polutanstva gora od primitivizma.

PREKRAJANJE ISTORIJE

Dakle, kao što knez Vladimir nije ni prvi kralj zetski (bio je to Mihailo Vojislavljević), nije ni «duboko zakopan» kao srpski svetitelj, nego baš vrlo plitko. (Jovan) Vladimir je umro mučeničkom smrću 1016. godine, bezmalo dva vijeka prije smrti Stefana Nemanje; prvi - kao pripadnik još nepodijeljene hrišćanske crkve, drugi - veliki pobornik vizantijskog pravoslavlja u Srbiji kojemu je sv. Sava dao nacionalnu, srpsku boju. Očigledno, ne može se sv. (Jovan) Vladimir jednostrano utemeljiti u srpsku crkvu, kao što to hoće g. Amfilohije.
"Malo učeniji od njega, ohridski episkop, Nikolaj Velimirović, ne misli tako kao naš prosvetitelj. A ko bi htio da se vrati izvorima, morao bi prihvatiti da je tek poslije Vladimirove smrti osnovana Ohridska arhiepiskopija, kao prva slovenska autokefalna crkva u našoj zemlji. Dotle su crkve bile pod jurisdikcijom grčkih episkopa u istočnom dijelu naše zemlje, a u Zeti - Dubrovačke arhiepiskopije, već od 999. godine, a od 1089. godine pod samostalnom Barskom mitropolijom. Ona je u Zeti bila nadležna kako katoličkim tako i grčkim i ‘slovenskim’ eparhijama. Kome je potrebno da to zajedništvo iz naše rane istorije negira, kako bi dokazao veću starost srpske crkve? Sv. (Jovan) Vladimir je sahranjen u Prespi, a odatle, poslije tri godine, prenijet s neraspadnutim drvenim krstom u Krajinu, gdje mu je žena podigla manastir.
"Zato što je bio bogougodan i miroljubiv, prihvatio ga je narod kao svetog čovjeka. Katolička Barska mitropolija ga je beatizovala (ne i kanonizovala) a u kalendar Srpske srednjovjekovne crkve nije ušao ni kao srpski, ni, bože sačuvaj, zetski svetac. Pošto su mu mošti u 13. vijeku prenijete u jedan manastir kod Elbasana, na nadvratniku je upisana posveta svetome Vladimiru, na grčkom, latinskom i «slovenskom» jeziku, jer su ga podjednako slavili katolici i pravoslavni grčke i slovenskih crkava (sada bismo kazali: makedonske, srpske i crnogorske) u Albaniji, Zeti i Makedoniji. Na grčkom mu je u 15. vijeku napisano žitije i služba. Prvi su ga naši pisci Marino Orbin i Beatilo, početkom 17. vijeka, ubrojili u svetitelje. Donedavno ga nije bilo u kalendaru Srpske crkve, a u Crnogorskoj je uveden poslije priznanja nezavisnosti Crne Gore i autokefalnosti njene crkve.

ZLOUPOTREBA MUZEJSKE PANAGIJE

"Po čemu je, onda, sveti Jovan Vladimir «srpski» a ne crnogorski svetitelj, kad u Srpskoj crkvi nije posvećen? Odgovor više ne treba tražiti u istorijskoj nauci, ona ga je u potpunosti dala. Treba ga tražiti (da li?) u politici i to naopakoj i svadljivoj, a pri tome veoma vulgarnoj. Pošto ovako shvata istoriju, g. Amfilohiju nije bilo teško da se njome služi u pragmatične svrhe. Tako, nareče sebe mitropolitom crnogorsko-primorsko-skenderijskim, i to na osnovu ‘primanja’ panagije “koju je nosio i Petar II Petrović - Njegoš na kojoj je lik Hrista Gospoda i u tom liku sastoji se moje prisustvo ovde, na ovoj stolici i Crnoj Gori" (Vreme, 7. jan. 1991). Panagiju koju je sebi stavio na grudi, nezakonito je uzevši iz manastirske riznice, gdje je bila izložena kao muzejski eksponat. Ona nije njegova (nije mu dao novu, hirotonišući ga, ni patrijarh). Tu je panagiju Njegošu dao Sinod Ruske crkve, prilikom zavladičenja u Petrogradu. Kao što se njome zakitio nezakonito, mislim da nezakonito hoće da nosi i član titule «skenderijski», jer se njega, kao i člana «primorski» odrekao Njegoš, kad je, radi priznanja države, prodao manastire Maine i Stanjeviće Austriji. Štoviše, nije sebe nazivao ni «mitropolitom» nego samo i skromno «vladikom crnogorskim».
Čime je, onda g. Amfilohije Njegošev nasljednik na tronu Crnogorske crkve? S crkvenim velikodostojnikom koji za sebe kaže da je nasilnik i bezobrazan, pošto je na silu upao u brod koji je prenosio posmrtne ostatke kralja Nikole i kraljice Milene i napravio skandal narušavajući komemorativni ceremonijal i protokol, između dvije države načinjen i striktno poštovan (v. o tome kako se hvali u listu Vreme) ne bi trebalo akademski raspravljati. On se preporučio duhovnom pastiru nesvojstvenom vještinom: dvosmislenošću, čak i kad tumači svoje ime kao dva voda vojske.
"Ako bi se o ličnosti moglo govoriti po imenu koje nosi, semantici njegovog grčkog (paganskog koliko i hrišćanskog) imena bi odgovaralo tumačenje amphi-logos-a kao: protivrječan, dvojstven, dvostruk, nesiguran (v. Oxford. gr.dict. s.v.). A Crnogorci, pretpostavljam u većini, ipak smatraju da ‘za dvostrukost ni mislit ne treba’”, kaže na kraju akademik Pavle Mijović.
Mitropolit Amfilohije tvrdi da njegovo ime na grčkom znači "dva voda vojske", ali tumačenje akademika Mijovića potpuno je u skladu sa svim onim što Amfilohije radi od kada je ustoličen kao prvi čovjek SPC u Crnoj Gori.

ZAOKRUŽEN U SKANDAL

Mitropolit Amfilohije se, u ime Mitropolije crnogorsko-primorske, često se, za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije, obraćao javnosti saopštenjima. U njima je, držeći političke pridike i proklinjući sve one koji nijesu mislili i radili po njegovoj volji, vatreno branio rat Srba u Bosni i Hrvatskoj. Ni slučajno mu nije padalo na pamet da reaguje na nevino stradanje hiljada i hiljada pripadnika drugih nacionalnosti ili zbog rušenja džamija i katedrala.
Kada je Srbija zatvorila granice srpskim izbjeglicama iz Knina, Amfilohije se obrušio na "raskol među Srbima". Jedan drugi Srbin, Radomir Vujadinović, iz Beograda, reagovao je u «Monitoru» "zapanjen nivoom, stilom i političkom sadržinom teksta koji je potpisao Risto Radović". Osporavajući mitropolitu moralno pravo da o tome govori, Vujadinović je pisao:
"Jasno je i da oni koji su gurnuli ljude u rat, a g. Radović priznaje da postoje ljudi koji su 'ovaj narod gurnuli u krvoproliće u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini', ne mogu završiti taj rat. Međutim, među onima koji su ljude 'gurnuli u rat' nalazi se i potpisnik saopštenja Mitropolije. On je blagosiljao one koji su 'harali' po Konavlima i šire. Zato, g. Radović nema moralno pravo da govori, kune, piše i potpisuje saopštenja o ratu. O tome ćemo pričati kad se sve ovo završi i kad neki ljudi sjednu tamo gdje im je mjesto. Na optuženičku klupu!"
Analizirajući mitropolitov rječnik u njegovim tadašnjim javnim istupima, Mirko Đorđević, istaknuti srpski intelektualac i vrsni poznavalac crkvene problematike, tvrdio je u Vremenu:
"Svaka njegova izjava dovodi do nesporazuma. U njegovim objavljenim knjigama i tekstovima nema dokaza da raspolaže rafiniranim estetičkim čulom. Naprotiv, mjerila su mu retrogradna, klasicistička i, čak, socrealistička, u smislu antimoderna, a rječnik saopštenja koje potpisuje ostrašćen: na skaradnost on odgovara skaradnošću ("evropski izmet"). U tom krugu nema rasprave, on je zatvoren i zaokružen u skandal".


Biznis i finansijske malverzacije sveštenika SPC


Pošto se radilo o građanima koji ni na koji način nijesu zadužili crkvu, ta samovolja g. Radovića izazvala je buru negodovanja među Nikšićanima, a posebno u krugovima kulturnih stvaralaca.
Odlukom koju je potpisao Amfilohije takođe je predviđeno da će "prihod od dvije grobnice" biti uložen u obnovu Hrama sv. Petra i Pavla. Međutim, pomenuti hram već je bio obnovio Zavod za zaštitu spomenika kulture, pa mu nikakvo dodatno renoviranje nije bilo potrebno u to vrijeme.
U odluci se ne pominje koliko su novca dvojica građana dali za grobnice, ali nezvanično se tvrdilo da se radilo o iznosu od 1000 njemačkih maraka. Njih je dakle kao "prihod" trebalo uplatiti Crkvenom odboru u Nikšiću, koji je bio sastavljen od Amfilohijevih rođaka i prijatelja. Drugačije nije ni moglo biti. Odbor nije birala nikšićka eparhija, koja je jedina imala pravo na to, nego lično Amfilohije. Lično je napravio spisak ljudi koje treba izabrati u Odbor i to "bez prava žalbe".
Za širu javnost ostalo je tajna šta se desilo sa novcem dobijenim za dvije sporne grobnice.

GDJE JE NOVAC KOSANOVIĆA

Vjerovatno bi sav ovaj biznis prošao nezapaženo da se tokom kopanja novih grobnica nije pojavio stećak, srednjovjekovni spomenik, po kojem je Nikšić nadaleko poznat. Odmah su reagovali arheolozi iz Centra za kulturu i spriječili uništavanje stećka, kakvu je sudbinu ranije doživjelo više od 300 komada tih spomenika velike kulturne vrijednosti.
Radovi na kopanju grobnica su prekinuti i tako je u javnost stigla vijest o protivzakonitoj prodaji grobnih parcela.
U istoj Amfilohijevoj odluci skrenuta je pažnja Crkvenom odboru da oko hrama nema više slobodnih mjesta za nove grobnice, izuzev za grobnicu mitropolita Save Kosanovića. On je testamentom ostavio Sabornoj crkvi Nikšić, uz vrijedna kandila i ikone, i novac od svog imanja u Ulcinju. Imanje je konfiskovala vojska i izvjesnu sumu novca kao nadoknadu poslala Crkvenom odboru u Nikšiću. Novac je bio oročen na štednoj knjižici, otvorenoj na ime pokojnog mitropolita Kosanovića, ali ga je, kako je tada objavljeno u novinama, Amfilohije podigao 1992. godine.
Ne zna se koliko je bilo novca, niti šta se sa njim desilo.
O svemu tome ćutali su odgovorni u Centru za kulturu, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, u Crkvenom odboru Nikšić i u Amfilohijevoj Mitropoliji. Ćutao je, naravno i mitropolit Amfilohije, nastavljajući da obavlja i poslove koji nijesu nimalo bili duhovni i prosvetiteljski.
Da i božiji izaslanici u Srpskoj pravoslavnoj crkvi imaju duge prste nije neka posebna novost, мada vijesti o tome rijetko dopiru do javnosti. Sveštenici su pravi majstori da istinu o tome drže u dubokoj tajnosti. Ipak, i među njima ima onih koji odaju i takve tajne. Zahvaljujući tome saznali smo i za dva naredna slučaja.
Đakon SPC Milan Darda iz Pariza uputio je 16. marta 1999. godine mitropolitu Amfilohiju razglednicu kojom ga obavještava o slijedećem:
"Tvoj štićenik u Parizu Gradimir Ročkomanović opljačkao je ovdašnju crkvenu kasu za 700.000 franaka. Vladika Luka kaže da su morali da mu daju iz kase tu sumu zato što si ti tako naredio.
Sramota, druže Risto! Ljudi se ovde zgražaju gledajući šta se radi u crkvi i ko sve može da bude sveštenik (lopov uhvaćen u krađi, tvoj drugi štićenik Jovanča Georgievski), vladika i mitropolit. Ni Gospod nam više ne može pomoći".

«NAJGORI NA VISOKIM POLOŽAJIMA»

Nešto kasnije, tačnije 26. jula iste godine, protojerej dr Žarko Gavrilović uputio je patrijarhu srpskom Pavlu pismo u kojem detaljno govori o "žalosnom stanju u našoj crkvi", o tome da se "često najgori, najnedostojniji biraju na visoka zvanja u Crkvi", o krađama i još ponečem.
«Pre dva meseca dobio sam telefaks iz Amerike, koji prilažem uz ovo pismo, a koji se odnosi na Vašu Svetost u kome se pored ostalog tvrdi da Vam je majka Hrvatica, da ste izmenili Simvol vere, da povlačite poteze u Crkvi pod velikim uticajem bezbožnika. Ne mogu da verujem da je sve ovo istina, ali kada su ovome narodu mogli da podmetnu neprijateljskog vojnika kao doživotnog 'cara' u ovom narodu sve je moguće, jer kako reče pokojni Rašković 'Srbi su lud narod'. Možda sam i ja takav, pošto iz takvog naroda potičem i, naročito, zato što Vam o svemu ovome pišem izigravajući neku 'belu ovcu'. Da ste zaista pod velikim uticajem raspolućenih i obezboženih srpskih političara svedoče mnoge činjenice, a među njima biću slobodan da navedem samo neke», piše Gavrilović.
"Vaš potpis na 'Dejtonsku vezu' g. Slobodanu Miloševiću kojim ste mu dali dva glasa u odnosu na pojedine članove srpske delegacije, tako da najveći srpski izdajnik dobija Vaš blagoslov da može da presuđuje u sudbonosnim stvarima za opstanak srpskog naroda. Sada se čuje da Sveti arh. sinod SPC traži ostavku tog istog čoveka (Miloševića) koga je više crkveno rukovodstvo SPC dobrim delom i u većini ustoličilo na vlasti, a meni koji sam ga kritikovao pretili su raščinjenjem.
"Vi ste, Vaša Svetosti, posle velike materijalne pronevere u Zavodu za izradu sveća, postavili kao direktora PUO sina poznatog srpskog boljševika i krvnika Dragog Stamenkovića. Da bruka bude veća postavili ste za načelnika ekonomskog odeljenja pri Zavodu za izradu sveća, julovca Milana Paunovića, o čemu sam Vam pisao i priložio dokumenta, a on sada leži kod kuće, kako sam obavešten, i prima platu od naše Patrijaršije. Dobro znate da Vam je gore pomenuti potpis poništen, a Vi niste podneli ostavku. I umesto što tražite ostavku čoveka koga ste ustoličili i koji je ustoličio Vas, morali biste da razmislite o svom moralnom kredibilitetu za takav čin (...)
"Kada sam već pomenuo proneveru u Zavodu za izradu sveća, sećam se i krađe blizu pola miliona nemačkih maraka iz kase eparhije žičke, onda moram da kažem da se to desilo u eparhijama na čijem su čelu najstariji arhijereji, nemoćni da drže pod kontrolom i u ispravnosti potčinjene službe i sveštenike (...)

DEGRADACIJA BOGOSLOVSKOG FAKULTETA

"Prema kanonima naše Crkve najbolji se biraju za episkope... A mnogo vernika mi je prilazilo i negodovalo zbog najnovijeg izbora jednog episkopa na poslednjem arh. Saboru, govoreći da će zbog toga da napuste SPC. Samo pre tri-četiri godine, kako sam ja čuo, Vi ste išli od vrata jednog episkopa, do vrata drugog, da molite da se taj monah ne izabere za episkopa, jer su se pojavila pisma beogradskih studenata u dnevnoj štampi protiv takvog izbora. Posle samo nekoliko godina Vi ste zahtevali od profesora Bogoslovskog fakulteta da tog čoveka propuste na ispitima, kako bi stekao formalnu kvalifikaciju za izbor za episkopa. Time ste degradirali ceo Bogoslovski fakultet i sve nas koji smo sa mukom i velikim odricanjem sticali svoje znanje i obrazovanje, a i potcenili ste svoje najviše zvanje u crkvi...
"Vaša Svetosti, osećate li grižu savesti što se na najviše položaje u Crkvi postavljaju ljudi koji su nemoralni i opterećeni perverzijama. Mislim da me nećete terati da takve ljude prozivam i nabrajam...
"Podarili ste nam, sa Svetim arh. sinodom SPC, blagoslov da radimo na Enciklopediji pravoslavlja uz obaveznu recenziju najeminentnijih episkopa SPC, koji blagoslov je osporio episkop - srpski Ahasver (misli se na mitropolita Amfilohija, prim. V.K.) i što je najgore njegovo mišljenje je bilo jače od odluke Svetog arh. sinoda, što je za čuđenje kad se ima u vidu pastir koji je napustio svoje stado i umalo nije još i postao srpski patrijarh.
Obraćao sam se Vašoj Svetosti sa najučitivjom molbom da nas preporučite kod Braće Karić za donaciju za ovako grandiozan naučni poduhvat, misleći da naša Crkva nema sredstava i ne znajući za pronevere i krađe o kojima sam gore govorio, ali Vi ne samo da nas niste preporučili, nego niste hteli ni da nam, ma i jednu lentu, dodelite kao pomoć i podsticaj u danonoćnoj muci oko finansija i rada na ovom projektu. A samo da ste deset posto sredstava koja su proneverena ili pokradena, odvojili za ovaj pojekat nama bi to bila velika pomoć i verujemo Bogu i narodu velika korist (...)"

SVJETSKI SKANDAL SAVREMENOG INKVIZITORA

Mitropolit Amfilohije nije birao mjesta na kojima će izazivati incidente. Jednom mu je za to poslužilo i Cetinjsko bijenale. Na njemu je 1997. godine na izričit zahtjev mitropolita Amfilohija prije roka zatvorena izložba "Nova ikona"! Mitropolit je svoj bijes usmjerio na dio izložbe (u Vladinom domu) koji je ikonu u savremenoj evropskoj umjetnosti tretirao kroz ironičan odnos umjetnika prema ikoni i idolopoklonstvu uopšte. Radilo se o novom pokretu ikonoklastije. Dižući hajku protiv "svetogrđa" i "bogohuljenja", kako je okvalifikovao izložbu "Nova ikona", Amfilohije je napravio svjetski skandal. U stilu modernog inkivizitora tvrdio je da su tom izložbom povrijeđena osjećanja pravoslavnih vjernika, da su umjetnici "popljuvali lik Hrista Bogočovjeka i svete ikone", te svetinje "pretvorili u klozetsku šolju", a hrišćanske simbole u "demonsku obrazinu". Amfilohije se oglasio protestnim pismom u kojem je ultimativno zatražio "da se Vladin dom i Cetinje hitno oslobode i očiste od najezde paklenih duhova i od adskog smrada 'nove ikone' i zvijeri iz Bezdana". "Ukoliko to ne bude što skorije urađeno, onda će nama Hrišćanima postati jasno da je započelo novo epokaliptično gonjenje Hristove Crkve, strašnije i perfidnije od svih dosadašnjih, i to i ovog puta uz pomoć države" - poručio je Amfilohije. I, izložba je sjutradan - zatvorena! "Istina je da u civilizovanom svijetu nijednog sveštenika ili vjernika, bilo koje vjere, ovaj novi ikonoklazam i transformacija ikone ne iritira. Štoviše, takva djela su posjed velikih svjetskih muzeja, a neke od njih su posuđena i za našu manifestaciju", izjavio je povodom Amfilohijevog protesta Mladen Lompar, komesar Cetinjskog bijenala. Oglasio se i princ Nikola Petrović. Saopštavajući odluku o zatvaranju izložbe, on je, pored ostalog, kazao: "Provokacija je sredstvo izraza koje često koriste savremeni umjetnici. Mnogi od njih namjerno brišu tabue, provociraju senzibilitet publike, i tako stižu do reakcije koju izaziva djelo. Generalni komesar izložbe Andrej Jerofejev, koji je želio da predstavi te umjetnike, nije bilo ko, on je konzervator savremene umjetnosti Nacionalnog muzeja Rusije, Muzeja Caricino i djela koja su izazvala toliko polemike dio su kolekcije toga muzeja. Temama izmjena i manipulacije slike želio nam je pokazati ekstremizam izvjesnih umjetničkih postupaka. Očigledno je da se ta djela ne mogu bukvalno pojmiti, ona se odnose na veoma staru tradiciju hrišćanstva, ikonoklasta: uništiti slike i predmete koji nas, i sami postajući kultni objekti, udaljavaju i vode neosjetno društvo ka fetišističkom nazadovanju. Priznajem da je sve to izraženo na karikaturalan način, rekao bih čak pretjeran, no to je sloboda umjetnika, to je izbor generalnog komesara, utoliko više što nikada nijesam mogao zamisliti da će nekoliko umjetničkih fantazama moći izazvati takve reakcije. Ukoliko su se članovi crkve i izvjesni vjernici našli uvrijeđeni ovakvim djelima, neka znaju da to ni u kom slučaju nije bila naša namjera i neka prihvate moje izvinjenje, ne samo kao predsjednika Bijenala, nego i lično. Zbog uvažavanja njihovih reakcija i zbog smirivanja duhova odlučio sam da zatvorim izložbu".


I patrijarh Pavle oglušio se o pritužbe protiv Amfilohija


Amfilohiju je glavni cilj bio da sa Cetinja odstrani osnivača i predsjednika Cetinjskog bijenala, princa Nikolu Petrovića Njegoša, a samo je dobar razlog za to našao u "sablasnim" ikonama! Jasno se to vidi i iz njegove izjave, date beogradskom "Dnevnom telegrafu", povodom odgovora princa Nikole Petrovića Njegoša, u vezi s Bijenalom:
"Mjera moje slobode ima kao granicu slobodu drugome", kazao je Amfilohije, pošto je prethodno uputio mnoštvo ružnih riječi umjetnicima i njihovim radovima, a posebno Princu.

MJERA SLOBODE

Amfilohijeva "mjera slobode" dobro je poznata Crnoj Gori. U nju spadaju njegove kletve i klevete na račun više desetina hiljada vjernika i privrženika Crnogorske crkve (koje naziva "sektom bezbožnika"), okupacija stotina hramova od strane SPC, a konačno u tu Amfilohijevu "mjeru slobode" spada i to da Crnogorska crkva još nema pravo službe Bogu ni u Crkvi na Ćipuru - porodičnoj bogomolji kraljevske kuće Petrović-Njegoš, čiji je legitimni nasljednik princ Nikola Petrović Njegoš.
Nekoliko godina kasnije, princ Nikola je na Cetinju doživio još jednu neprijatnost od sveštenika SPC.
Na uskrs, u nedjelju, 11. aprila 1999. godine, sveštenik Srpske pravoslavne crkve Marko Kesić izbacio je iz Cetinjskog manastira princa Nikolu Petrovića Njegoša! Pri tom ga je otpratio riječima: "Bitango!"
Očevici ovog nečuvenog skandala bile su, pored ostalih, televizijske ekipe iz Francuske i Italije i još nekoliko grupa stranih novinara. Iamo sam priliku da sa njima razgovaram neposredno nakon tog incidenta. Bili su zapanjeni tim primitivnim, razbojničkim činom srpskog sveštenika. Posebno ih je zbunilo to što je princ Nikola izbačen iz hrama koji su njegovi preci podigli iz zgarišta.
Za one koji žive u Crnoj Gori taj događaj nije neočekivan. On je samo odslikao kontinuitet odnosa mitropolita Amfilohija i njegovih sveštenika, odnosno SPC u Crnoj Gori, prema svemu sa crnogorskim predznakom, pa i prema crnogorskom Princu.
Mitropolit Amfilohije nikad nije osudio nijedan vandalski postupak koji su pravili i prave sveštenici SPC po Crnoj Gori. A i kako bi kada im je on u tome bio uzor i predvodnik?
Kada je u ljeto 1994. učenik Cetinjske bogoslovije dlijetom uništio petokraku na spomeniku borcima protiv fašizma na Cetinju, Amfilohije je ćutao. Taj svoj čin najbolje je objasnio kad je nešto kasnije "u slavu nacionalnog pomirenja", održao parastos za 400 četnika iz Grblja, nedaleko od Budve. O njima je mitropolit crnogorsko-primorski govorio kao istinskim borcima protiv fašizma i, naravno, komunizma! Otuda je sasvim razumljivo što je njegova mitropolija, koja je hitro reagovala i na manje važne političke dogaaje, povodom rušenja partizanskog simbola pod Ostrogom - takođe "mudro" ćutala.

PATRIJARH SAGLASAN

Na nedjela mitropolita Amfilohija i ostalih sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ćutao je i patrijarh Pavle. Oglušio se na sve pritužbe protiv Amfilohija, ali i na molbu upućenu sa crnogorske strane da na Lučindan 1993. godine, kada je na Cetinju aklamacijom zbor Crnogoraca izabrao za poglavara Crnogorske pravoslavne crkve arhimandrita Antonija Abramovića, ne zasjeda u Cetinjskom manastiru Sveti arhijerejski sabor SPC, koji je raspravljao o "životnim problemima kojih ima na pretek i problemima SPC u Australiji"!?
Te molbe su u Patrijaršiji SPC protumačene kao političke provokacije, a Sveti arhijerejski sabor SPC, ozlojeđen okupljanjem Crnogoraca ispred Dvora kralja Nikole, koji su birali svog vjerskog poglavara, na kraju zasjedanja saopštio je: «Grupa građana - među njima veoma mnogo nepravoslavnih, inovjernih, nekrštenih i deklarisanih ateista - rukovođena prizemnim političkim, apsolutno necrkvenim motivima, našla je za shodno da već kanonski suspendovanog klirika Američke pravoslavne crkve, arhimandrita Antonija Abramovića, nenadležno i nezakonito proglasi za tobožnjeg autokefalnog poglavara nepostojeće "Crnogorske pravoslavne crkve"».

REHABILITACIJA ČETNIKA

Odmah pošto je došao na čelo SPC u Crnoj Gori, Amfilohije je otpočeo rehabilitovanje četničkog pokreta i četničke ideologije. U tome je imao jaku logističku podršku Narodne stranke dr Novaka Kilibarde. Time su Amfilohije i narodnjaci ponovo počeli da raspolućuju Crnu Goru po njenoj najtragičnijoj podjeli – na pristalice partizana i četnika.
O tome kakvu u smutnju unijeli u Crnu Goru najbolje svjedoči jedan događaj u lješanskom selu Goljemadi. Narodna stranka i Amfilohije su, u ljeto 1995. godine, planirali da u seoskoj crkvi svete Trojice održe parastos četnicima iz Lješanske nahije. Mještani su se oko toga podijelili. Ponovo su se zavadili rođaci i komšije, otvorene su mnoge stare rane i iz zaborava vraćeni neraščišćeni računi iz Drugog svjetskog rata. Malo je falilo da izme|u bivših patizana i četnika i njihovih potomaka do|e do krvoprolića. Prema pričanju neposrednih svjedoka ovog nemilog događaja, naoružani i ostrašćeni mještani bili su spremni i da krv proliju. Oni trezveniji ipak su uspjeli da smire uzavrele strasti, a onda je i policija zabranila održavanje parastosa.
Uporni Amfilohije je, ipak, održao parastos, ali u susjednom selu Bigor i to za 269 četnika.
Samo mjesec ranije Amfilohije je blagosiljao rušenje spomenika Primorskom partizanskom bataljonu kod manastira Duljevo, u budvanskoj opštini. Povodom protesta mještana cinično je preporučio da "takve stvari svako može držati u svojoj kući ili na svom imanju".
Prije toga, ispred manastirskog kompleksa Ostrog, tri puta je rušena petokraka na spomeniku 106 boraca narodnooslobodilačkog rata. Dva kaluđera SPC, koji su je drugi put srušili, kažnjeni su sa 200 dinara. I to je, koliko se zna, jedini primjer da je crnogorska vlast posegla za zakonom povodom nedjela srpskih sveštenika.
Srušena je i spomen ploča čuvene Ostroške skupštine, koja je stajala na Upravnoj zgradi Manastira, kao i još tri spomen obilježja u okolini. Mještani susjednih sela tvrdili su da su i u tom vandalizmu učestvovali sveštenici SPC.
Vlast uopšte nije reagovala na proteste javnosti. A crnogorski Zakon o javnom redu i miru propisuje: "Ko skrnavi spomenik ili vrijeđa ličnost ili događaj kojem je spomenik posvećen, kazniće se zatvorom do 60 dana".
Incidenti povodom parastosa u Goljemadima i protesti zbog skrnavljenja partizanskih obilježja nisu pokolebali Amfilohija da odustane od javnog veličanja četnika. Sa dva autobusa svojih pristalica godinama je krstario Crnom Gorom da drži parastose i osveštava već osveštane crkve, zava|ajući svojim političkim propovijedima komšije, prijatelje, rođake...

ASIMILATROSKA MREŽA

Koliko je Amfilohiju i njegovom sveštenstvu u Crnoj Gori bliska četnička ideologija pokazuje i ovaj detalj. Upavo pred pojavu prvog izdanja ove knjige, u jesen 1999, u brojnim crkvama po Crnoj Gori mogle su se kupiti razglednice sa likom čuvenog četničkog vojvode Pavla Đurišića. Njemci su Đurišića odlikovali Gvozdenim krstom Trećeg rajha, a komandovao je jedinicima pod čijom su ingerencijom bili po zlu čuveni Kolašinski zatvor i Prijeki sud, koji je na smrt osudio između 500 i 700 ljudi. Đurišićev najveći ratni podvig bio je pokolj nekoliko hiljada Muslimana u Foči i okolini.
Svi ti podaci dobro su poznati i mitropolitu Amfilohiju, pa neće biti iznenađenje ukoliko Đurišić jednog dana postane i svetac SPC!
A kako SPC pokušava da u svoju asimilatrosku mrežu uhvati i Crnogorce u dijaspori, potvrđuje pismo koje je Udruženje crnogorskih klubova Sjeverne Amerike uputilo početkom novembra 1999. godine crnogorskom premijeru Filipu Vujanoviću i ministru prosvjete i nauke Draganu Kujoviću. U pismu se ističe da je "crnogorsko iseljeništvo izloženo gruboj nacionalnoj i duhovnoj asimilaciji, najviše djelovanjem SPC koja poriče potojanje crnogorskog naroda, države, crkve, crnogorskog jezika i crnogorskog kulturnog identiteta".
Upozoravajući da "za odbranu od pomenutih asimilacionih nasrtaja nemaju gotovo nikakve pomoći iz otadžbine, pa, nažalost, ni od prosvjetnih vlasti u Crnoj Gori", iseljenici pišu da su školski udžbenici, do kojih, iako teško, ponekad dođu, u mnogo čemu slični višedecenijskoj velikosrpskoj propagandi.

ŠUROVANJE SA POPOM MOMČILOM ĐUJIĆEM

Svoja česta putovanja po Sjedinjenim Američkim Državama Amfilohije je uglavnom koristio da među tamošnjim iseljenicima Srbima i Crnogorcima širi neistine o Crnoj Gori i Crnogorskoj crkvi. Za to je 1996. godine iskoristio i susret sa četničkim vojvodom, popom Momčilom Đujićem. U tim anticrnogorskim misijama na usluzi su mu bili srpski emigrantski mediji, koji su redovno fabrikovali neistine o Crnoj Gori. Povodom jednog teksta objavljenog u "Stazi pravoslavlja", koji govori o šurovanju mitropolita Amfilohija sa četničkim vojvodom Đujićem, crnogorskoj vlasti i javnosti obratio se pismom Pero Vukmanović, iz Detroita: "U ‘Stazi pravoslavlja’, listu SPC za Ameriku i Kanadu, koji vam šaljem uz ovo pismo, objavljen je nedavno apel četničkog vojvode Momčila Đujića za pomoć Bogosloviji na Cetinju. Pop Đujić je za vrijeme Drugog svjetskog rata sarađivao sa njemačkim i italijanskim fašistima, a godinama s kraja na kraj Amerike i Kanade vodi pročetničku politiku, propagira velikosrpski šovinizam i mrzi sve što je crnogorsko. Odavno, kako sam ističe u ovom apelu, održava vezu i sa mitropolitom Amfilohijem, a nedavno je, piše, sa njim i lično razgovarao prilikom Amfilohijeve posjete Americi. "Amfilohije je, vjerovatno, i dao podatke ovom pročetničkom listu za tekst o Bogosloviji na Cetinju, koji ‘Staza pravoslavlja’ objavljuje uz Đujićev apel. Tekst je pun neistina i podvala. U njemu se, pored ostalog, navodi da se Bogoslovija, čim je obnovljena 1992. godine, odmah suočila sa ‘teškoćama i iskušenjima političke i materijalne prirode’. Prvo se, stoji u tekstu, našla na udaru ‘crnogorskih separatista - komunista, kojima je jugokomunizam tokom svoje 50-godišnje tiranije nad srpskim narodom izbrisao istorijsku i nacionalnu svest i od njih napravio puke instrumente u krvavim rukama gladnih srboždera’. U tekstu se dalje tvrdi da su 1945. godine komunisti oduzeli Bogosloviji Biljardu, da su sada njeni učenici smješteni u tri zgrade u vrlo lošim uslovima. "Sedamnaest učenika spava u četiri memljive sobe sa kojim se mogu porediti samo po zlu čuveni komunistički kazamati", ističe se, pored ostalog, u ovom tekstu. "I sada je, eto, četnički vojvoda Đujić, dobro poznat nama crnogorskim iseljenicima po svom šovinizmu, našao da apeluje na, kako stoji u njegovom pozivu, ‘rodoljubive i bogoljubive Srbe i Srpkinje, prvenstveno one iz naše viteške srpske Crne Gore’ da daju novčane priloge da bi spasio cetinjsku Bogosloviju! Sa njima se udružio mitropolit Amfilohije, koji je prisvojio crnogorske crkve i imovinu i po Crnoj Gori posijao mnogo mržnje. "U ime nas crnogorskih iseljenika pozivam Vladu Crne Gore i Crnogorce da reaguju na Amfilohijevu opaku politiku i njegovo šurovanje sa popom Đujićem i ostalim četnicima po Americi. Takvom politikom nije se bavio nijedan vladika pravoslavni! Mi nijesmo protiv religije, nego smo protiv nacionalističkih vođa SPC koji pogrešno tumače Isusa Hrista, jer je on radio za dobro narodno. Hrist je propovijedao mir, slogu i bratstvo među narodima, kao što su radili Njegoš i Štrosmajer, a ovi popovi podržavali su ne samo rat protiv Hrvata i Muslimana, nego i danas unose pomutnju među narodima i protiv svega su što je progresivno. Zato poštena Crna Gora ne bi trebalo da ima ikakve veze sa njima", zaključuje Vukmanović.


Političari i državnici – omiljeno Amfilohijevo društvo


Političari su mitropolitu Amfilohiju odavno najomiljenije društvo.
S početka devedesetih i on je, uz milione ostalih Srba, bio opijen Slobodanom Miloševićem. Kasnije je, s pištaljkom u ustima, učestvovao u beogradskim demonstracijama protiv Miloševićevog režima.
Svojevremeno je bio vrlo blizak sa Mirkom Jovićem, liderom Srpske narodne obnove, poznatim po ekstremnim nacionalističkim istupima.
Biljani Plavšić ushićeno je laskao: "To je Kosovka djevojka". Kasnije joj je okrenuo leđa.

BITKA “ZA SPAS SRPSTVA”

Dugo je bio odani prijatelj i vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, koji je nakon rata u BiH optužen kao ratni zločinac, od strane Haškog tribunala. Karadžića je često pohodio na Palama, a neumorno je obilazio i njegove borce po bosanskim ratištima, da ih osokoli na borbu "za spas vaskolikog ugroženog srpstva".
Iz istih razloga posjećivao je i crnogorske rezerviste na dubrovačko-hercegovačkom ratištu. U novembru 1991. godine, bio je gost rezervista podgoričke brigade "Veljko Vlahović".
"Borci su ga srdačno pozdravili, čak i uz gusle. Guslao je i mitropolit odlomak iz Mojkovačke bitke", zabilježio je taj "čuveni događaj" crnogorski državni dnevnik Pobjeda, objavljujući i fotografiju kako Amfilohije gusla rezervistima. Na njoj se jasno vidi da drži gudalo u - lijevoj ruci.
Tokom rata u BiH drugovao je i sa najpoznatijim kamiondžijom među predsjednicima opština - Božidarom Vučurevićem iz Trebinja, takođe Karadžićevim istomišljenikom, koji je gorio od želje da sruši Dubrovnik kako bi iznova gradio "još stariji i ljepši".
Bio je blizak i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, čije se ime nalazilo na Interpolovoj listi međunarodnih kriminalaca. To Amfilohiju nije smetalo da ga, zajedno sa njegovom oružanom pratnjom, ugosti usred Cetinjskog manastira!
Dugo je prijateljevao i sa Momirom Bulatovićem, dok je Bulatović bio predsjednik Crne Gore. Kasnije se priklonio Milu Đukanoviću, nakon razlaza Bulatovića i Đukanovića. Ipak, najduže je, što se tiče crnogorskih političara, ostao blizak sa nekadašnjim liderom Narodne stranke Crne Gore dr Novakom Kilibardom.
Proteklih godina Amfilohijevi bliski prijatelji bili su i pjesnici, čuveni negatori svega što je crnogorsko – Matija Bećković, Momir Vojvodić, Budimir Dubak...

PREDSJEDNIK PROTIV MITROPOLITA

Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji Mitropolija SPC u Crnoj Gori sve se više udaljavala od crnogorske vlasti, osuđujući je za «izdaju srpstva i zapostavljanje braće zapadno od Drine».
Crnogorska vlast nije ostajala gluva na te napade. Sredinom 1995. godine tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović optužio je episkope Srpske pravoslavne crkve da su se "upetljali u ono što im ne pripada", tj. da su neovlašćeno ušli u politički zabran i pritom se pokazali "kao posljednji politički diletanti". Bulatović je posebno izdvojio vladiku Amfilohija. Izdvojio ga je ne samo zato što sjedi na tronu sv. Petra Cetinjskog nego i zbog toga što "prednjači u žestokim ocjenama" protiv vlasti u Crnoj Gori i Srbiji.
"Mnogo je primjera gdje je, mjesto da je umirio, posva|ao ljude. Mjesto da vjernike uvede u crkvu, vjernike je od crkve odbacio. S druge strane, nije ni mogao, izgleda, da radi svoj posao zato jer se bavio onim poslom koji mu ne pripada i kojega ne zna", zamjerio je Bulatović mitropolitu.
Dolazak vladike Amfilohija na tron Mitropolije crnogorsko-primorske, krajem 1990. godine, crnogorski državni vrh prihvatio je s odobravanjem. A i tada je Amfilohije bio poznat po negiranju crnogorske nacije i crnogorske državne samobitnosti. Crnogorskim čelnicima to nije smetalo. Naprotiv, odgovarao im je takav mitropolit.

“SRBI U USIJANJU”

Amfilohije nije krio svoj antikomunizam, a komunizma se odricala i nova crnogorska vlast. Amfilohije je tvrdio da su Crnogorci "Srbi u usijanju", a predsjednik Bulatović da mu je samo "ime crnogorsko, a prezime srpsko"...
"Dolazak, ili bolje rečeno povratak, tako umnih ljudi u Crnu Goru ne može da ne obraduje svakog Crnogorca koji tradicionalno cijeni moralne i intelektualne vrijednosti", govorio je Bulatović povodom dolaska vladike Amfilohija na Cetinje.
Ni crkveni velikodostojnik nije štedio komplimente prvom čovjeku crnogorske države. No, ubrzo su između njih započele svađe.
"Istine radi, po mom mišljenju, neki njegovi izleti u politiku nijesu tako besprekorni, мada bi čudno bilo da se na ovom domenu uopšte možemo složiti", govorio je Bulatović o Amfilohiju u intervjuu Pobjedi, sredinom januara 1991. godine. Nedugo potom, Predsjednik preduzima ozbiljnije mjere – mitropolitu upućuje "interno pismo" u kome izražava čuđenje što je Amfilohije prisustvovao godišnjoj konvenciji Narodne stranke.
"Bio sam, ne malo, razočaran činjenicom da gospodin mitropolit nije našao za shodno ni da odgovori na pismo, a da se poslije toga pojavio na lokalnoj promociji iste stranke. Očigledno je da svaki čovjek ima pravo na svoja politička ubjeđenja, ali upravo demokratski procesi koje sada živimo pravo javnog političkog opredjeljivanja i vezivanja u neku stranku nekim javnim građanima moraju da oduzmu. Takvo pravo ne posjeduje ni mitropolit SPC u Crnoj Gori", žalio se početkom aprila 1991. godine Bulatović.
Predsjednik nije uspio da ubijedi mitropolita da se kloni politike.
"Ja, kao episkop, ne smijem da se zavučem u ljušturu i da gledam to katastrofalno neznanje. Uostalom, crkva je nukleus duhovnog postojanja i ja bih (više od g. Bulatovića) imao pravo da se ljutim na stranačke vođe koje se tek uče demokratskom dijalogu". On i ne zna šta je to "miješanje u politiku", poručio je, kroz izjavu za beogradsko Vreme, mitropolit Amfilohije predsjedniku Bulatoviću.

PRIJATELJ I BRAT RADOVAN

Nešto kasnije, u intervjuu Ogledalu, listu Narodne stranke, mitropolit je dopunio optužnicu riječima da je SPC "osjetila da se oni koji su se našli na kormilu naroda u Srbiji i Crnoj Gori, očevidno, nijesu dovoljno oslobodili od nasljeđa prošlosti".
Amfilohije se posebno žestoko okomio na crnogorsku vlast kada je napravila zaokret u odnosu na ratnog vođu bosanskih Srba i najtraženijeg haškog optuženika Radovana Karadžića, njegovog velikog prijatelja. Mitropolija crnogorsko-primorska, saopštenjem izdatim tim povodom avgusta 1995. godine, zatražila je od poslanika crnogorskog parlamenta da odbace "presudu" rukovodstvu sa Pala! U saopštenju se otvoreno govori o izdaji i tri puta proklinje "ruka koja podiže zid između sebe i brata u nevolji". Ponašanje vlasti u Beogradu i Podgorici Mitropolija je ocijenila kao "kapitulantsku samovolju".
Naravno, i to kao i sva ostala saopštenja Mitropolije potpisao je Amfilohije.
Ništa drugo nije se moglo ni očekivati od onoga koji je u želji da objedini "vaskoliki srpski narod" svojevremeno, u razgovoru za TV Crne Gore, tvrdio da bi i sv. Petar Cetinjski, da je živ, završio u Hagu kao ratni zločinac! Po Amfilohiju, i sv. Petar Cetinjski bi, kao Radovan Karadžić, stao na čelo "ugroženog srpstva" radi stvaranja velike Srbije a protiv cijele međunarodne zajednice - "nemoralne koja će nas sve poklati".
Amfilohije tom prilikom nije samo "previdio" da je sveti Petar Crnogorac, nego je preko najistaknutijeg crnogorskog vladara pokušao da javno odbrani ratnog zločinca, najpoznatijeg haškog bjegunca i svog bliskog prijatelja!
Zaoštravanje odnosa sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom i Amfilohijem nije nimalo uticalo na crnogorsku vlast da promijeni mišljenje o statusu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Nezainteresovana za crnogorsko nacionalno pitanje i crnogorsku državu, vlast nije imala razumijevanja ni za ideju obnove nacionalne crkve. Naprotiv, činila je sve da tu namjeru kompromituje i pruži podršku SPC u borbi protiv "autokefalista". Amfilohije je tu naklonost vlasti vješto koristio za svoje mračne ciljeve.

AMFILOHIJE PRIJETI PREMIJERU

Kada je Milo Đukanović, nakon rascjepa DPS-u, ostao u manjini, Amfilohije je potrčao da mu pruži podršku. Kasnije mu to ni najmanje nije smetalo da se približi Bulatoviću kad je procijenio da mu je to u interesu.
Onda se opet okrenuo Đukanoviću. A imao je i rašta. Crnogorska vlast mu je izdašno pomagla izgradnju monumentalnog hrama SPC u Podgorici. Vlada je jednom saopštila da je za hram dala milion maraka. Ipak, krajem septembra 1999. godine, Amfilohije se kao nikad ranije razgoropadio na crnogorsku vlast, a ona to tako stoički podnijela kao da se radilo lično o Svevišnjem, a ne o duhovniku koji je toliko zla nanio Crnoj Gori!
Amfilohije je bio van sebe kada je saznao da je 24. septembra mitropolita CPC Mihaila primio dr Dragiša Burzan, potpredsjednik Vlade Crne Gore. Bio je to prvi zvanični kontakt mitropolita CPC sa crnogorskom vlašću, iako je obnovljena CPC prije toga djelovala već šest godina!


Last edited by ?%!?#!? on Mon Dec 07, 2009 6:01 pm, edited 2 times in total.

Top
 Profile  
 

PostPosted: Mon Dec 07, 2009 5:53 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Ko ponižava Crnu Goru i igra se njenim svetinjama



Taj u svakoj normalnoj državi uobičajeni susret bio je povod mitropolitu Amfilohiju za drsko reagovanje u vidu otvorenog pisma premijeru Filipu Vujanoviću:
"Sa velikim žaljenjem, ogorčenjem i zabrinutošću Vam pišem ovo otvoreno pismo, pitajući Vas: Zašto, kao predsjednik Vlade Crne Gore, dozvoljavate da Vaši potpredsjednici tako i toliko ponižavaju Crnu Goru? Zašto dopuštate igranje sa njenom najvećom svetinjom Mitropolijom Crnogorsko-primorskom, i izrugivanje sa njom, pred licem svijeta? Jučerašnji prijem Vašeg potpredsjednika g. Burzana upriličen ‘mitropolitu’, raščinjenom raspopu nepostojeće ‘Crnogorske pravoslavne crkve’ predstavlja pljuvanje u lice ne samo Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, zakonom priznatoj, nego i sveukupnom vaseljenskom pravoslavlju! Ako je dopušteno ovakvo igranje sa onim što je najsvetije jednom narodu, onda se sa svim može izigravati. U Evropu se ne ide i u nju ne ostaje sa prevarantima i lažnim vrijednostima. U bilo kojoj evropskoj državi je nezamislivo da nekoga ko se lažno predstavlja za papu ili kardinala, a takvih ima dosta, bilo ko primi od zvaničnih organa ili podržava. U pravnim zemljama takvima se sudi po službenoj dužnosti za lažno predstavljanje, korišćenje tuđeg imena i svojatanje tuđe imovine, a u ovoj našoj sluđenoj sredini - odaju im se počasti", jadikovao je mitropolit Amfilohije.

TVRDNJE BEZ DOKAZA

Umjesto bilo kojeg argumenta, Amfilohije je opet posegnuo za svojim oprobanim metodama - prijetnjama, neistinama i uputstvima kako i šta treba da se radi, kada je riječ o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi! Čudno je što on, iako već godinama tvrdi da se poglavar CPC lažno predstavlja - javnosti, ili pak sudu - sam ne predoči dokaze za to? Učinio bi to on rado, ali - nema ih.
Amfilohiju je odmah u pomoć priskočila prosrpska Socijalistička narodna partija, takođe saopštenjem prepunim uvreda i izmišljotina. Prijem gospodina Mihaila u SNP-u su protumačili, ni manje ni više, nego kao "rušenje Mitropolije crnogorsko-primorske" i "udar na temelje crnogorskog državnog i duhovnog bića" čime se, kako prognozira SNP, nagovještava "mogući put unijaćenja u Crnoj Gori"!
I umjesto da Vlada Crne Gore zapita mitropolita SPC odakle mu pravo da drži takve lekcije i Vladi i Crnogorcima, premijer Vujanović mu snishodljivo, u izjavi Radiju Free Montenegro, odgovara:
"Crnogorska vlada će podržavati Mitropoliju crnogrsko-primorsku sve dok je ona kanonski legitimni predstavnik crkve u Crnoj Gori. To ne znači da na bilo koji način remetimo slobodu vjeroispovijesti, pošto se ponašamo onako kako podrazumijeva odvojenost crkve od države".
Premijer je dodao da je prijem mitropolita Mihaila kod potpredsjednika Burzana partijska stvar, odnosno stvar Socijaldemokratske partije "koja ima drugačiji odnos prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi".
Nevjerovatno, ali ništa neočekivano od premijera Vujanovića koji je mnogo ranije jasno kazao da crnogorska vlast jedino u Crnoj Gori priznaje Amfilohijevu Srpsku pravoslavnu crkvu! A i 2004. godine će izjaviti da za njega jedino postoji Mitropolija crnogorsko-primorska.
Kroz nekoliko dana i Svetozar Marović, predsjednik crnogorskog parlamenta, gotovo je, po ko zna koji put, doslovno ponovio premijerove pokajničke riječi.

NEKI ŽELE VJERSKU DISKRIMINACIJU

Povodom prvog zvaničnog kontakta između mitropolita Crnogorske pravoslave crkve Mihaila i potpredsjednika Vlade Crne Gore, dr Dragiše Burzana, razgovarao sam za Monitor sa nekoliko crnogorskih intelektualaca, vjerskih poglavara i stranačkih predstavnika.
DON BRANKO SBUTEGA, župnik iz Kotora:
... "Odakle i u ime čega pravo i Državi i Crkvi da monopoliziraju sobom jedna drugu? Savršeno dobro znamo da se takva ‘prava’ i te kako uporabljuju, da ne kažem zlouporabljavaju, ali to ne znači da su ta prava ni Bogom ni logikom prava dana. Bilo bi sramotno za svaku crnogorsku političku opciju, ne samo sramotno nego i protiv svakog civilizacijskog principa, da diskriminira, omalovaži, ili arbitrira validitet bilo kojeg vjerskog izvičaja. Valjda neće Država Crna Gora ići u Vatikan ili Carigrad, da ne kažem u Beograd, po normative svog respekta za ljudsku savjest i vjersku slobodu. Kad bi tako bilo prvi bih iz nje emigrirao, jer to ne bi bila država ljudi nego zombija. Ako možemo u njoj tako male vrijednosti, kao što je salata, birati na pijacama od Kotora do Bijelog Polja i to slobodno, zašto ne bismo i tako važniju vrijednost kao što je Bog mogli častiti kako se to svakom njenom građaninu dopada.
"Dakle, primiti ovog ili onog predstavnika neke vjerske grupe je najprirodniji čin svake umne vlasti, a nipošto razlog za bilo kakvo začuđenje, jer ako se budemo i nad tim čudili, a evo se dosta načudismo u Crnoj Gori, svi putovi bi postali neprohodni".
DR RADOSLAV ROTKOVIĆ, akademik, književnik i zaslužni predsjednik Liberalnog saveza:
"To nije bio službeni kontakt između Crnogorske pravoslvne crkve i crnogorske Vlade, jer bi se službeni kontakt mogao jedino ostvariti preko poglavara Crnogorske pravoslavne crkve i ministra vjera, odnosno s predsjednikom Vlade ili predsjednikom Republike....
"Naravno, CPC nema ništa protiv Srpske pravoslavne crkve, ništa protiv toga da Srbi u Crnoj Gori imaju svoju crkvu, ali crnogorska država mora da prizna pravo većine svoga naroda koji hoće sopstvenu crkvu. Prema tome, način reagovanja mitropolita Amfilohija povodom susreta potpredsjednika Vlade Dragiše Burzana i mitropolita CPC Mihaila, stil i rječnik, uopšte nijesu hrišćanski. Onaj ko o vjeri i religiji ne zna ništa drugo, do 'ko tebe kamenom - ti njega kruhom', dakle o hrišćanskom praštanju, mora da dođe do zaključka da taj mitropolit SPC nije hrišćanin. On se ne ponaša kao hrišćanin. On je blagosiljao Arkanove paravojne formacije, učestvovao u pogromima izvan granica Crne Gore kao glava SPC u Crnoj Gori. Ja mislim da on nanosi štetu SPC i da nije dostojan da se nalazi na tom mjestu".
EMILO LABUDOVIĆ, poslanik SNP:
"Najnoviji zvanični kontakt predstavnika crnogorskog režima, preciznije Vlade Crne Gore, sa interesno-političkom sektom raščinjenih raskolnika koja sebe naziva nekakvom Crnogorskom pravoslavnom crkvom nije prvi, pa samim tim nije ni novost ni iznenađenje. Treba se samo prisjetiti prošlogodišnjeg tradicionalnog loženja badnjaka na Cetinju, gdje je vlast Crne Gore bila visoko zastupeljena kod obje vatre: i one tradicionalne, kod Cetinjskog manastira, i one novokomponovane", ispred dvorca kralja Nikole. Javnost se, takođe, sjeća prizora, prikazanog na državnoj Televiziji, kako, ne tako davno, na jednoj svečanosti, u prvom, počasnom redu, skut do skuta, sjede šef režima i raspop Miraš Dedeić. Stoga je ovaj najnoviji susret "bliske vrste" režima i anatemisanih raskolnika samo logična posljedica krajnje blagonaklonog odnosa vlasti prema ovom malignom tkivu ne samo na tijelu SPC već i na sveukupnoj državnoj i duhovnoj strukturi Crne Gore...

NIJE CRNU GORU STVARALA SPC

MITROPOLIT CPC MIHAILO:
"CPC će svakoj vladi u Crnoj Gori jasno staviti do znanja da se ne miri sa sadašnjim položajem, ne vodeći računa o tome iz koje su partije predsjednici ili potpredsjednici Vlade i države. U tom kontekstu treba gledati i na ovaj moj kontakt sa potpredsjednikom crnogorske Vlade, dr Burzanom.
"Iz brojnih, veoma različitih reagovanja povodom ovog susreta, izdvojio bih nekolika stava koji su čiste manipulacije javnošću. Tako se u saopoštenju SNP-a tvrdi da su CPC anatemisale sve pravoslavne crkve u svijetu i da je ‘Crnogorsko-primorska mitropolija ugradila sebe u temelj naše države’. Obje tvrdnje su notorne neistine. Zašto SNP ne navede koje su to crkve anatemisale CPC, ukoliko ta stranka, koja redovno napada našu crkvu, ne izjednačava Srpsku pravoslavnu crkvu sa čitavim pravoslavljem? Neka slobodnom u javnost izađu sa takvim dokazima. Podsjećam, ni SPC se nije usudila na takav čin, jer bi je to dodatno kompromitovalo u ukupnom pravoslavnom i hrišćanskom svijetu.
"Druga tvrdnja SNP-a je još besmislenija. U svijetu nema primjera da je crkva jednog naroda ugrađivala sebe, odnosno stvarala državu drugog naroda. Nije ni SPC stvarala Crnogorcima državu.
"Gospodin Amfilohije je i ovaj moj susret sa predstavnikom crnogorske vlasti propratio prizemnim komentarima i kvalifikacijama. To je njegov stari stil i na to se ne bih osvrtao. Prokomentarisao bih samo njegovu opasku da me vlast ‘uključila među prve učesnike međunarodnog skupa o budućnosti Crne Gore’, koji treba da se održi u Budvi početkom narednog mjeseca. Skup je sazvan na inicijativu OEBS-a, pa crnogorska vlast nije ni odlučivala ko će na njemu učestvovati. Ali, Evropa i civilizovani svijet dobro znaju šta je crkva i šta su vjerska prava..."
STEVO VUČINIĆ, kanonista:
"U neku ruku sam zadovoljan i nezadovoljan. Nezadovoljan zato što Cetinjska mitropolija, uz podršku države, gradi sabornu crkvu u Podgorici sumnjive namjere, istovremeno obnavljajući sakralne objekte na način koji enterijerno i eksterijerno devasti

POLITIČKI SKUP U MANASTIRU

Ohrabren Vujanovićevim reagovanjem, Amfilohije je opet zaplovio u vode visoke politike. Otvorio je vrata Manastira Morača da se u njemu sastanu predstavnici crnogorskih plemena koja su se tokom avgusta i septembra 1999. godine okupljala po Crnoj Gori radi "odbrane Jugoslavije" i protiv eventualnog "izdvajanja Crne Gore" iz zajedničke države sa Srbijom. A na tim anahronim plemenskim skupovima prizivani su daleka prošlost i velikosrpski projekat i negirano pravo Crnoj Gori i Crnogorcima da samostalno izaberu svoju budućnost. Pošto je tih septembarskih dana zasjedao crnogorski parlament, poslanici SNP-a iskoristili su i tu priliku za nove napade na Crnogorsku pravoslavnu crkvu, njenog poglavara, njene vjernike i poštovaoce. Bezočnim tvrdnjama i uvredama, može se slobodno reći i zastupanjem fašističkih stavova, u tome se posebno istakao potpredsjednik SNP-a Zoran Žižić i ranije poznat kao beskrupulozni protivnik prava Crnogoraca na sopstvenu crkvu! Zapanjujuće je koliko je u svojim istupima u parlamentu Žižić izlio mržnje prema Crnogorskoj crkvi i njenim sljedbenicima. Neistinama o njenoj prošlosti i tvrdim stavom da je Srpska pravoslavna crkva jedina legitimna crkva u Crnoj Gori, Žižić je osporavao svako pravo Crnogorcima, kao većinskoj naciji, na sopstvenu crkvu, u sopstvenoj državi! No, i ti horski napadi na CPC bili su novi dokaz da su mitropolit Amfilohije, njegova okupatorska crkva i svi oni koji ih podržavaju svjesni kako rastu ugled i uticaj Crnogorske crkve, a njihova nedjela odbrojavaju posljednje dane.



Sukob lidera Crne Gore zbog opcije nezavisnosti



Predsjednik Republike Crne Gore Milo Đukanović uputio je hrvatskom narodu, prilikom susreta, u ljeto 2000. godine sa hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem, u Cavtatu, izraze žaljenja zbog učestvovanja crnogorskih rezervista u napadu na Dubrovnik.

OSUDA ĐUKANOVIĆEVOG IZVINJENJA

Mitropolit Amfilohije odmah je reagovao na taj Đukanovićev čin, koji je s razlogom dobio podršku u demokratskim krugovima. A Amfilohije ga je nazvao nerazumnim i oštro ga osudio. Učinio je to u svojoj vidovdanskoj besjedi, na platou ispred hrama Svetog Vasilija Ostroškog, u Nikšiću. Poručio je da se "poslije Jasenovca i Jadovna, ne može tako olako tražiti izvinjenje, dokle to ne bude zajedničko saznanje, ono najdublje, svega onoga čime smo se o Boga i brata ogriješili".
"Ne možeš ti da mu praštaš, ako se on ne kaje, ne možeš za njegovo nepočinstvo da primaš na sebe njegovu krivicu, kao svoju krivicu" - rekao je, uz ostalo, mitropolit Amfilohije.
Amfilohije ni ovog puta nije mogao da odoli, a da se ne osvrne i na politička zbivanja u okruženju. Posebnu pažnju posvetio je Kosovu: "Na Kosovu se, u ovom momentu, bije bitka za dušu svega savremenog. Nijesu toga svjesni Evropljani, kao što, nažalost, ni 1389. nijesu bili toga dovoljno svjesni". Amfilohije je zaključio da "kosovski zavjet nije ništa drugo do produženje Novog i Starog zavjeta, koga jedan narod, u ovom slučaju srpski, prima svim svojim bićem".
Mitropolit Amfilohije zaratio je sa Milom Đukanovićem i na Vaskrs 2000. godine. Razlog: zato što je Đukanović čestitao uskršnje praznike i vjernicima Crnogorske pravoslavne crkve!
Godinu poslije, početkom avgusta 2001. lukavi Amfilohije će izjaviti na skupu srpskih intelektualaca u manastiru Podmaine:
"Uvijek sam spreman za dijalog sa svim razumnim ljudima, a pogotovu sa onima u čijim rukama je sudbina Crne Gore. Mislim na čelnike aktuelnog režima i naravno na predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. S predsjednikom, istina, nijesam razgovarao od Vaskrsa prošle godine kada je u svom obraćanju građanima ove republike izjednačio ono što se izjednačiti ne može – jednu svetu, drevnu ustanovu, koja je temeljni stub Crne Gore, Mitropoliju crnogorsko-primorsku, sa jednom partijsko-policijskom grupicom, koja ugrožava dostojanstvo i Crne Gore i naroda njenog i služi joj samo na sramotu. Da, riječ je o onome što oni nazivaju CPC, tvorevini ateista, čije postojanje je ovjereno pečatom policijske stanice u Cetinju, u kojoj djeluju oni koji su protjerani iz crkve".

PREDSJEDNIK OTPISUJE AMFILOHIJA

Tokom izborne tišine za novembarske parlamentarne izbore 2002. godine mitropolit Amfilohije je pozvao crnogorske građane da izađu na birališta i glasaju za srpske partije. To je izazvalo ogorčenje čelnika vladajuće koalicije DPS i SDP. Nakon izborne pobjede, Milo Đukanović je oštro kritikovao Amfilohijev predizborni angažman optužujući ga za zloupotrebu crkve. I Amfilohije je odgovorio istom mjerom.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović uzvratio je oštrom kritikom na Amfiliohijeve predizborne poruke. Oštro ga koreći zbog politizacije crkve i kršenja izborne šutnje na njegovu štetu, Đukanović je građanima prenio ubjeđenje da je Amfilohije "samoga sebe izbrisao sa božjega spiska".
"Očekujem da se još neko ko je veoma dugo zasjeo u stolicu časnih Petrovića na Cetinju, zastidi, makar pred Bogom, onoga što je uradio u posljednja dva dana", poručio je Đukanović.
Đukanovićev visoko podignut prst i te riječi mnoge su uvjerile da je srpski sveštenik sebe skinuo i sa državnog spiska. Prisjećanje na Amfilohijeve "božićne poruke" i pozive na zakivanje "lažnog dukljanskog cara", dodatno su potvrđivale da je Đukanović konačno otpisao Amfilohija.
Odbačenog duhovnika, nadahnutog guslara sa dubrovačkog i ostalih ratišta, a potom šetača na studentskim demonstracijama protiv Miloševića, uza se je, samo dva mjeseca poslije, ponovo privio Filip Vujanović, predsjednički kandidat koalicije kojoj je Amfilohije, u kampanji - radio o glavi.
"Mitropolita Amfilohija doživljavao sam uvijek pozitivno, a kada nije bilo tako, bilo je van moje želje i emocije", povjerio se Vujanović prilikom susreta sa Ristom Radovićem u obnovljenoj kući Svetog Petra Cetinjskog, u finišu svoje kampanje.
Promućurni Amfilohije procijenio je da mu stvari ponovo idu na ruku, te da vlastodršci vjeruju da bi još pokatkad mogao biti od koristi, posebno kada se skupljaju glasovi, pa je krenuo u novu akciju. U prisustvu sebi naklonjenog predsjednika Skupštine Crne Gore Svetozara Marovića odmah je zatražio protivuslugu - da se vjeronauka vrati u crnogorske škole. To mu, za divno čudo, nije pošlo za rukom.
Između vrha crnogorske države i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kao što smo već rekli, često je dolazilo do sukoba. Kada su se 1997. sukobili Momir Bulatović i Milo Đukanović u tada jedinstvenoj Demokratskoj partiji socijalista, Amfilohije je podržao Đukanovića koji se nalazio u manjini i političkoj defanzivi. Mitropolitovo svrstavanje uz Đukanovića naišlo je na osudu Bulatovićevih pristalica, koji su na demonstracijama uoči Đukanovićeve inauguracije januara 1998. godine pred Skupštinom Crne Gore uzvikivali "Amfilohije, Turčine!"
Bliskost između vrha crnogorske države i SPC trajala je sve dok Đukanović nije počeo i zvanično da govori o crnogorskoj nezavisnosti.

KOŠTUNICA NA AMFILOHIJEVIM "TALASIMA"

Amfilohije je požurio da odmah dovede na Cetinje Vojislava Koštunicu, jednog od negatora Crnogorske pravoslavne crkve, ali i protivnika samostalne Crne Gore, čim je izabran za predsjednika SRJ. Srpski mitropolit i jugoslovenski predsjednik susreli su se na Cetinju 17. oktobra 2000. ponovivši svoje anticrnogorske stavove. Amfilohije se i tom prilikom bavio čisto političkim temama, o čemu svjedoči i saopštenje Crnogorske pravoslavne crkve. "Izjavu mitropolita Amfilohija da će prihvatiti i priznati nezavisnu Crnu Goru, ako tako narod odluči na referendumu, smatramo aktom demagogije, kojim nastoji baciti prašinu u oči crnogorskoj i široj javnosti, s ciljem da SPC u Crnoj Gori zadrži nasilno stečeni monopol, u pogledu košrišćenja i raspolaganja crkvenim dobrima i imovinom, koja je još 1920. godine oteta Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi", stoji u saopštenju iz CPC, uz podsjećanje da Amfilohije Crnu Goru smatra srpskom zemljom, a Crnogorce regionalnim, geografskim pojmom. CPC je upozorila da "mitrpolit SPC nije lice koje je pozvano da o svjetovnim, državnim pitanjima Crne Gore odlučuje", dodajući da je "on militantni predstavnik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja negira crnogorski narod, naciju, kulturu, jezik, crkvu i sve što je crnogorsko". Izjava Vojislava Koštunice, nakon razgovora u Cetinjskom manastiru sa mitropolitom Amfilohijem, da ne postoji CPC, nije nikakvo iznenađenje, ali Koštunica nije pozvan da odlučuje o tome postoji li, ili ne postoji CPC, rečeno je u saopštenju, uz poruku: "Crnogorske pravoslavne crkve je bilo i biće je, nezavisno od volje Vojislava Koštunice i Amfilohija Radovića". Crnogorska pravoslavna crkva istovremeno je reagovala i na najavu da će posmtrni ostaci srpskog pjesnika Jovana Dučića biti nošeni kroz Crnu Goru. CPC je to ocijenila aktom zlouprotrebe, s ciljem podizanja tenzija, što neodoljivo podsjeća na vrijeme kada je, sa isključivo političkim motivima, Srpska pravoslavna crkva nosila mošti kneza Lazara prostorima bivše SFRJ, najavljujući zlokobno doba rata, razaranja i stradanja. "Prije nekoliko godina sa istim, ili sličnim motivima nošene su kroz Crnu Goru i Hercegovinu mošti sv. Vasilije Ostroškog, što je bio akt nečuvene zloupotrebe crnogorskog svetitelja", podsjetila je Crnogorska pravoslavna crkva. Amfilohije je organizovao nošenje moštiju sv. Vasilija 10. i 11. maja 1996. godine. Prilikom vjerske procesije prenošenja moštiju sv. Vasilija Ostroškog iz Trebinje do Manastira Tvrdoš patrijarh Pavle, episkop Amfilohije, vladika Atanasije, kao i drugi visoki predstavnici klera Srpske crkve javno su se susreli sa Radovanom Karadžićem. Tim činom su, ustvari, samo pokazali svoju dosljednost u podršci njemu i njegovoj politici, javili su bosanski mediji.

RASKOLNIKE PRIMILI BEZ POKAJANJA

Mitropolit Amfilohije stigao je da se 22. novembra 2000. godine susretne i sa niškim "otporašima" i da im čestita na doprinosu u pobjedi nad "nenarodnim režimom u Srbiji". Tim povodom reagovao je Milorad Latković, sekretar CPC: "Mitropolit SPC Afilohije nije vjerovatno iskazao kajanje za podršku koju je davao, on i Srpska crkva, tom istom režimu krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, koji je doprinio krvavom raspadu bivše SFRJ”. Aktivista “Otpora” Ivan Jočić je ne trepnuvši kazao mitropolitu da se “Otpor” zalaže za “jedinstvo naroda” (srpskoga, naravno), i podvukao kako je protiv formiranja “nekanonske crnogorske pravoslavne crkve”, koja “zapravo predstavlja sektu”, upravo isto što u “programskim” opredjeljenjima ima jedan drugi “Otpor”, crnogorski "Otpor", formiran tada vjerovatno iz redova bogoslova i svještanstva SPC, sa blagoslovom srpskog mitropolita Amfilohija. Treba svakako napomenuti da je začuđujuće sa kojom se lakoćom Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi daje epitet sekte. Mitropolit Amfilohije je trebao niškim “otporašima” iznijeti podatke iz kojih se vidi da je, ustvari, SPC već poodavno zaslužila taj epitet, stavljajući iznad pravoslavlja "svetosavlje", svrstajući sebe osim toga u raskolnike i simoniste, primajući raskolničku Srpsku crkvu u Americi bez pokajanja, uz velike materijalne nadoknade, a da ne govorimo o hirotoniji mitropolita Irineja Kovačevića 1963. godine, uglednog jerarha Srpske pravoslavne crkve, koga je zbog toga Srpska crkva anatemisala, a Carigradski patrijarh Atinagora i sa zadovoljstvom tu odluku potvrdio. Za anatemu je među prvima glasao sadašnji patirjarh Pavle (tada episkop raško-prizrenski). Da ironija bude veća, patrijarh Pavle služi pomen na godišnjicu upokojenja mitropolita Irineja. Tom prilikom patrijarh Pavle ga je nazvao velikim srpskim jerarhom i istakao da su se čitavog života iz jedne iste čaše pričešćivali tijelom i krvlju Gospoda Isusa Hrista. Čudno, zaista, ali istinito. A da se i ne pominju starokalendarci Srpske pravoslavne crkve sa sjedištem na Fruškoj Gori, koji ne priznaju Srpsku crkvu, niti njene svete tajne rukopolaganja i krštenja, nego ponovo krštavaju i rukopolažu one koji im pristupe. Nije poznato javnosti koja je od ove dvije Srpske crkve autokefalna. Još je poraznija činjenica da je za SPC i sam Vaseljenski patrijarh Vartolomej I jeretik, zato što je naslijedio ideje ekumenizma od svojih predhodnika, patrijarha Atinagore I i Dimitrija I. Hrišćanstvo je religija ljubavi, a ne isključivosti i pravo je čudo kako konačno u SPC ne shvate da je dovoljno zla na ovim prostorima i da su njene najnovije aktivnosti, između ostalog i insistiranje na uvođenju vjeronauke u sistem obrazovanja samo raspirivanje još neugašene vatre međunacionalne netrpeljivosti na ovim prostorima kojoj je upravo u potonjem desetljeću najveći doprinos dala i dezorijentisana SPC".



Mračni glas iz prošlosti na sahrani Zorana Đinđića



Mitropolit Amfilohije pokazao je Srbima svoje pravo lice usred Beograda, u martu 2003. godine. Tog dana zloupotrijebio je sahranu srpskog premijera Zorana Đinđića i, kako je rečeno u reagovanju Vlade Republike Srbije - održao govor čiji je sadržaj više ličio na iznošenje političkih stavova nego, kako predstavnici Crkve ističu u svom saopštenju, na “besjedu nad upokojenim hrišćanima”. Vlada Srbije je ocijenila da je Amfilohije tim govorom "uvrijedio Đinđićevu porodicu i prijatelje".

MRAČNI GLAS PROŠLOSTI

U saopštenju se navodi da su predstavnici SPC bili obaviješteni da su govori predviđeni jedino u Aleji velikana na Novom groblju. "Utoliko je govor mitropolita Amfilohija bio iznenađenje, kako za predstavnike Vlade Srbije, tako i za članove porodice", navedeno je u saopštenju Vlade Srbije.
Protestima povodom istupanja SPC na opijelu premijeru Srbije Zoranu Đinđiću pridružio se i Fond za humanitarno pravo Srbije.
"Na sahrani Zorana Đinđića, SPC predstavila se Srbiji kao mračni glas iz prošlosti. Delegirajući mitropolita Amfilohija da održi opelo i govor, SPC je nedvosmisleno rekla Srbiji da ostaje na pozicijama starog režima. Predstavljajući premijera Đinđića kao pomiritelja Srbije sa Evropom i svetom na račun poniženja srpskog naroda, mitropolit Amfilohije je pozvao Srbiju da se odrekne sveta i civilizacije."
Mirko Đorđević, izvanredni poznavalac istorije pravoslavnih crkava, u izjavi koju mi je dao za Monitor, podsjetio je da se nije desilo ništa neočekivano:
"Deset i više godina mitropolit seje neslogu, i Crkvu kompromituje. I tu, nad odrom, još jednom je dostigao punu meru balkanskoga neukusa. On je tugu porodice stavio u sjenku jedne propale politike. To je morbidni zov prošlosti nad odrom čoveka koji je davao krila nadi za drugu i drugačiju Srbiju".
Mitropolit Amfilohije je na opelu Zoranu Đinđiću u hramu Svetog Save u Beogradu ovako besjedio:
"Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj. To su riječi, draga braćo i tužni zbore, koje nam naviru na um ovdje pred odrom Zorana Đinđića, postradalog predsjednika Vlade Srbije. Utoliko prije nam te riječi naviru na um, ukoliko se nalazimo u hramu koji je izrastao iz spaljenih moštiju i mučeničkog praha najvećeg prosvetitelja srpskog, Svetoga Save. Prije Zorana Đinđića na ovom mjestu počivao je jedino onaj koji je iza sebe ostavio poruku svome i svakom zemaljskom narodu: ‘Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka. To je bio obezglavljeni velikomučenik kosovski Lazar.
Mi se danas ovdje opraštamo sa Zoranom Đinđićem. U blizini šanca i spomenika voždu Karađorđiju, čija je glava takođe posječena kumovskom i bratskom rukom i okapala, napunjena slamom u Stambolu, prije dvjesta godina...”

NIJE SMIO PRUŽITI RUKU POMIRENJA

“Po onoj narodnoj: svaka rana je pored srca. A, ova rana, rana Zorana Đinđića - ne samo za njegovu majku, za njegovu Ružicu, Luku i Jovanu, nego za sve nas i za cijeli narod - rana je koja je rana posred srca. Pa se ne zna koja je dublja: ova njegova rana, otvorena rukom bratomržnje, ili ona Milice Rakić, poginule od bombardovanja 1999. godine, ili ona zaklane Marice Milić, iz Belog Polja kod Peći, sahranjene uoči Vidovdana iza oltara Pećke patrijaršije, te iste godine. Ili bezbrojne one rane, nezacijeljene, otvorene na ovim našim prostorima, u vrijeme bezumlja posljednjeg građanskog rata i bombardovanja. Sve te rane obasjava i grije plamen stotinama, u naše dane, zapaljenih kosovskometohijskih svetinja», rekao je, između ostalog, Amfilhoije zaključujući da će Đinđić prvenstveno biti zapamćen po tome što je «u momentu najvećeg poniženja svog naroda, na obrenovićevski način pružio ruku pomirenja Evropi i svijetu» kad su još stotine hiljada pripadnika njegovog naroda bili prognanici sa svojih ogništa u zemlji bez zemlje i otadžbini bez otadžbine.
Ni ovog puta SPC nije padalo na pamet da prizna svoj grijeh. Obrušila se na one koji su ukazali na Amfilohijev skandal.
A vladika Atanasije Jeftić je tim povodom optuživao: "Pokojnik je dobio što je tražio i nadam se da će Bog da ga primi zato što je želio da se završi hram Svetog Save".
Sveštenik SPC Aleksandar Stanković otišao je još dalje: na času vjeronauke učenicima prvog razreda rekao je da je «ubica Zorana Đinđića najveći srpski junak jer je ubio najvećeg srpskog izdajnika»
Nastavljena je neslavna tradicija SPC koju decenijama njeguje dio njenog militantnog sveštenstva.

KRIVOKAPIĆ: AMFILOHIJE JE SVE I NIŠTA

Mitropolit Amfilohije optužio je 6. novembra 2003. godine predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića da besprizorno ponižava Crnu Goru i njeno dostojanstvo. Povod – prisustvo mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila svečanosti u Skupštini Crne Gore, kojom je obilježeno 200 godina Opšteg krivičnog zakonika. Amfilohije je u pismu Krivokapiću zaključio da Krivokapić na bezočan način gazi po dostojanstvu Mitropolije crnogorsko-primorske - kičmenom stubu duhovnosti, kulture i državnosti Crne Gore!?
"Ko Vas je ovlastio da pljujete po Pravoslavnoj crkvi, da negirate njeno kanonsko ustrojstvo i vjekovni poredak priznat i poštovan u svim zemljama svijet, a gazeći istovremeno Ustav Crne Gore", pitao je Amfilohije, u pismu predsjedniku republičkog parlamenta. Mitropolit je takođe zapitao Krivokapića ko ga je ovlastio da «obmanjuje javno mnjenje i narod, podmećući mu kukavičje jaje i skrnaveći time sveti spomen Svetog Petra Cetinjskog».
"U ime koga i u ime čega dozvoljavate sebi da tako besprizorno ponižavate Crnu Goru i njeno dostojanstvo? Da ste poglavica nekog primitivnog afričkog plemena, a ne predsjednik Skupštine jedne časne drevne zemlje i jednog istorijskog zrelog naroda, takvo besudno ponašanje bilo bi previše", sipao je Amfilohije osude i uvrede.
Tvrdeći da je Krivokapić od Skupštine Crne Gore napravio cirkus prvi put u njenoj istoriji, srpski mitropolit se iščuđavao:
"Da li je moguće da ste toliko kratkovidi i kratke pameti da ne vidite da postavljanje ploče u Skupštini na takav način u čast zakonika Svetog Petra Cetinjskog predstavlja gaženje tog zakonika".
Na kraju je Amfilohije kazao da je taj čin Krivokapića "gori, pred Bogom i istorijom, od seks trafikinga, od koga se trese slavna Crna Gora, prvi put u svojoj dugovjekovnoj istoriji".
Predsjednik Skupštine Republike Crne Gore Ranko Krivokapić odmah je odgovorio na teške optužbe mitropolita SPC Amfilohija Radovića.
"U kući u kojoj sam, narodnom voljom, prvi među jednakima, jednako su dobrodošli predstavnici svih vjerskih zajednica, a interna akta bilo koje od njih, ne obavezuju Skupštinu Republike Crne Gore", otpisao je Krivokapić "pravoslavnom mitropolitu crnogorsko-primorskom Srpske pravoslavne crkve". Krivokapić upozorava da ne bi našao za shodno da odgovara na "nepristojnim rječnikom sročeno obraćanje" da ga nije potpisao jedan od predstavnika SPC u Crnoj Gori i "da ne čuvam od uniženja zvanje srpskog mitropolita".

BIBLIJSKI PRIKAZ ZLA

U pismu, napisanom "sa iskrenošću, ograničenom položajem" šefa parlamenta, Krivokapić navodi da je na svečanost povodom 200 godina Zakonika opšćeg crnogorskog i brdskog bio pozvan i Amfilohije i po protokolu "na dolično mjesto određen da bude gost u Skupštini".
"Ako je bio običaj da se Vi pitate ko će biti gost u Skupštini Crne Gore, sada Vam je jasno da takvu, u sekularnim državama, neprimjerenu privilegiju nemate", poručio je Krivokapić.
Krivokapić je opomenuo da onaj "ko iza sebe ima takvo djelo ratnog i poratnog beščašća i pokazuje da ne poštuje ni ljudske ni božje zakone, teško da može primiti bilo kakvu bogougodnu ljudsku riječ. Isus Hristos se nagledao fariseja koji su se krili iza hrama, mantije i lažne vjere, a Crna Gora u Vama ima biblijski prikaz takvog zla".

CRNOGORSKA VLAST KAO PONTIJE PILAT

Mitropolit Amfilohije nije odolio a da, u besjedi nakon vaskršnje liturgije u Podgorici, aprila 2003. godine, ne kritikuje crnogorsku vlast, kojoj je nekada bio vrlo naklonjen: "Današnja vlast nije ništa bolja od one u vrijeme Pontija Pilata" i "pere ruke u krvi pravednika tobož u ime demokratije, poistovjećujući laž i istinu, Boga i Satanu, pravdu i nepravdu, smrt i život". Predsjednik Skupštine Crne Gore Filip Vujanović uzvratio je, što se od njega nije očekivalo - kritikom. "Nije primjereno da mitropolit daje bilo kakve političke ocjene o vlasti. Mitropolit Amfilohije vrlo intenzivno bavi politikom, a političkih konotacija bilo je i u njegovom govoru na opelu ubijenom srpskom premijeru Zoranu Đinđiću. Verujem ipak da će mitropolit odlučiti da se ne bavi politikom i da će se baviti vjerskim pitanjima, jer smo mi čvrsti u opredjeljenju da se bavimo politikom, a ne vjerskim pitanjima". Predstavnici prosrpskih opozicionih stranaka, najjača Amfilohijeva logistika u Crnoj Gori, ocijenili su da je besjeda mitropolita Amfilohija usmjerena samo na odnos vlasti prema crkvi. Razrađajući Amfilohijeve misli, portparol Narodne stranke Budimir Dubak kazao je da "ovo što radi sadašnja vlast u odnosu prema SPC nije rađeno ni u vrijeme Pilata", a po njegovom mišljenju "mitropolit je pohvalio vlast, jer im je malo rekao".

KARADŽIĆEV JATAK

Krajem juna 2003. godine banjalučke Nezavisne Novine javile su da će Brisel donijeti odluku o "crnoj listi" – zabrani ulaska ljudi sa Balkana u 15 zemalja EU. List je najavio da će se na listi, pored ostalih, naći i Amfilohije Radović. "Mitropolit Amfilohije Radović mnogo puta je označaven u nekim medijima, kao i od strane Haškog tribunala kao jedan od ključnih ljudi SPC koji skrivaju Radovana Karadžića. Više puta kao njegovo utočište zvaničnici Haškog suda pominjali su manastir Ostrog i Mitropoliju crnogorsko-primorsku u kojoj stoluje vladika Amfilohije", navele su Nezavisne Novine. Međutim, crna lista je redigovana u posljednjem momentu, zahvaljujući delegaciji Grčke, i sa nje je izbrisano ime Amfilohija Radovića. Haški tribunal je više puta Amfilohija označio kao jednog od ključnih ljudi koji skrivaju haškog optuženika Radovana Karadžića. Manastir Ostrog je pominjan kao jedno od Karadžićevih privremenih skloništa. Iluzorno je bilo očekivati da mitropolit prizna da je Karadžićev jatak, sve i da je to gola istina, ali brojne su indicije da je bivši vođa bosanskih Srba nekoliko puta boravio u Nikšiću i okolini, pa i u zdanjima Srpske pravoslavne crkve u Jovanovom dolu, ali i u Ostroškom manastiru. Naravno, Amfilohije i njegovo sveštenstvo to su poricali, ali zar se nije i zvanično tvrdilo da Veselin Šljivančanin, jedan od haških optuženika, ne boravi u Beogradu, pa je uhapšen usred srpske prijestonice? Nikšić i okolina, zajedno sa Manastirom Ostrog, često su bili pod budnim okom međunarodnih snaga stacioniranih u Bosni, što znači da one nisu vjerovale Amfilohijevim tvrdnjama da se tamo ne skriva najtraženiji ratni zločinac iz bivše Jugoslavije. "Karadžić se šeta unutar koridora planinskog terena u istočnoj Bosni, ponekad maskiran, uvijek spreman da požuri preko granice u Srbiju i Crnu Goru", tvrdila je u jednom od julskih brojeva 2003. godine Njujork tajmsa glavna tužiteljica Haškog tribunala Karla del Ponte. A šta je Amfilohije mislio o Haškom tribunalu, sažeto je rekao u septembru 2001. godine: "Ne bih ni svoje pseto dobrovoljno dao Haškom tribunalu. Časnije bi bilo Miloševića izvesti na Terazije i javno ga strijeljati". Mnogi smatraju da je i Amfilohije zaslužio da se nađe na optuženičkoj klupi Haškog tribunala.



Ruganje crnogorskoj tradiciji



Skoro tri vijeka - od 1707. godine, ložio se badnjak pred Cetinjskim manastirom bez zastave srpske države sa četiri ocila, takozvana «četiri S». Od kada je Amfilohije došao u Crnu Goru, svim silama se trudi da se raskine sa tom vjekovnom crnogorskom tradicijom.

SRPSKI BADNJAK I OCILA

Uoči Badnjeg dana 1991. godine pozvao je Crnogorce da se okupe pod zastavom sa «četiri S», proklinjući one koji se budu okupili na cetinjskom Trgu kralja Nikole da bi produžili rečenu trovjekovnu crnogorsku tradiciju.
Crnogorci ga nijesu poslušali. Šestog januara, i pored policijske zabrane, na Cetinju je održan Svecrnogorski narodni zbor na kojemu je energično traženo obnavljanje Crnogorske pravoslavne crkve. To je jedan od najznačajnijih datuma u novijoj crnogorskoj istoriji, a posebno u analima Crnogorske pravoslavne crkve.
Nakon nasilnog ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve od strane regenta Aleksandra Karađorđevića, 1920. godine, započeo je ubrzani proces posrbljavanja njenih vjernika. Tekao je paralelno sa ukupnim posrbljavanjem Crne Gore, a na ruku mu je išao i kasniji petodecenijski period komunističke vladavine.
Između dva svjetska rata Crnogorci su preko noći «postali» Srbi iz Cuca, Njeguša, Bajica, Crmnice... Ko se god krstio automatski je postao Srbin, jer je u crkvenim krštenicama bila predviđena samo srpska nacionalnost. Crnogorske crkve i manastiri prekršteni su u srpske, kao i nekoliko najpoznatijih svetaca Crnogorske pravoslavne crkve. Oko 650 bogomolja, koje je nezakonito okupirala i njima gospodarila SPC u proteklih skoro osam decenija, najvećim dijelom bili su prepušteni zubu vremena. Amfilohijeva Mitropolija brinula je samo za hramove koje je uzdigla na rang kolijevke srpstva, samovoljno im mijenjajući vjekovni izgled.
Vladika Amfilohije, poznat po kuknjavi što je Aleksandrova kapela na Lovćenu zamijenjena Njegoševim mauzolejom, posmatrao je, bez griže savjesti, kako se pred njegovim očima u manastirskoj crkvi na Cetinju krampama pretresaju kosti knjaza Danila i velikog vojvode Mirka. Nije ga mnogo brinulo ni to što je, pored budnog čuvara manastirskog blaga (u dva navrata zatvaranog i jednom raščinjenog), «iznutra opljačka manastirska riznica». Tada su nestale i panagije neprocjenjive vrijednosti.

POBUNA VJERNIKA I NARODA

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ništa nije prepuštala slučaju. Posebnu brigu vodila je o pripremanju novih sveštenika. Ukidanjem Cetinjske bogoslovije, crnogorski sveštenici su se školovali uglavnom u Srbiji. A tamo su se morali prikloniti ne samo carstvu nebeskom, nego i Dušanovom. Uz hrišćanski nauk morali su se odučiti da su Crnogorci. Zbog toga se malo ko iz Crne Gore odlučivao za sveštenički poziv, pa su u crnogorskim crkvama i manastirima uglavnom služili Srbi iz Dalmacije i Hercegovine, koji ne samo što nijesu priznavali da je Crnogorska crkva ikad bila samostalna, nego su poricali crnogorsku naciju, pa i crnogorsku državu. Za to su imali pravog učitelja - mitropolita Amfilohija.
Takav ponižavajući odnos i prema vjernicima i crnogorskom narodu, a vjekovima su ga predvodili duhovnici kojima se više vjerovalo nego li i samom Bogu, neminovno je morao dovesti do pobune i vjernika i naroda. To se i desilo početkom ove decenije. Sredinom 1990. godine, u Bajicama je 456 Martinovića i Borilovića potpisalo peticiju za «obnovu Crnogorske autokefalne crkve». Istovremeno, ulitimativno su najavili da će prestati sa trovjekovnom tradicijom nalaganja badnjaka pred Cetinjskim manastirom dok Manastir svoje ime ne očisti od nametnutog srpskog pridjeva!
Inicijativu Bajica prihvatilo je na hiljade građana širom Crne Gore, uz poruku: «Ne tražimo vraćanje samostalnosti našoj Crkvi radi stvaranja mržnje i nerazumijevanja među ljudima i narodima, već radi vaskrsa poražene duhovnosti i moralnog preporoda crnogorskog naroda, kao i njegove ravnopravnosti sa ostalim jugoslovenskim narodima, jer je Crkva istorijskom suštinom nedjeljivi dio crnogorske državnosti».
Inicijatori peticije osnovali su krajem decembra 1990. Odbor za obnavljanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Odbor je jednoglasno podržao namjeru Bajica da badnjak nalože pred crkvom sv. Jovana Krstitelja u Bajicama i odlučio da se na Badnji dan, 6. januara 1991. godine, u 15,30 sati organizuje Svecrnogorski narodni zbor, ispred Dvora, na cetinjskom trgu kralja Nikole!

POLICIJA (UZALUD) ZABRANJUJE SKUP

Skup je, po tadašnjim propisima, blagovremeno prijavljen Sekretarijatu unutrašnjih poslova, uz sve garancije organizatora da će obezbijediti uslove za njegovo mirno održavanje. Međutim, dan uoči tog i preko medija obnarodovanog okupljanja, policija je organizatoru uručila rješenje o zabrani održavanja javnih skupova u Bajicama i na cetinjskom trgu!
Povodom zakazanog skupa u Bajicama, SUP je bespogovorno saopštio «da ni po koji cijenu neće dozvoliti loženje badnjaka ispred Crkve» jer je na osnovu «operativnog saznanja došao do zaključka da može njegovim održavanjem doći u većem obimu do ugrožavanja lične sigurnosti prisutnih građana».
To je bio samo početak miješanja crnogorske policije u vjerske stvari, po čemu će kasnije Crna Gora biti nadaleko poznata. Policija je zapravo samo izvršavala naredbe političke vlasti koja je na sve načine pokušavala da spriječi Crnogorce da obnove svoju crkvu!
Koliko je strahovanje policije bilo bezrazložno najbolje svjedoči činjenica da je bez ikakvih problema pored vjernika i poštovalaca Crnogorske crkve bahato prošlo nekoliko stotina učesnika rivalskog skupa koji se održavao ispred Cetinjskog manastira. Besmislen je bio i dodatni razlog zabrane skupa na Trgu ispred Dvora kralja Nikole da se «vjerski obredi mogu vršiti na zakonom predviđenim mjestima». Nije se ni radilo o «vjerskom obredu». Skup je zvanično nazvan «Svecrnogorski narodni zbor». Ali, to je bilo vrijeme kada se nacionalno izjašnjavanje Crnogorac, ili Crnogorka tretiralo gotovo kao krivično djelo!

«VIVA VERO MONTENEGRO»

O tome kako je proteklo loženje badnjaka na Trgu kralja Nikole i ispred Cetinjskog manastira detaljno je opisao Monitorov reporтer.
«U Bajicama se, pred stotinak dosljednih nasljednika legendarne petorice Martinovića i Borilović Vuka, kao i nekoliko stotina građana, koji su došli da im čestitaju 'svijetli praznik', ispriječila narodna milicija i grupa prevrtljivih mještana, koji su tako pomogli da se ovaj zbor zabrani i nastavi bajička tradicija nalaganja badnjaka pred 'Srpskim pravoslavnim manastirom' na Cetinju. Atmosfera između dvije grupe bratstvenika bila je vrlo usijana, a tragični sukob je izbjegnut samo zahvaljujući razboritosti i autoritetu nekoliko viđenih Bajica i Cetinjana. Nešto kasnije, badnjak je ipak naložen na Trgu, ispred Dvora kralja Nikole», zapisao je reporтer.
Bajice su bile samo «uvertira u dramu» koja se oko 15 sati odvijala na Cetinju. Ispred Manastira i Dvora kralja Nikole bilo se skupilo na hiljade ljudi, iz svih krajeva Crne Gore, ali i van nje.
Pred Manastirom, preko moćnog razglasa odjekivale su gusle i veličani pokošeni božuri kosovskih vitezova, navodi reporтer. O crnogorskim, koji su vjekovima dobijali bitku za bitkom, ni glasa.
Na Trgu, ispred Dvora, blizu tri hiljade učesnika i tridesetak milicionera. Pristižu Barani, noseći krstaš barjak i pjevajući «Viva vero Montenegro». Za njima Nikšićani, a Titograđani i Kotorani su od podne već tu...

POLICIJA POPUSTILA

Pred Manastir stiže, na crvenom džipu, Bajički badnjak. Pozdravljen je plotunima iz pištolja i pušaka. Sa Trga, gdje su se nalazile pristalice Crnogorske crkve, na te počasne salve odgovara nekoliko mladića petardama, što izaziva komešanje i strateško premještanje «policijskih trupa». Kanonadu ispred Manastira «ne čuju».
Bajički polaznik, piše dalje Monitorov reporтer, pozdravlja mitropolita Amfilohija, starog vladiku Danila, vladiku Nikanora i ostalo sveštenstvo, poželivši im srećan Božić. Kune se da će se tradicija bajičkog nalaganja pred Manastirom nastaviti ubuduće, pritvrđujući to kletvom, koju stavlja u usta Svetom Petru i vladici Radu da je «proklet ko god razbio svetosavsko pravoslavlje». Njegov prijedlog da se Božić proglasi državnim praznikom propraćen je baražnom pucnjavom!
Na suprotnoj strani, na Trgu, počinje pjesma «Oj svijetla, majska zoro, majko naša Crna Goro», «Nikad neće Crna Gora, jesti hljeba s prijekora»... Viju se krstaš-barjaci i državne zastave crnogorske Kraljevine...
Pred Manastirom, mitropolit Amfilohije se obraća svojim pristalicama. Na drugoj strani, na Trgu, skoro istovremeno prisutne je pozdravio dr Dušan Gvozdenović, a potom počeo da objašanjava razloge ovog okupljanja. Komandir milicije pokušava da ga prekine ...

KRIVOKAPIĆ: KOJI JE AMFILOHIJE "PRAVI"?

Krivokapić u pismu pita ko je Amfilohije: "Onaj koji zavađa braću pred Cetinjskim manastirom i gura ih da prolivaju krv, ili onaj koji priča o bratstvu - ekumenizmu po bijelom svijetu? Onaj ko ruži zapadnu civilizaciju na proslavi starokalendarske nove godine, ili onaj koji ljubi ruku papi Jovanu Pavlu II? Onaj koji sjedi na uzurpiranom tronu crnogorskih mitrpolita, ili onaj koji proba zatrijeti svu njihovu crnogorsku baštinu?" Šef parlamenta pitao je mitropolita SPC da li je on onaj koji "praznim junačenjem priziva rat, ili onaj koji sramoti Srbiju zloupotrebljavajući tragičnu smrt njenog premijera Đinđića". "Onaj kome su braća irački muslimani, ili onaj kome su neprijatelji balkanski muslimani. Onaj dobar poznavalac sex-trafikinga, ili onaj koji Cetinjskim manastirom gosti silovatelje bosanskih žena". "Kako možete biti sebi takva suprotnost? Sve i ništa", pitao je Krivokapić. Predsjednik Skupštine Crne Gore saopštio je da je Amfilohije "bez dileme, graditelj hramova koji ne mirišu na tamjan, nego na dim izgorjelih domova i uzurpator crnogorske državne imovine", konstatujući da njih dvojica nijesu "iz iste Evrope i Crne Gore". "Vi ste, zasigurno, iz one civilizacijski poražene i u Drugom svjetskom ratu i u potonjem balkanskom ratu, kojoj se sada sudi u Hagu. Prirodno je da Vaš strah raste kako snaži evropska Crna Gora. Kako je bliža evropska pravda, koja kažnjava za govor mržnje, širenje nacionalne i vjerske netrpeljivosti, huškanje na rat, pomoć ratnim zločincima", napisao je Krivokapić, uz obećanje da će učiniti sve da SPC, "uvijek i uprkos Vama, ima svoje mjesto u Crnoj Gori". Krivokapić je na kraju pisma Amfilohiju citirao tekst poruke sv. Petra Cetinjskog koja je uklesana na spomen-ploči u parlamentu: "Nastade dakle zakonik među vama, nastade sud i pravda, mir i tišina, vrijeme srećnje i blaženo, radost i veselje za dobre i bogobojazne ljude i za nejaku siromas i sirotinju, prestade samovoljstvo, prestade domaći rat i krvoproliće".



«Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi»



Umjesto da mirotvori, Amfilohije je u svojim besjedama najčešće prijetio, kleo i vrijeđao.
Na Badnji dan, 1991. godine, pred crkvom Svetog Đorđa u Titogradu, novorukopoloženi mitropolit obratio se Mojkovčanima ovakvom porukom: «Nadam se da će Mojkovčani dogodine ložiti badnjake, ukoliko ne žele da ih upamtimo po neznanju i maloumlju»!
Na te riječi, koje sigurno nijesu zabilježene u analima SPC, a CPC pogotovo, reagovao je crnogorski književnik Božo Bulatović, rodom iz Mojkovca:
«Ne čini li Vam se, gospodine Mitropolite, da ste učinili svetogrđe i građanski skandal!? I sve samo zbog toga što Mojkovčani nijesu od Badnjega dana i badnjaka pravili cirkusku šatru i bljutavu paradu. Nije rečeno, g-dine Amfilohije, da oni kojima je stalo do badnjaka to nijesu činili u svojim domovima. Nijesu, valjda i oni maloumni. Vjerujem da nijesu ni oni koji ne vjeruju, pa i nemaju potrebe da ih lože, ili mislite da su svi oni koji ne misle i djeluju kao Vi - neznalice i maloumnici!?«

NI KOPIJA SVETOG PETRA

«Istina, i Petar Petrović I Cetinjski, znao je nemirnim plemenima i pojedincima priprijetiti, a bogme i – potegnuti kletvu. No, valja i to reći, Vi gospodine Amfilohije, ipak nijeste format Petra Cetinjskoga, druga su i vremena, a i Vi ste - stranac. Kako? Amfilohije jeste iz Crne Gore, iz Morače, jeste i Radović, ali kaže (a tako se i ponaša) da je Srbin. A u srećna vremena mitropoliti crnogorski su mogli biti samo Crnogorci. Oni kojima to nije bilo zazorno i koji su radili na uzdizanju imena Crne Gore i Crnogoraca, a ne na njihovom obezimenjavanju. Ako je ovo država Crna Gora, Vi teško možete biti mitropolit. Očigledno to i sami uviđate, čim potežete za omalovažavanjem i uvredama. Naravno, možete silom i uz podršku SPC... do jedne ure!
«U posljednje vrijeme g. Amfilohije i profesor Novak (Kilibarda) čine političko-duhovnu osovinu Cetinje - Nikšić, pri čemu ni Cetinje ni Nikšić, za tu spregu - nijesu krivi. Oni su nastavljači ideje Vlada Strugara, od prije dvije godine, kazane pred Crnogorskom akademijom, da se odmah pristupi ujedinjenju Srbije i Crne Gore.
Asistira im mnoštvo pomoćnika. Zar je to jedini način da se nastavi i učvrsti ljubav Srba i Crnogoraca? Zar nijesmo čvrsto povezani jezikom, kulturom, istorijom, prugom, ljubavlju, ili vam se čini da su Crnogorci dužni da svoju ljubav «potvrde» time što će se odreći svog bića, slavne istorije i imena i države.
«Zbog čega se Crnogorac koji izrazi svoju nesaglasnost sa takvom rabotom odmah proglašava zelenašem, izdajicom i srbomrscem. Zbog čega nam Vi, gospodine Kilibarda, ne dozvoljavate da budemo Crnogorci i ko Vas je ovlastio da govorite 'iz glave cijela naroda'? Formalno gledano, Vi nam 'dozvoljavate' da se osjećamo i Crnogorcima, ali je vidljivo da je to za Vas koještarija i neznanje potonje vrste, jer, kao, zna se - Crnogorci su Srbi. E, pa, ne zna se, Gospodine Novače! Što, opet, ne znači da sam ja, recimo, srbomrzac a Vi spasilac Srpstva. Nipošto!
«Velikodušno obećaste sva prava manjinama u ovoj našoj, crnogorskoj državi. Alal vjera! No sve mi miriše, naslućujući šta 'zagovarate', da u tu kategoriju ubrajate i Crnogorce. A i šta bi drugo bili, po vašoj 'teoriji i praksi'. Nije moguće da jedan narod u svojoj državi bude - manjina! Ili vi i za to, kao za mnoge stvari, imate 'originalna' rješenja. U toku rata, vjerujem da ste za to čuli, engleski novinar je objašnjavao svojim čitaocima odnose u Jugoslaviji, pa, po prilici, reče: To su neka plemena koja ne znaju šta hoće, ali to hoće - odmah! Vi i Vaši, gospodine Novače, ne znate šta hoće narod Crne Gore, ali hoćete da ujedinjenje bude - odmah. Po tome se razlikujete od rečenih plemena. Imate podršku našeg pastira božjeg - Amfilohija i činite sve da nas ‘utopite’. Gospodo, nemojte Mojkovčane u surgun. Nad njima je crveni plašt. Prije četrdeset godina je bila crvena čizma generala Joksimovića. Mi se, Mojkovčani, nijesmo uplašili ni Amfilohijevog krsta. Preživjećemo i generale i mitropolite - vrletno i sa sto jada, ali ćemo preživjeti i ostati u pameti na koju smo, i pored Vaše pokude, poprilično ponosni», poručio je Bulatović Amfilohiju i Kilibardi.
To Badnje veče pred Crkvom sv. Đorđa u Titogradu (Podgorici) ostalo je zapamćeno po nacionalističkim porukama i pjesmama, a posebno zbog pjevanja zlokobnih stihova «Ko je drugi, ja sam prvi / da pijemo turske krvi».
Mitropolit Amfilohije ne samo da nije osudio one koji su to pjevali, nego je pokušao da svjedoke proglasi za lažove! Nije reagovao ni dr Novak Kilibarda, čije su pristalice bile najmasovnije u dvorištu podgoričke crkve, baš kao i nekoliko sati ranije, ispred Cetinjskog manastira.

ARKAN U CETINJSKOM MANASTIRU

Na Cetinju su 16. januara 1992. godine loženi badnjaci na dva mjesta - na Trgu kralja Nikole (vjernici i pristalice CPC) i ispred Cetinjskog manastira (Amfilohije sa svojim pristalicama). O tom događaju detaljno je pisao Monitor:
«Ulazimo u manastirsko dvorište, kad tamo, ispod portala na kome stoji freska sa likom Sv. Petra Cetinjskog, Arkan pozira fotoreporterima. Pomozi Bože, i oprosti im jer ne znaju što čine. 'Glas Crnogorca' je zabilježio kako je 6. januara 1942. godine, gospodin Pircio Biroli (Musolinijev povjerenik za Crnu Goru), čestitao Božić svim Cetinjanima i pravoslavcima, dozvolivši čak da se održi tradicionalni običaj nalaganja badnjaka pred Dvorom kralja Nikole.
«Pedeset godina kasnije istorija se samo, djelimično ponovila. Naime, gospodin Momir Bulatović (Miloševićev povjerenik za Crnu Goru), takođe je čestitao Božić svim pravoslavnim vjernicima, ali je loženje badnjaka pred Dvorom - zabranio! 'Zbog mogućnosti da dođe do ozbiljnijeg narušavanja javnog reda i mira'. Zabrana je, međutim, zapaljena, zajedno sa badnjakom.
«Mir je, ipak, sačuvan, a red prilično narušen. Tradicija, kao nikada od kada je Cetinjskog manastira (1484), izložena je ruglu. Više od 15 dana čekala se presuda zvanične vlasti oko zahtjeva Odbora za vrtanje autokefalnosti crnogorske crkve za loženjem badnjaka pred Dvorom kralja Nikole. Hoće-neće? Iznenađenja nije bilo - odluka o zabrani donešena i povodom prošlogodišnjeg okupljanja, samo je prepisana. U nedjelju, dan uoči Badnjeg dana, tačno u podne, na ulici, lokalni policajac presrio je predsjednika pomenutog Odbora, dr Dušana Gvozdenovića, i uručio mu rješenje», navodi se u Monitorovom izvještaju.
Vlasti su preko svojih emisara pokušale da ubijede organizatore da se ne drži skup vjernika i pristalica CPC na trgu, kako bi izbjegle donošenje nepopularnog rješenja o zabrani. Jedan «vladin čovjek» pokušao je da posreduje u pregovorima između «zaraćenih strana». Zakazao je sastanak predstavnika Odbora - potpredsjednika Vlade Zorana Žižića i predsjednika Narodne stranke Novaka Kilibarde. Odbor je pristao i odredio članove delegacije, ali druga strana je odgovorila ćutanjem! Kada su zvaničnici uvidjeli da se «mirnim putem» «autokefalisti» ne mogu odvratiti od svoje namjere, potegli su posljednji adut - Arkana!

«NIJE OVO SRBIJA»

Policija je odmah pronijela glasove: stižu dvije čete dobrovoljaca, tri čete, vojni avion, pet-šest kampanjola... Na kraju, noć uoči Badnjeg dana, Arkan se pojavio u Hotelu Crna Gora «samo» sa tjelesnom gardom. Na tu vijest, «viđeniji» cetinjski mladići zbili su svoje redove, obnovili su zalihe oružja i poručili Arkanu da ga spremno čekaju. Uslijedilo je otkazivanje skupa i sve glasnija priča o mogućem krvoproliću.
Temperatura je rasla iz minuta u minut. Lokalni i republički radio non-stop su ponavljali apel Odbora građanima da ostanu u «svojim toplim domovima» i ne izlaze na ulicu. Ali, uzalud.
Petnaest minuta prije zakazanog roka, plato ispred Dvora kralja Nikole popunilo je blizu deset hiljada ljudi! Oko njih kordoni policijskih snaga. Između, u utabanom snijegu, zapaljene svijeće. Za mir i protiv nasilja.
Odjekivala je pjesma: “Oj, svijetla, majska zoro!” “Pod Ostrogom u planini”; “Kralj Nikola na umoru”... Potom skandiranje «Crna Gora» i «Nije ovo Srbija»...
Počela je i zaglušujuća pucnjava. Policija nije reagovala. Čekala je vjerovatno naređenje šefova - Boška Bojovića, načelnika Službe državne bezbjednosti, i Miće Markovića, komandanta republičke milicije, koji su stajali pedesetak metara iza kordona.
Odjednom se pojavio stariji gospodin sa crnim šeširom, digao u vazduh zabranu i zapalio je. Istovremeno je donesen badnjak i naložen” - zapisao je Monitorov izvještač.
Na drugoj strani, ispred Manastira, pucnjava. Oko dvije hiljade okupljenih, poneki policajac

S LEVOROM I RAKIJOM U CRKVU

Veljko Mijatović, iz Nikšića, ovako je doživio taj Badnji dan kada je, prvi put u njegovoj istoriji, Cetinjski manastir branjen od - Crnogoraca: «Hristos se rodi! Kao čovjek koji je ostao bez države, nacionalnosti, pokušao sam da očuvam još jedino što mi je ostalo, što je samo moje - vjeru. Na Badnju veče sam i ja kao i mnogi pohrlio u obližnju Crkvu. Vjernici su došli da se mole za vaskrsenje mira, ljubavi, razumijevanja, pravde. Drugi su došli iz poštovanja prema tradiciji, jednom starom običaju, koji se, eto, počeo obnavljati. Treći, oni najbrojniji, su došli na besplatno piće i zbog toga što se tamo dešava nešto nesvakidašnje. U Božji hram ulazilo se podvriskivanjem, sa zapaljenim cigaretama, flašom rakije pod rukom i levorom za pasom, uz blagoslov sveštenika ('važno je da je masovno'). «Kada se u jednoj prostorji nađete zajedno sa pijanom, bahatom ruljom možete zaključiti samo jedno: ili ste vi ili oni tu zalutali. A kada se pojavi lično On (čitavo vrijeme ste se nadali da će njegov dolazak i njegove riječi otrijezniti razuzdanu gomilu, da će vjerski praznik to i postati), bivate grdno razočarani. U pratnji do zuba naoružanih, u maskirna odijela obučenih osvjedočenih ubica, blagosiljajući one što pjevaju ('Đurišiću mlad majore...') skandiraju (Arkane! Arkane!), pucaju, bacaju dinamit, dolazi Satanin, ne Božji izaslanik. Morate bježati glavom bez obzira, spasavajući još jedino što je ostalo - goli život, moleći Boga da kakva pijana budala ne baci dinamit, okrene cijev, u vašem pravcu. «Bez obzira zbog čega ste bili tu, kao vjernik ili poštovalac običaja, shvatate da tu nemate šta tražiti, da je to jedna obična kafančina u kojoj služi lično On, potpomognut svojim glavnim konobarom - Arkanom. Nema tu Boga i Božjih slugu, tu je On i njegove lične sluge. Postoji samo jedan Bog. Ako je ovaj Njegov Bog pravoslavni, a On Njegov izaslanik, ja se javno odričem pravoslavlja. On neće biti moj Put ka Bogu. Eto ga njima. Ja ću svoj Put sam tražiti. Moje ime: ponižen. Moje prezime: uvrijeđen. Moje zanimanje: revoltiran. Moja dob: kameno doba».


Top
 Profile  
 

PostPosted: Mon Dec 07, 2009 5:56 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Jugoslovenski badnjaci crnogorskih zvaničnika



Uoči Božića 1994. godine, predsjednik Crne Gore Momir Bulatović primio je mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Zemljaci su tom prilikom konstatovali «da se odnosi između države i crkve u Crnoj Gori stalno unapređuju».
Ministar vjera dr Slobodan Tomović čestitao je mitropolitu Amfilohiju i «preko njega» pravoslavnim hrišćanima božićne praznike. Ni ovog puta ministar vjera u crnogorskoj vladi niti crnogorski predsjednik nijesu čestitali najveći hrišćanski praznik mitropolitu i vjernicima Crnogorske pravoslavne crkve. Jedino im se indirektno obratio mitropolit Amfilohije, ali u svom starom poznatom stilu - kletvom.
«Ako neko bude ložio neko drvo koje bi bilo simbol razdora, a ne bratimljenja, simbol mržnje, a ne ljubavi, simbol diobe, a ne objedinjavanja, simbol nesloge, a ne bratske sloge, onda to nije badnjak, to je idol, time će se badnjak kao sveto božićno drvo pretvoriti u drvo prokletstva koje će pasti na glavu onoga koji takav badnjak bude ložio», poručio je Amfilohije preko državne Pobjede, u kojoj je naširoko i kad mu se prohtije mogao da vrijeđa Crnogorce i njihovu Crkvu!

DRŽAVNI MEDIJI BOJKOTUJU CPC

Istovremeno je objavljeno saopštenje Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve i Mitropolije crnogorsko-primorske. U njemu svetosavski velikodostojnici opet daju na znanje javnosti da je «pokrenut kanonski postupak za formalno uklanjanje arhimandrita Antonija Abramovića iz sveštenstva i njegovo lišenje svih sveštenih funkcija svetog svešteničkog čina».
Sve je to, ipak, bilo uzaludno. I čestitke, i propagandna saopštenja, ignorisanje CPC, pa i «raščinjavanje» njenog mitropolita i anatemisanje onih koji ne krenu za Amfilohijem. Na Badnji dan, pred dvorom kralja Nikole gdje je naložen crnogorski badnjak, okupilo se neuporedivo više ljudi nego kod Cetinjskog manastira, pred kojim je hor djece pjevao: «Mili srpski badnjače / ti naš stari rođače».
Cetinjske božićne slike opet su reprizirane. Dva skupa, jedan opet znatno brojniji od drugog, gomila policajaca između njih, pjesme Crnoj Gori na jednoj i gusle u slavu «srpstva» na drugoj strani.
Državna Televizija je loženje crnogorskog badnjaka pomenula u pola rečenice, prenoseći TANJUG-ovu informaciju, iako su na Cetinju bile dvije njene ekipe. Pobjeda u tekstu o božićnim praznicima u Crnoj Gori, pod naslovom «Masovan povratak tradiciji», nije ni pomenula ovaj najmasovniji skup koji je tim povodom održan u Crnoj Gori! Ali, zato je javnost preko državnih medija detaljno obaviještena o tome gdje je sve mitropolit Amfilohije naložio badnjak.

PREDSJEDNICI I MASLINOVO DRVO

I na Badnji dan 1998. godine na Cetinju su ložena dva badnjaka: pred Dvorom Kralja Nikole, u prisustvu 10.000 građana, Crnogorski badnjak ili badnjak Crnogorske pravoslavne crkve, a pred Manastirom cetinjskim, pred oko 1.000 građana – Srpski badnjak, odnosno badnjak Srpske pravoslavne crkve.
Pred Dvorom su bili vjernici i poštovaoci CPC sa mitropolitom Mihilom, a pred Manastirom i državno čelništvo – Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, Svetozar Marović, predsjednik Skupštine, Filip Vujanović, predsjednik Vlade, i Slobodan Tomović, ministar vjera u Vladi Crne Gore. I, naravno, njihov prijatelj mitropolit Amfilohije.
«Mi smo danas ovdje, gospodin predsjednik, premijer Vlade i gospodin predsjednik Skupštine i ja - u ime Vlade Crne Gore. Došli smo da kažemo, zajedničkim glasom - Vlada, Država, Vjera od sada će biti zajedno, ako Bog da - niko nas više neće razdvajati», egzaltirano je uzviknuo pred Manastirom cetinjskim ministar vjera u Vladi Republike Crne Gore g. Slobodan Tomović. Time je javno i zvanično poistovjetio državu Crnu Goru sa Srpskom pravoslavnom crkvom! A svojevremeno je u svom djelu «Komentar Gorskog vijenca» detaljno i argumentovano dokazivao da Crnogorci nijesu Srbi i da je Crnogorska crkva bila samostalna!
Mitropolit Amfilohije se zahvalio Đukanoviću što je naložio srpski badnjak, pozivajući na mir, pomirenje onog što je nemirno, sjedinjavanje onog što je razjedinjeno, bratimljenje onog što je razbratimljeno... Ali Amfilohije ne bi bio to što jeste da nije one njegove već pominjane dvostrukosti. Tog istog Badnjeg dana, u «Pobjedi» je objavljen njegov intervju u kojemu je duhovnik SPC žestoko reagovao na pitanje intervjuiste – da li činjenica da se na Cetinju nalazi sjedište i Crnogorske pravoslavne crkve «doprinosi podjelama ili pomirenju».
Amfilohije je odgovorio da na Cetinju postoji već više od pet vjekova «Zetska, Skenderijska i primorska, Cetinjska, Crnogorska mitropolija i Crkva» (dakle: Crnogorska crkva!), i da «Izvan te crnogorske crkve na Cetinju, niti je bilo niti ima druge crkve, a nadati se da je neće ni biti, sve dok Crnogorci ostanu pri zdravoj pameti».

AMFILOHIJEVI «TITOGORCI»

U nastavku odgovora Amfilohije je, u svom poznatom maniru vjerske netolerancije i falsifikovanja istorije, bez zazora ustvrdio da to što je novinar nazvao Crnogorskom crkvom «nema veze sa Crkvom i vaseljenskim pravoslavljem», jer nju čine «jedan raskaluđer iz Bosne, koji je pljunuo na svoju zakletvu Bogu i na ćivot Svetog Vasilija Ostroškog... i jedan raspop takođe lišen čina od Carigradske patrijaršije», nazivajući ih prevarantima, skitnicama i lažikaluđerima!
Od mitropolita SPC, koji je protiv Crnogorske crkve izrekao proteklih godina gomile grubih riječi i kletvi, a ne tako davno Crnogorce nazvao Titogorcima (što znači da ih prije Tita nije ni bilo) teško je bilo i očekivati pristojnije riječi.
Nije iznenađujuća ni poruka koju su tog dana javnosti uputili mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, mitropolit dobrobosanski Nikolaj i episkop zahumsko-hercegovački Atanasije, crna trojka dobro poznata iz rata na prostoru bivše Jugoslavije zbog sijanja nacionalne i vjerske mržnje:
«Takozvana autokefalna crnogorska crkva sastavljena od jednog raspopa, jednog raskaluđera i jednog nesvršenog učenika Cetinjske bogoslovije, delikventnog ponašanja, predstavlja jednu necrkvenu i anticrkvenu sektu. Zato svako učestvovanje u toj sekti znači umjesto blagoslova božijeg, prizivanje prokletstva na sebe i svoje potomstvo»!
Da li Amfilohije zaista očekuje da će se vjernici i poštovaoci CPC uplašiti njegovih kletvi i da više tako olako može po Crnoj Gori barjačiti fašistoidnim svetosavljem?

ŠTA JE OVO SA CETINJEM?

Ogroman broj Crnogoraca nikako nije mogao da se pomiri sa posrbljavanjem Crne Gore, a pogotovo sa tim da na slavnom prijestolu Sv. Petra Cetinjskog sjedi mitropolit Amfilohije. To je posebno teško pogađalo građane stare i sadašnje crnogorske prijestonice. O tome svjedoči i reagovanje Cetinjanina Sava Vučkovića, iz januara 1994. godine, koje je zapravo jedna kratka hronika četvorogodišnjih zbivanja u gradu pod Lovćenom.
«Svoje dostojanstvo, ugled, ime steklo si, Cetinje, u borbi neprestanoj, hrabrošću, znanjem i kulturom jedne od evropskih prijestonica. I danas, kao i uvijek, braniš svoj ugled i dižeš svoj glas za Crnu Goru, njeno ime i prezime. A kad zlobno začuđeni, ozlojeđeni ili zabrinuti, uvijek 'dobro obaviješteni' pitaju: 'Što je to sa Cetinjem...', i ne pomisle na ono osnovno civilizacijsko pravilo da kad se o nekome donosi sud, mora da se čuje i druga strana. To ti, Cetinje, ne dozvoljavaju...
...«Patrijarhu Vaseljenskom, kome Predsjednik Crne Gore zaželje dobrodošlicu sa željom i nadom da će svojom posjetom doprinijeti jačanju Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, tvoji građani htjedoše predati dokumenta, knjige o sebi, svojoj Crkvi, Crnoj Gori. Ali, to im ne dozvoliše.
«Proslavljala se i 180. godišnjica Njegoševe smrti. Ljudi široke kulture, akademici, na toj prvoj svečanosti u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu ne pomenuše ni Crnu Goru ni Crnogorce! A i kako bi, kad su čitavo vrijeme Njegoša nazivali srpskim pjesnikom. A onda dođoše na Cetinje!
«Nijesi ti, Cetinje, nikad bilo za necivilizacijsko ponašanje. Ali, često, tako to biva u životu, ne može sve da se otrpi na fini način, a pogotovo što neka ‘gospoda’ to i ne zaslužuju. I ovog puta reagovala je tvoja mladost. U Drugom svjetskom ratu širom Jugoslavije ginuli su tvoji sinovi sa kojima će se uvijek ponositi Crna Gora. Onima koji poginuše tu pred tvojim očima podigla si skromnu zajedničku grobnicu u kojoj leže 122 rodoljuba. Tu u blizini nje je i spomen ploča trojici rodoljuba koji sa pjesmom poginuše dok su iz streljačkog stroja neprijateljski vojnici padali u nesvijest.
«Tu je i spomen ploča jednom od 50 tvojih narodnih heroja iz novije istorije. I tu grobnicu oskrnaviše učenici Amfilohija Radovića na najsramotniji način nedostajan ljudi, bar na ovim prostorima. Oskrnaviše spomen ploču trojici rodoljuba i urezaše n

SA ORUŽJEM U MANASTIR

Povodom dolaska Željka Ražnatovića Arkana na Cetinje, jedan ogorčeni Cetinjanin poslao je pismo Monitoru. U njemu je, između ostalog, napisao: «Pripadam jednoj od starih cetinjskih familija koja Badnje veče slavi već dugo godina i koja ga je slavila kad se to nije smjelo i kad su ga zabranjivali oni koji ga sad slave kao ministar Zoran Žižić. Teško mi je palo to što je ove godine pred Manastir došao tzv. Arkan (vjerovatno na poziv Amfilohija Radovića i Jovana Markuša) sa svojom dobro naoružanom gardom, pa se postavlja nekoliko pitanja: zbog čega je on tu, da li da zaštiti Amfilohija umjesto MUP-a Crne Gore, da li da njegovim dolaskom prikupi mase (a mislim da ih je samo odbio svojim dolaskom), ili da spriječi Cetinjane da nalože svoj crnogorski badnjak ispred Dvora kralja Nikole, u čemu nije uspio. Još bih postavio nekoliko pitanja predsjedniku SO Cetinje - Đorđiji Vušuroviću i predsjedniku Izvršnog dobora Skupštine opštine Draganu Koljeviću koji su veliki 'patriote' ovoga grada i koji su javno na Petrovdan obećali - da se to više neće ponoviti. Zašto barem, ako ništa drugo, ne upute javni protest zbog dolaska Arkana kada se dobro zna da su se petrovdanski događaji mogli ponoviti, s obzirom na oružje i municiju koju su unijeli u Manastir Arkanovi bojovnici? «Zato tražim od Vas, g. predsjedniče Vušuroviću, da podnesete ostavku jer ste Vašom pasivnošću mogli doprinijeti neželjenim posljedicama. Dozvolili ste jednom Arkanu da govori ispred crnogorske svetinje gdje su govore držali čuveni crnogorski vladari i serdari. Zar tu da on govori? A sjutra me ne bi čudilo i da anticrnogorski vladika Amfilohije dovede i Maritićeve i Šešeljeve da ga 'brane' od Crnogoraca. I na kraju pitao bih nešto tog Arkana, kad je toliko hrabar ili, što bi mi Cetinjani rekli, kad je toliki hajduk, što ne dođe sam na Cetinje, pa da bude po onoj izreci: Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka!»


Pravoslavni fundamentalizam


Ako država nešto ne preduzme ne preostaje nam ništa drugo već da oglasimo kuće na prodaju i da se svi iselimo na Cetinje, rezignirano je govorio Radivoje Merdović, član beranskog Crkvenog odbora Crnogorske pravoslavne crkve, opisujući nacionalističku histeriju koja je na Badnji dan 2002. zahvatila Berane i obrušila se na pristalice CPC koji su htjeli da nalože badnjak na platou pored Lima, preko puta glavnog gradskog hotela.
Merdović je još i dobro prošao - pogodila ga je samo jedna ledenica razjarene organizovane mase.

BADNJI DAN NA BERANSKI NAČIN

Grupe naoružanih ljudi zaustavljale su automobile na putu prema Beranama. Očevici su potvrdili da je to, u stvari, bio «odbor za doček» mitropolita CPC Mihaila čiji su dolazak, izgleda, pristalice Srpske crkve očekivali i htjeli da spriječe.
Nešto iza podne, sljedbenici SPC počeli su da se okupljaju u centru grada, blizu platoa gdje je planirano nalaganje badnjaka CPC. Oni su oko tri sata poslijepodne dočekali pristalice Crnogorske crkve. Uzvikivali su «Ovo je Srbija!», «Ustaše, ustaše!»
Pjevane su četničke pjesme «Od Topole, pa do Ravne gore», «Đurišiću, mlad majore...» Razlijegalo se «Ovo je Srbija!» podizala tri prsta, u masi su dominirale duge brade, a bilo je i dugih cijevi, pa i sjekira.
Oni su spriječili najavljeno nalaganje badnjaka u organizaciji CPC. Masu od oko dvije hiljade ljudi, predvodili su predsjednik Opštine Sveto Mitrović, tri potpredsjednika, opštinski lideri Kolicije «Zajedno za Jugoslaviju» i Smajo Šabotić, bivši poslanik DPS-a, tada, uz Matiju Bećkovića, agilni član Pokreta za očuvanje zajedničke države. Naravno, sa njima su bili i sveštenici SPC.
Nemiri su trajali nekoliko sati i mogli su se završiti mnogo gore od bacanja ledenica na one koji misle drugačije. Tokom nereda povrijeđeno je nekoliko policajaca, a nekoliko demonstranata uhapšeno.
U Beranama je tih dana vaskrslo vrijeme s početka devedesetih. Pokazalo se da nije slučajno mitropolit Amfilohije u božićnoj poslanici podsjetio na vrijeme od prije trista godina, kada se «trijebila guba iz torine».

PRIJETNJA KRVOPROLIĆEM

Podatak da su naoružani organizatori mitinga mržnje utočište pronašli u kasarni Vojske Jugoslavije, potvrdio je da armijski vrh ima istu funkciju kao u doba Slobodana Miloševića - destabilizaciju Crne Gore. Veza Vojska-Srpska crkva-političke partije nije, očigledno, raskinuta nakon Miloševićevog pada. Istovremeno, slučaj Berane je pokazao da crnogorska vlast nije kadra da garantuje svojim građanima ostvarenje osnovnih ljudskih prava, kao što je sloboda okupljanja i vjeroispovijesti.
«Bila bi to još jedna rutinska manifestacija crkvenog dualizma pravoslavnih Crnogoraca da najekstremniji među preko hiljadu pristalica SPC nijesu sjekirom, umjesto na badnjake, krenuli na tridesetak ludo hrabrih vjernika CPC, koji su se namjerili da, prvi put u Beranama, nalože sveto drvo. Glasila su javila da je dirigentsku palicu beranskih svetosavaca držao predsjednik Opštine, dojučerašnji kadar DPS-a - Sveto Mitrović! A «vjerski vođa» te ratoborne skupine bio je, prema zvaničnom saopštenju DPS-a, takode njihov dojučerašnji partijski drug, nacionalno i vjerski slojeviti odbornik - Smajo Šabotić», pisao je tim povodom Monitor...
Tadašnji ministar crnogorske policije Andrija Jovićević rekao je u intervjuu Monitoru: «Na osnovu prethodnih saznanja i prikupljenih podataka, sa sigurnošću se može izvesti zaključak da se radi o organizovanom skupu pojedinaca i građana u organizaciji lokalne vlasti i Koalicije ‘Zajedno za Jugoslaviju’, a uz podršku i neposredno učešće predstavnika SPC. U prilog tome govori činjenica da je lokalni radio pozivao građane na protestno okupljanje prije održavanja skupa. Grupa najekstremnijih, bliska lokalnoj vlasti i Koaliciji ‘Za Jugoslaviju’, još u prijepodnevnim satima (6. januara), planski i organizovano je krenula vozilima na magistralni pravac prema Bijelom Polju, gdje su ometali odvijanje saobraćaja, ‘kontrolišući’ vozila, a u cilju sprječavanja prolaska sveštenika CPC. Kasnije su se vratili na prostor održavanja skupa, gdje su zajedno sa kompletnim lokalnim rukovodstvom i čelnicima Koalicije ‘Za Jugoslaviju’, kao i sveštenicima SPC, aktivno učestvovali u sprječavanju loženja badnjaka».

ZVONJAVA NA MRTVAČKU

Na dan Hristovog vaskrsenja, u nedjelju 27. aprila 1999, mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo održao je sa sveštenstvom dvije uskršnje liturgije. Na Cetinju, ispred crkve na Ćipuru , a potom u Podgorici ispred Dvorske rezidencije Petrovića. Istog dana, poslije podne, održao je i Večernju službu ispred dvorske zgrade Petrovića (današnji muzej), na Trgu Šaka Petrovića u Nikšiću.
Bogosluženjima u Podgorici i Nikšiću sveštenici Crnogorske pravoslavne crkve prvi put su se, od obnove CPC, pojavili pred vjernicima izvan Cetinja.
Na liturgijskim službama na Cetinju i Podgorici, kao i na Večernjoj u Nikšiću, vjernici i pristalice CPC oduševljeno su pozdravili novoizabranog duhovnog poglavara pravoslavnih Crnogoraca, gospodina Miraša Dedeića.
Liturgije na Cetinju i u Podgorici protekle su bez ikakvih neprilika. Međutim, u Nikšiću je manja grupa građana, neposredno ispred manastira, zadužbine kralja Nikole i po njegovoj zamisli budućeg crnogorskog Panteona, na čijem zvoniku se za dan Uskrsa te godine vijorila zastava sa četiri ocila, upućivala nepristojne povike pristalicama Crnogorske crkve, ali i svešteniku, ocu Milutinu Cvijiću, pa čak i duhovnom poglavaru pravoslavnih Crnogoraca gospodinu Mihailu.
Morala je da interveniše policija. Odlučno je spriječila približavanje grupice ostrašćenih pristalica Amfilohijeve SPC sveštenicima i vjernicima CPC.
Pomenutoj grupi, vjerovatno profesionalno organizovanih vikača, nijesu bile dovoljne «jake» riječi upućivane sa manastirskog bedema, već je neko od sveštenika neprestano zvonio «na mrtvačku», što je izazivalo podsmijeh prisutnih na Večernjoj službi, ispred muzeja.
Možda su, komentarisale su pristalice CPC, malo poranili, ali intuicija ih sigurno neće prevariti.
Zanimljivo je navesti da je prvi put nakon 1920. godine, vladika CPC Mihailo Svetu arhijerejsku liturgiju služio u Crkvi svetog Đorđa, u katunskom selu Tomići, 3. oktobra 1988. godine. Bratstvenička crkva Vušurovića i Ivanovića širom je, poslije skoro osam decenija, otvorila vrata sveštenicima CPC.

PROKLETSTVOM PROTIV KONCERTA

Amfilohije sa svojim sveštenstvom nije prezao da izazove incidente i tamo gdje se to najmanje očekivalo.
Božićni koncert, priređen 4. januara 2000. godine uveče u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, imao je za uvertiru nezapamćen skandal koji su izazvali sveštenici SPC. Oni su pokušali da spriječe održavanje koncerta hora «Josif Marinković» iz Zrenjanina, pozivanjem vjernika da napuste dvoranu, ili će na sebe primiti prokletstvo i to zbog toga što se u publici nalazio i mitropolit CPC, gospodin Mihailo!
Publika je poziv srpskih sveštenika propratila bučnim negodovanjem, odbijajući da napusti pozorišnu dvoranu. Pozivu militatnog sveštenika SPC Joanikija Mićovića odazvalo se dvadesetak posjetilaca, njegovih pristalica, a salu su, što nije bilo iznenađenje, napustili i ministar vjera u Vladi Crne Gore dr Slobodan Tomović i ministar kulture Budimir Dubak.
Srpski sveštenici su «činodejstvovali» i iza pozorišne scene. Tamo su prisiljavali dirigenta hora iz Zrenjanina Andreja Bursaća da odustane od koncerta, zaprijetivši mu da će prokleti i njega i hor! Vidno uznemiren i iznenađen zbog takvog primitivnog ponašanja srpskih sveštenika, dirigent Bursać se potom obratio posjetiocima, ističući da on i članovi hora ne žele da budu učesnici bogohuljenja. Iz publike mu je odgovoreno da tu nema nikakvog bogohuljenja, niti se radi o vjerskom obredu nego o koncertu. Horu i posjetiocima zatim se obratio Žarko Mirković, urednik muzičkog programa u CNP-u, zamolivši ih da se koncert održi onako kako je i planirano, što je na zadovoljstvo skoro pune dvorane i učinjeno.
TV Crne Gore je direktno prenosila božićni koncert, ali pred njenim kamerama odvijala se i njegova ružna uvertira, tako da su gledaoci mogli da vide i neke njene detalje.
Mitropolit Amfilohije, očigledno obaviješten da se među publikom nalazi i poglavar CPC Mihailo, nalazio se ispred zgrade Pozorišta dok su njegovi izaslanici pokušavali da spriječe održavanje koncerta. A pošto im to nije uspjelo, Amfilohije se žurno udaljio sa svojom brojnom pra

SVEŠTENIK KAO HAJDUK

Sveštenici SPC nijesu se libili čak ni fizičkih napada na sveštenike Crnogorske crkve. U ljeto 1998. godine kancelarija Crnogorske pravoslavne crkve obavijestila je javnost da je sveštenik SPC Radomir Nikčević napao i maltretirao sveštenika CPC Milutina Cvijića, prijeteći mu i fizičkom odmazdom ako se bude zadržavao na Cetinju! Incident se desio u nedjelju, 9. avgusta, kada se sveštenik Cvijić vraćao sa bogosluženja, iz Vladičanskog doma CPC. Nedaleko od Dvorca kralja Nikole, zaustavio ga je Radomir Nikčević i - kako stoji u saopštenju CPC - "hajdučki napao na Cvijića, koji je inače invalid". "Uz necivilizovane postupke i prijetnju oružjem, Nikčević je Cvijiću 'zabranio' boravak na Cetinju, skrenuvši mu pažnju da će biti 'sređen u Herceg-Novom' od 50 pripadnika bratstva Nikčević" - saopštila je CPC, tražeći zaštitu od nadležnih organa i službi u Crnoj Gori. Taj nasilnički napad srpskog popa ogorčio je ne samo vjernike CPC na Cetinju, nego i ostale Cetinjane. Sveštenik Cvijić je izjavio novinarima da mu je Nikčević fizički prijetio i saopštio da ne smije boraviti na Cetinju, koje je, kako je rekao Nikčević, "njegova parohija"! Cvijić nije poslušao ovu šerifsku naredbu. Početkom septembra 1999. godine nikšićka Montena-radio objavio je vijest da se jerođakonu CPC Jeliseju Lalatoviću i njegovoj porodici prijeti fizičkom likvidacijom zato što je iz Srpske crkve prešao u Crnogorsku pravoslavnu crkvu. "Od vlasti i nikšićkog MUP-a tražim da od bojovnika gospodina Radovića iz Srpske crkve zaštite mog oca, dva brata i sestru", izjavio je jerođakon Jelisej. On je kazao da, od kada ga je mitropolit Mihailo rukopoložio u čin jerođakona, njegova porodica trpi anonimne prijetnje da će joj biti zapaljena kuća u Nikšiću, da će on biti prebijen, pa čak i zaklan zato što je prešao u CPC.


Pop nije dozvolio parastos


Događaj u selu Vučji Do, u Ćeklićina, opština Cetinje, od 20. aprila 2000. nedvosmileno je potvrdio da je SPC u Crnoj Gori spremna ne samo da nasilnim metodama pod okupacijom drži crnogorske crkve i manastire, nego da nasrće i na one koje su plemensko-bratstvenička zadužbina, dakle privatno vlasništvo pojedinih sela, bratstava i plemena.

MILITANTNI SRPSKI POP

Na poziv porodice pokojnog prof. Dušana Gvozdenovića, prvog predsjednika Odbora za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve, u crkvi sv. Đorđa, u Vučjem Dolu, koja je zajedničko vlasništvo triju bratstava Gvozdenovića, Vickovića i Proročića, u ponedjeljak 20. aprila, bila je zakazana služba, odnosno parastos za dušu pokojnog Gvozdenovića kojeg je trebalo da služi njegovo preosveštenstvo, episkop Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, zajedno sa sveštenikom Cvijićem.
Dan parastosa i mjesto održavanja po volji seljana Vučjeg Dola bili su unaprijed objavljeni. Međutim, istog dana ujutro u sedam sati u crkvu je, bez poziva, ušao sveštenik SPC Dragan Stanišić, poznat crnogorskoj javnosti po brojnim incidentima, među kojima je i fizički napad na mitropolita CPC Mihaila. Stanišić je sam držao službu, odbijajući da izađe iz crkve, jasno pokazujući da je naoružan i navodno spreman da puca. Kasnije je pod izgorovom da Stanišiću donosi suvu hranu, prevarivši prisutne, u crkvu ušao i jedan bogoslov. Umjesto da po dogovoru odmah izađe bogoslov je nastavio da služi zajedno sa Stanišićem.
Dok su mještani, zajedno sa crnogorskim episkopom Mihailom, strpljivo čekali da Stanišić, koga je u crkvi čuvala policija, završi službu - on je uporno nastavljao, posebno kad je iz Cetinja stiglo policijsko pojačanje na čelu sa načelnikom CB Milanom Vujanovićem. Na lice mjesta kasnije je, u namjeri da spriječi mogući incident, stigao helikopterom i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Milan Paunović, što je sveštenika Stanišića u izvjesnoj mjeri čak i ohrabrilo. On je i dalje uporno tvrdio da se nalazi u srpskoj crkvi, na što su mu mještani žučno odgovarali: «Mi smo Crnogorci. To je naša crkva! Vidiš li da ovdje nema ni jednog Srbina!»
Na kraju, poslije maratonskih rasprava, donesena je odluka da se ključevi crkve predaju mještanima koji su potpisali peticiju protiv sveštenika Stanišića i SPC, a da se, do konačnog rješenja spora, svim sveštenicima zabrani ulazak u hram.

DOBROVOLJNO ZATOČENIŠTVO

«U Crnoj Gori se povampiruje građanski rat iz 1945. godine», dramatično je u decembru 2000. upozorio mitropolit Amfilohije Radović, govoreći na konferenciji za novinare u Beogradu. Dramatičan apel Amfilohije je začinio zlokobnom procjenom da ne isključuje ni «krvoproliće za Božić u januaru na Cetinju»!
Da li je moguće da se sjenka rata ponovo nadvija nad Crnom Gorom, i to za Božić, najveći hrišćanski praznik? Da li je realno da sada, kada je Milošević politički mrtav, Crnoj Gori prijeti opasnost od - «vjerskog» rata, u čudu su se mnogi pitali, dok su slušali Amfilohija.
Srećom, scenario anticrnogorske kampanje, koju je tih dana združeno vodila SPC u Crnoj Gori, uz logostičku podršku SNP, Narodne stranke, Vijeća narodnih skupština, Pravoslavne omladine, ministara vjera Crne Gore i Jugoslavije Bogoljuba Šijakovića, federalnog premijera Zorana Žižića i, na kraju, lično patrijarha SPC Pavla, samo je djelimično uspio.
Provokacija u vidu božićnog posta sveštenika SPC Radomira Nikčevića, u Vlaškoj crkvi na Cetinju, koji su mitropolit SPC Amfilohije i njegove pristalice prekrstili u štrajk glađu, nije, srećom, na drugoj strani - u CPC, njenim vjernicima i poštovaocima, te crnogorskoj vlasti - našla partnera za priželjkivani konflikt...
...Upravo tih dana, dok je «drama» sveštenika Nikčevića bila na vrhuncu, Crnogorskoj crkvi vraćen je još jedan hram, dvadeset sedmi po redu. Malo prije toga mještani sela Lipa i Proseni Do u Cucama odlučili su većinom glasova da svoju crkvu Sv. Jovana Krstitelja vrate pod okrilje CPC...

PATRIJARH KAO “NAREDBODAVAC”

Mir nije prizivao čak ni patrijarh SPC Pavle. U pismu crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću patrijarh je bio isključiv. Od Đukanovića je tražio, uz ostalo, da «sredstvima pravne države garantuje bezbjednost Vlaške crkve i ostalih pravoslavnih hramova u Crnoj Gori, koji odvajkada pripadaju Mitropoliji crnogorsko-primorskoj».
Zanimljivo: patrijarh, postavljajući se u ulogu naredbodavca crnogorskoj državnoj vlasti, nije se osvrnuo na istorijske činjenice, sam je presudio kome pripadaju svi hramovi u Crnoj Gori, CPC proglašava vjerskom zajednicom, a plebiscitarne odluke crnogorskih sela - jedinih vlasnika – da svoje crkve vrate CPC-u - za njega su otimačina...
Crnogorski premijer Filip Vujanović i ministar policije Vukašin Maraš bili su obećali mitropolitu Amfilohiju da se neće «otimati imovina Mitropolije crnogorsko-primorske» kako bi spriječili širenje tenzija povodom Nikčevićevog štrajka. Njihova misija nije uspjela. To je bio dovoljan razlog Bratstvu pravoslavne omladine iz nekoliko crnogorskih gradova da, uz pojačanje od desetak kaluđera i kaluđerica, započne 21. decembra protest ispred zgrade Skupštine Crne Gore u Podgorici. Poslanici prosrpskih parlamentarnih stranaka, SNP i Narodne stranke, to su jedva i dočekali, pa su crnogorski parlament, koji je na dnevnom redu imao sasvim druge, ovozemaljske teme, prinudili da se odredi i prema tom izrežiranom događaju. Zahtjev je uslišen i parlament je donio zaključak da se «spriječi svaki pokušaj nasilnog prisvajanja hramova na koje pravo polaže Mitropolija crnogorsko-primorska», a da se svi imovinski sporovi rješavaju isključivo pred sudovima. Ni to nije odobrovoljilo pristalice SPC, njenog poglavara Amfilohija i sveštenika Nikčevića. Naprotiv. Nastavili su proteste, štrajk, optužbe, prijetnje... Tako je, smišljenom politizacijom, jedan beznačajan događaj nezasluženo dobio značajno mjesto među aktuelnim zbivanjima u Crnoj Gori.

“UNOSE ZLU KRV”

«SPC u Crnoj Gori ovih dana pravi čudovišne spletke kako bi unijela zlu krv u crnogorski narod i pred dolazeće praznike Hristovog rođenja iscenirala građanske i vjerske sukobe. Bez ikakvog povoda i razloga, SPC, poznata po širenju vjerske i nacionalne mržnje i blagosiljanju ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji u toku protekle decenije, sada želi da zapali Crnu Goru izmišljanjem nepostojećih opasnosti za svoje sveštenstvo i hramove. Njeni velikodostojnici dobro znaju da nema samostalne države bez sopstvene crkve i da više niko ne može zaustaviti vraćanje svetih hramova po Crnoj Gori onome kome su vjekovima i pripadali - CPC», rekao mi je tim povodom mitropolit CPC Mihailo...
Dobrovoljno zatočeništvo srpskog popa Nikčevića u Vlaškoj crkvi imalo je za cilj da se SPC promoviše u jedinu i državnu u Crnoj Gori. No, iako je mitropolit Amfilohije uspio da preko svojih pristalica među poslanicima natjera crnogorski parlament da se izjašnjava o ovom slučaju i još potpomognut tadašnjim predsjednikom SRJ Vojislavom Koštunicom, - njegov plan je doživio fijasko. Nije imao podršku tamo gdje je očekivao - kod građana Crne Gore. Zato se Nikčević pokunjeno povukao iz Vlaške crkve, a Amfilohije uknjižio još jednu veliku kompromitaciju.
Uzalud je povodom «slučaja Vlaška crkva» premijer Filip Vujanović izjavio da je SPC jedina legitimna crkva u Crnoj Gori. Uzalud je takav stav podržao i njegov tadašnji ministar vjera Budimir Dubak.
Početkom 2004. godine pop Radomir Nikčević opet je bio aktuelan. Radnici nikšićke štamparije «Svetigora», gdje je Nikčević bio izvršni direktor, poslati su na biro rada zbog uvođenja stečaja. Oni su Nikčevića optužili za razne malverzacije. Radnici su danima štrajkovali i apelovali na vlast da im pomogne i utvrdi grjehove popa Nikčevića. Zbog toga ih je oštro ukorio mitropolit Amfilohije. Odbacujući njihove optužbe da je štamparija «Kole», kako se ranije zvala, nezakonito privatizovana, mitropolit im je poručio da je u tom poslu «sve čisto osim obraza onih koji su lakovjerne radnike gurnuli u tu i takvu avanturu i ostavili ih bez kore hljeba». Optužio ih je da iza njih stoje Služba DB, DPS i Milo Đukanović.
Bivši radnici Štamparije odgovorili su Amfilohiju da koristi njihovu muku u dnevnopolitičke svrhe umjesto da pravog krivca za njihove nevolje – sveštenika Nikčevica.

NI SVJEDOCI NE POMAŽU

Đoko i Branko Stanković podnijeli su, krajem 2000. godine, krivičnu prijavu protiv Dragana Stanišića, sveštenika SPC, i grupe nepoznatih lica, zbog toga što su ometali obavljanje vjerskog obreda pristalicama CPC iz Milijevića, nedaleko od Cetinja. Međutim, zamjenik osnovnog tužioca iz Cetinja odbacuje prijavu uz obrazloženje «da u radnjama imenovanih nema obilježja prijavljenog, a ni bilo kojeg drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti». Stankovići su predložili brojne svjedoke, priložili službenu zabilješku ovlašćenih radnika Odjeljenja bezbjednosti Cetinja i sudiji prezentirali video snimak - kao dokaze da je pop Stanišić sa svojim pomagačima «ometao i sprječavao održavanje vjerskog obreda» pedesetak pristalica Crnogorske crkve. Ali, uzalud. Slično je završila i krivična prijava dvojice Stankovića protiv mitropolita Amfilohija, zato što je lažno prijavio da su oni «odvalili vrata i upali u crkvu Svetog Nikole u Milijevićima» i tu svoju «istinu» dostavio medijima. Ipak, mještani Milijevića, koji su među prvima vratili svoju crkvu pod okrilje Crnogorske, uspjeli su da izvojuju još jednu bitku sa SPC. Pošlo im je za rukom da vrate obredne predmete, koje je iz njihove crkve još 1995. godine pokupio upravo pop Stanišić. To je, ujedno, i prvi slučaj da su srpski sveštenici vratili stvari koje godinama neovlašćeno uzimaju iz crnogorskih crkava. Vratio ih je lično pop Stanišić. Pritom, nijesu posredovali ni sud, ni tužilaštvo.


Desant pripadnika VJ i popova SPC na ostrvo Beška


Ostrvo Beška u Skadarskom jezeru, na kojem se prema legendi nalazi grob Jelene Balšić, nadaleko se pročulo početkom februara 2002. godine, zbog sukoba između pristalica Crnogorske i Srpske crkve oko dvije tamošnje bogomolje, stare po nekoliko vjekova. Spor je poprimio takve razmjere da se na ostrvo morala iskrcati i specijalna jedinica crnogorske policije. Tu se našla i vojna jedinica, kao logistika Amfilohijevim sveštenicima. O tom slučaju satima su vrlo žučno polemisali u crnogorskom parlamentu poslanici vladajućih i prosrpskih partija.

OPET: “OVO JE SRBIJA!”

Neposredan povod za sukob bio je dolazak na Bešku petorice sveštenika Crnogorske crkve i petnaestak njenih vjernika. Na ostrvo su došli s namjerom da od daljeg propadanja zaštite hramove koji se odavno nalaze u jadnom stanju. Pod jedne crkve bio je prekriven slojem životinjskog đubreta debljine tridesetak santimetara! Očistili su i crkve i njihovu okolinu i započeli podizanje drvene montažne kuće za monahe. A onda je u blizinu ostrva prispio čamac sa oznakama Vojske Jugoslavije, pun sveštenika SPC i njenih vjernika. Uzvikujući «Ovo je Srbija!», priprijetili su «neimarima» na kopnu.
Ubrzo je stigla i crnogorska policija kako bi preduprijedila incident.
Policija je naredila da se sa Beške povuku sveštenici i vjernici CPC. Ali, oni nisu htjeli da se povinuju policijskom naređenju smatrajući da nisu učinili ništa protivzakonito. I, krenulo se u teške, na momente dramatične, šestočasovne pregovore... Na kraju, po savjetu mitropolita CPC Mihaila, sveštenici i vjernici CPC napustili su ostrvo, ostavivši na jednom crkvenom zvoniku krstaš barjak - simbol crnogorske slobode i otpora. Crveni barjak sa bijelim krstom danima je lepršao na zvoniku, jer policija nikome nije dozvoljavala pristup na ostrvo. Spriječila je i protestno okupljanje grupe sveštenika i pristalica SPC, organizovano uz blagoslov mitropolita Amfilohija. On je tvrdio da je CPC preuzela srpske crkve, iako su brojni mještani posvjedočili da ne pamte kada je neko od srpskih sveštenika privirio u te bogomolje!
Policija se nakon nekoliko dana povukla sa ostrva, a spor izeđu dvije crkve dospio je i na sud. Međutim, uprkos dogovoru, na ostrvo su ubrzo došli pripadnici Vojske i srpski sveštenici. Zajedno su proslavili “osvajanje” Beške tako što su se napili i zapalili montažni objekat koji su bili podigli vjernici Crnogorske crkve s namjerom da u njemu borave radnici dok budu renovirali hramove, a kasnije i sveštenici.

ŠTA ĆE VOJSKA NA BEŠKOJ?

Osnovni sud u Baru dokazao je da pojedine crnogorske sudije primjenjuju dvostruke aršine prema CPC. Spor između CPC i Srpske crkve oko hramova na ostrvu Beška, prvo je riješen u korist Srpske, a potom Crnogorske crkve. U drugostepenom postupku je utvrđeno da su prilikom donošenja prvostepene presude učinjene brojne povrede «postupka i materijalnog prava».
Ovakav obrt u «slučaju Beška» ulio je nadu da će ubuduće crnogorski sudovi dosljedno poštovati zakon i činjenice, te da se neće ravnati prema tome kako vlast i Srpska crkva tretiraju Crnogorsku crkvu.
Povodom sukoba oko Beške u Monitoru sam napisao: «Ostrvo Beška, u Skadarskom jezeru, koje je ovih dana dospjelo u žižu i domaće i strane javnosti zbog sukoba Crnogorske i Srpske crkve oko tamošnjih crkava, u utorak, 13. februara, zauzela je jedna jedinica Vojske Jugoslavije.
Šta će vojska SRJ na Beškoj? Zvaničnih objašnjenja još nema. Jedno je ipak sigurno: dolazak vojne jedinice na to crnogorsko ostrvo uznemirio je mještane koji žive na obali Skadarskog jezera. I ne samo njih. Ali, ova vojna akcija za mnoge i nije posebno iznenađenje. Vojska Jugoslavije je i prije toga pokazala da tijesno sarađuje sa srpskim sveštenicima na radu u Crnoj Gori. Kada su sveštenici CPC nedavno došli na Bešku, oko ostrva su kružili sveštenici i vjernici SPC u čamcu sa oznakama Vojske Jugoslavije! Prijeteći su uzvikivali: «Ovo je Srbija!»
Iskrcavanje vojske na Bešku mnoge je asociralo na tragična zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije. Na njih su prvo stigli popovi, a za njima topovi...

PRIČA ZA GINISA

Sada se Beška može kandidovati na Ginisovu knjigu rekorda. Proteklih dana osvajale su je četiri «vojske». Prvo su na ostrvo došli sveštenici i vjernici CPC da poprave i očiste dvije tamošnje zapuštene crkve i podignu konak za monahe. Drugog dana su se povukli po naredbi crnogorske policije, čiji su pripadnici boravili na Beškoj par dana. Onda su ostrvo zaposjeli sveštenici i vjernici SPC koja smatra da su ti hramovi njeno vlasništvo iako je nepobitna istorijska istina da je SPC 1920. godine okupirala oko 650 manastira i crkava koji su do tada pripadali nasilno ukinutoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
Konačno, 12. februara ostrvo je zauzela Vojska Jugoslavije! Pravim desantom. Helikopteri su dovezli dva kontejnera za smještaj vojnika. Jedan kontejner je postavljen na temelje montažnog objekta koji su prošle nedjelje bili podigli vjernici CPC, a onda ga srušili popovi i vjernici SPC».
U Monitoru od 1. marta 2002. godine reagovao je povodom «slučaja Beška» i crnogorski istoričar prava Novak Adžić. On je, pored ostalog, napisao:
«Vjerska tolerancija, harmonija i suživot različitosti treba da bude prednost, a ne hendikep, ali kod nas se to, na žalost, ne uvažava kako bi trebalo. Istina koju treba reći jeste da su CPC, njen kler, vjernici i poštovaoci, već nekoliko godina u kontinuitetu, kada je u pitanju ostvarivanje i zaštita njihovih neotuđivih i legitimnih prava, suočeni sa čestim, agresivnim i militantnim napadima i osporavanjima, što je dostiglo krešendo nedavno u Beranama, gdje su se dogodili neredi i druge nemile scene. Tu treba dodati i ono što se zbivalo na Beškoj. Ti napadi i osporavanja, kada se to tiče CPC, dominantno dolaze od strane vrhuške i određenih aktivista ovdašnje anticrnogorske političke koalicije ‘Zajedno za Jugoslaviju’ i čelništva Mitropolije SPC u Crnoj Gori, odnosno mitropolita Amfilohija Radovića, koji se nacional-šovinistički ponaša i djeluje, i čije riječi i djela neodoljivo podsjećaju na simboliku i poruke srednjovjekovnih krstaških ratova.
Oni hoće u Crnoj Gori da sprovedu politiku APARTHEJDA, odnosno nacionalne, vjerske, etničke, kulturne i druge diskriminacije, segregacije i obespravljivanja, kada su u pitanju ljudska prava crnogorskih građana, odnosno, Crnogoraca kao naroda i nacije. Iako postoji zabrana diskriminacije na osnovu domaćeg i međunarodnog prava, vrh SPC u Crnoj Gori je otvoreno i vulgarno demonstrira i ima otvorenu namjeru da odriče i oduzme fundamentalna ljudska prava građanima Crne Gore, u koja spada pravo na vjeroispovijest i sloboda njenog javnog ispovijedanja.«

SAUČESNICI U POLITICI ZLOČINA

«Kada su u pitanju poštovanje, zaštita, primjena i implementacija prava i sloboda klera, vjernika i poštovalaca CPC, pomenute ovdašnje klerikalne i politič ke strukture, ponašaju se osiono i odiozno, flagrantno kršeći Ustav Crne Gore, kao i odredbe konkretno član 18.) Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i brojnih drugih međunarodnih dokumenata. Ne može se govoriti o demokratiji, vladavini prava, poštovanju ustavnog načela o ravnopravnosti vjeroispovijesti i jednakosti ljudi pred zakonom, ako se u Crnoj Gori vrši otvorena, a često i primitivna favorizacija SPC i ako se dozvoljava da se ona monopolistički i ekskluzivistički ponaša, te da vrši nezakonitu, nesavjesnu i vicioznu («manljivu») državinu nad sakralnim pravoslavnim objektima i crkvenim dobrima u Crnoj Gori, kojima bespravno gospodari, iako nema pravo svojine. Neki visoki predstavnici SPC, poput episkopa Filareta, vladike Atanasija Jeftića i mitropolita Amfilohija Radovića ili nekih drugih, bili su svojevrsni idejni saučesnici u politici zločina protiv mira i čovječnosti, ratnih zločina i zločina genocida na prostorima ex Jugoslavije.
Kada cijeli civilizovani svijet s pravom govori i traži da se uhvate optuženi za ratne zločine, zločine protiv mira i humanosti i zločine genocida, da se izruče i predaju krivičnom tribunalu u Hagu radi suđenja, valjalo bi ozbiljnije razmisliti i o tome da se i popovi za koje se sumnja da su učestvovali u povredi ratnog i humanitarnog prava, izvedu pred lice pravde. Mantije ih ne mogu i ne smiju činiti nedodirljivima».

SPRIJEČENO PRENOŠENJE RUKE SV. JOVANA KRSTITELJA

Sredinom januara 2004. godine mitropolit Amfilohije bio je skovao plan sa svojim sveštenstvom i ruskim prijateljima da sa Cetinja u Rusiju tajno prenesu ruku Svetog Jovana Krstitelja. Međutim, to je osujetila Crnogorska pravoslavna crkva, alarmiranjem javnosti i državnih institucija. Nakon toga oglasio se i mitropolit Amfilohije demantujući vijesti da će ruka Svetog Jovana Krstitelja biti izložena u Rusiji, a potom trajno izmještena iz Cetinjskog manastira. «Nema govora da će ruka Svetog Jovana biti odnijeta iz Cetinjskog manastira. Zna se da je njeno mjesto za svagda na Cetinju. Ako bi nekada i išla na poklonjenje, o čemu sada nema govora, zna se kakvim putevima idu takve relikvije u svijet. To ne može biti urađeno bez specijalnog čuvanja i garancije države» - kazao je Amfilohije. Mitropolit SPC pravdao se da je katerinogorski arhiepiskop Vikentije, za kojeg je CPC tvrdila da je došao da organizuje nošenje ruke Svetog Jovana u Rusiju, boravio na Cetinju da proslavi svetoga Savu i cjeliva ruku svetog Jovana. Ruski konzul u Podgorici Jurij Biškov saopštio je da «ruski konzulat i zvanična Rusija nemaju ništa sa nezvaničnim najavama o nošenju ruke Svetog Jovana Krstitelja sa Cetinja u Rusiju». «Zvanične institucije Rusije i ruski konzulat neće učestvovati u toj manifestaciji, jer to nije naš posao. Takođe, znam da u to nije uključena ni Ruska pravoslavna crkva, već neka druga organizacija za koju nijesam ni čuo» - kazao je Biškov. Reagovalo je Ministarstvo kulture. Ono je saopštilo da ruka Svetog Jovana Krstitelja, koja je odlukom republičke Komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. godine, ustupljena na «čuvanje, održavanje i upotrebu» Cetinjskom manastiru, predstavlja kulturno dobro koje po Zakonu o zaštiti spomenika kulture uživa prethodnu zaštitu kao spomenik kulture, što znači da se ne može iznositi u inostranstvo bez dozvole Zavoda za zaštitu spomenika kulture i Ministarstva kulture Crne Gore. Povodom vijesti da je mitropolit Amfilohije pripremao plan da zauvijek sa Cetinja odnese ruku sv. Jovana Krstitelja, Crnogorski književni list pisao je u broju od januara 2004. godine: «Iz Cetinjskog je manastira odaslata verzija da je gospodin Svetozar Marović konsultovan oko ustupanja ruke Svetog Jovana Krstitelja, navodno, nekom ruskom manastiru gdje bi bila izložena, uz ostale sakralne svetinje pravoslavlja. Navodno, gospodin Marović je, što je, ipak, nevjerovatno, bio u čestim kontaktima s Amfilohijem i njegovim pristavom Jocom Markušem, zvanim Kokošar. Opet, navodno, što je opet nevjerovatno, Marović je dao pristanak da se ruka svetitelja može odaslati u Rusiju, naravno pozajmiti na mjesec dana. Marović nije znao za Amfilohijev, i dvojice ruskih vladičanski dekorisanih protuva, scenarij po kojemu bi se ruka, nakon mjesec dana, vratila, ali u Beograd. Iz Beograda bi Amfilohije otpočeo procesiju prikazivanja ruke u Republici Srpskoj, Srbiji i Vojvodini. Ruka bi u Vojvodini i završila kao dar manastiru posvećenom Svetom Jovanu Krstitelju čija se gradnja uskoro završava. U taj bi se manastir, poslije obavljenog posla u Crnoj Gori, Amfilohije preselio i nastavio da mržnji podučava vojvođanske Srbe kao što je to radio u Crnoj Gori s Crnogorcima».


Instrumentalizacija učenika


U drugoj polovini marta 2004. godine došlo je do žestokih sukoba Srba i Albanaca na Kosovu. SPC u Crnoj Gori i njen mitropolit Amfilohije odmah su to iskoristili na svoj način – zloupotrijebili su osjećanja građana Crne Gore i organizovali proteste. U tome su im pomogle i partije velikosrpske orijentacije.

ZLOUPOTREBA DJECE

Amfilohije i njegovi sveštenici, od kojih su posebno bili aktivni pop Velibor Džomić, rodom iz Trebinja, i episkop Joanikije, rodom iz Banjana, ovog puta izmanipulisali su učenike srednjih, ali i osnovnih šкola. Nekoliko večeri okupljali su ih ispred hrama u Podgorici, držeći im političke propovijedi.
Učenici iz mnogih crnogorskih šкola nekoliko su dana bojkotovali nastavu solidarišući se sa kosovskim Srbima i Crnogorcima. Međutim, to nisu radili tokom vikenda nego u vrijeme predavanja. Bojkot im je bio povod da pobjegnu iz učionica. Tokom protestnih šetnji uzvikivali su «Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji», pjevali pjesme o četniičkom generalu Draži Mihailoviću, «Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala»…
Prolaznici su se zgražavali nad tim uzvicima. SPC i srpske partije, koje su aktivno bile uključene u sve to, nijednom se nisu ogradile od takvih zlosutnih poruka.
Tih dana kamenovana je knjižara Islamske vjerske zajednice u Baru, u Podgorici je polupano nekoliko automobila, a javili su se i mnogi građani koje su demonstranti maltretirali.
Ministar prosvjete Slobodan Backović upozorio je na mogućnost instrumentalizovanja učenika: »Pojedini elementi protesta crnogorskih srednjoškolaca, kao što su nacionalistički povici, crkveni i partijski folklor, navode na pomisao moguće instrumentalizacije tih učenika».
«Kome su potrebni protesti srednjoškolske djece? Šta ćete gospodo iz SPC i iz velikosrpske politike? Nijesu vama potrebna saosjećanja te djece već nešto drugo. Reklo bi se da je to potrebno mitropolitu Amfilohiju Radoviću, kako bi održao kontinuitet tenzija i napetosti u Crnoj Gori», navela je u svom reagovanju Građanska partija iz Herceg Novog.
«Episkopi SPC predvode u Beogradu i Podgorici demonstracije učenika i građana podgrijavajući vjersku mržnju i inspirišu na rušenje vjerskih objekata Islamske vjerske zajednice, što ne smije biti posljedica rušenja pravoslavnih svetinja na Kosovu», saopštila je CPC.
Učenici su ipak brzo shvatili šta je cilj srpskih sveštenika, pa su demonstracije kroz nekoliko dana utihnule, iako je ratoborni Džomić najavio da će «protesti sigurno trajati do Uskrsa». Prevario se u svojoj prognozi.

I PATRIJARH FALSIFIKUJE

Dan uoči zasjedanja parlamenta Državne zajednice Srbija i Crna Gora u Beogradu, 10. avgusta 2004. godine, patrijarh srpski Pavle uputio je zahtjev zvaničnicima Srbije i Crne Gore da povuku predloženu himnu državne zajednice koja je po hitnom postupku trebalo da se razmatra i usvoji na tom zasjedanju. Tekstualni dio predložene himne činili su dvije strofe iz srpske pjesme «Bože pravde» i dvije iz crnogorske narodne pjesme, odnosno nove crnogorske himne usvojene 12. jula 2004. godine, «Oj, svijetla majska zoro».
Patrijarh je u svom pismu izrazio zapanjenost Srpske crkve činjenicom da drugi dio predložene himne SCG «ne predstavlja u suštini narodnu crnogorsku pjesmu već pjesmu jedne od najmračnijih ličnosti u istoriji Crne Gore fašiste i naciste Sekule Drljevića». Patrijarh tvrdi da se dva ključna stiha iz pjesme koju je Drljević objavio 1937. godine ubacuju u državnu himnu SCG. Pitajući se da li je moguće da takva ličnost «piše» himnu savremene Crne Gore, odnosno državne zajednice Srbije i Crne Gore, srpski patrijarh je zaključio: «Predložena himna nije himna nego Kentaur kojim neko želi da se naruga kako Crnoj Gori tako i Srbiji i dostojanstvu ovog naroda i kao takvu trebalo bi je pod hitno povući iz procedure».
Mnogi su se začuđeno pitali da li moguće da je ovakav napad na crnogorsku himnu smislio Patrijarh, falsifikujući istinu od pjesmi «Oj, svijetla majska zoro», ali i o Sekuli Drljeviću. Tvrdilo da su u to debelo umiješani srpski mitropolit u Crnoj Gori Amfilohije i srpski pjesnik Matija Bećković, ali istina je da je to bio glavni razlog poslancima SNP Predraga Bulatovića da ne podrže novu himnu iako su ranije tvrdili suprotno, pa je njeno usvajanje odgođeno na neodređeno vrijeme.

BURNA REAGOVANJA

No, Patrijarhovo pismo je s pravom izazvalo burna reagovanja u Crnoj Gori. Reagovala je i Crnogorska pravoslavna crkva.
SPC stavovima u vezi himne miješa se u nadležnost države i njenih organa i institucija, iako je crkva odvojena od države, saopštila je CPC povodom ultimatuma patrijarha Pavla.
«Oni to neprekidno rade jer svoju stalnu žrtvu, CPC i Crnu Goru, nikako ne mogu da vide izvan svojeg denacionalizatorskog i nehrišćanskog velikosrpskog obruča», navodi se u saopštenju CPC. Umjesto da dođe u Crnu Goru i pokloni se crnogorskim žrtvama srpskog terora 1918. godine pa nadalje, patrijarh Pavle se bavi usvojenom crnogorskom himnom koja je zastupljena u predloženoj himni državne zajednice, saopštila je CPC.
«U crnogorskoj istoriji i nacionalnoj svijesti još živih Crnogoraca, savremenika tragičnih događaja 20 vijeka, Italija i Njemačka su važile za okupatora, a Srbija i za okupatora i denacionalizatora», rečeno je dalje u saopštenju CPC.
Koliki je humanista i demokrata patrijarh Pavle najbolje svjedoči i to, smatra CPC, što se «poglavar uzurpatorske SPC» ne buni na srpsku himničnu pjesmu «Bože pravde» čiji stihovi veličaju «srpski rod», direktno nipodaštavaju nacionalne manjine u Srbiji i ne preporučuju je kao multietničku i građansku državu za evropske integracije.
»To nas ne čudi ako se zna da Pavle nikada nije osudio uništenje crkvenog fonda i kulturne baštine Crne Gore, koju upravo sprovodi, sa njegovim blagoslovom, SPC u Crnoj Gori», navodi Crnogorska crkva.
Crnogorska crkva dalje ističe da patrijarh Pavle pokušava da diskvalifikuje crnogorskog himnopisca Sekulu Drljevića kao fašistu i nacistu, iako to on nije već idejni vođa crnogorskog naroda protiv «srpske okupacije i denacionalizacije između dva svjetska rata».
»Da je kojim čudom Drljević bio bjelaš i Srbin, a ne predsjednik Crnogorskog državnog vijeća za obnovu nezavisne i suverene države Crne Gore, patrijarh Pavle bi mu podigao spomenik», zaključla je CPC u svom saopštenju.
Ko zna koje je bilo po redu ovo falsifikovanje crnogorske prošlosti u režiji Beograda.

KOMPROMITACIJA DINASTIJE PETROVIĆ

U vrijeme srpskog kralja Milana Obrenovića pojavila se knjiga «Nekoliko krvavih slika iz Petrović-Njegoševa doma». Kao autor naveden je izvjesni Savo Ivanović, crnogorski doseljenik u Srbiju, ali po mnogim relevantnim izvorima nalog za njeno pisanje dao je lično kralj Milan kako bi iskompromitovao crnogorsku dinastiju Petrovića.
U knjizi su raznim izmišljotinama ocrnjeni knjaz Danilo i knjaz Nikola, a najgore je prošao vladika i pjesnik Petar II Petrović Njegoš. Knjigu su, koja slata iz Sarajeva, besplatno dobijali profesori, sveštenici, učitelji, ljekari, advokati... širom juga tadašnje Austro-ugarske monarhije. U Boki su pojedinci dobijali i po pet primjeraka, i niko nije znao od koga. Stigla je i svakoj pismenoj osobi u Srbiji i tamo je, razumljivo, postigla veliki uspjeh. Među Hrvatima i Srbima u Austrougarskoj imala je suprotan efekat od zamišljenog.
To je samo jedan od nizu primjera višedecenijske propagande koja se protiv Crne Gore emituje iz za to osposobljenih beogradskih radionica, uz jaku logistiku ispostava po Crnoj Gori prvenstveno lociranih u srpskim strankama, registrovanim u Crnoj Gori.
Po tom receptu otuda je spravljeno i štivo povodom usvajanja nove, zapravo prve crnogorske državne himne. Glavna tema bio je Sekula Drljević, crnogorski političar, intelektualac i borac za suverenu Crnu Goru, koji u srpskoj istoriografiji i medijima bez ikakvih ograda slovi kao separatista, antisrbin, ustaša, izdajnik... Pri tom se izdašno potežu stereotipi i falsifikati. Tome je podlegao čak i srpski patrijarh Pavle.
Prvi čovjek SPC Drljevića je nazvao nacistom i «jednom od najmračnijih ličnosti u istoriji Crne Gore», a zatim mu je pripisao autorstvo teksta novousvojene himne «Oj, svijetla majska zoro». A koliko je za ovo drugo u pravu (besmislene su, naravno, i prve Patrijarhove kvalifikacije o Drljeviću), dovoljno je navesti samo par činjenica, na koje je ukazao i poznati crnogorski istoričar dr Živko Andrijašević. Crnogorska himna «Oj, svijetla majska zoro» varijanta je stare crnogorske pjesme «Oj, junačka svijetla zoro», koju su počev od 1887. godine pjevali crnogorski osnovci.


Top
 Profile  
 

PostPosted: Mon Dec 07, 2009 6:00 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Ruženje manastira Ostrog



Otkako je SPC prisvojila i okupirala oko 650 crkava, manastira i drugih objekata Crnogorske pravoslavne crkve, koju je nasilno ukinuo regent Aleksandar Karađorđević, SPC se, a posebno od kako je na njeno čelo došao Amfilihije Radović, dala na njihovo sistematsko preuređivanje i uništavanje. Ono traje sve do današnjih dana. Uzor za taj vandalizam SPC je imala u dalekoj prošlosti - u srpskom prosvjetitelju Savi i ostalim Nemanjićima, sinooslijepljivačima i oceubicama, koji su ognjem i mačem zatrli sve što su stigli, pa i na području današnje Crne Gore.

VANDALI U MANTIJAMA

Šira javnost je početkom jula 1986. godine prvi put saznala da Srpska pravoslavna crkva bezobzirno uništava crnogorsku kulturno-istorijsku baštinu. Tada je njen jeromonah Nikodin Komljenović krampom otvorio i oskrnavio grobnice velikog vojvode Mirka i knjaza Danila, u kojima su svojevremeno počivali Sveti Petar Cetinjski i Njegoš. Nekome u SPC učinilo se da su autentične grobnice "preglomazne" i da ih treba smanjiti, pa su se srpski sveštenici latili krampe i malja. Tada su ti samozvani neimari zemne ostatke dvojice crnogorskih velikana razbacali zajedno sa šutom pored nasilno otvorenih grobnica. Nijesu poštedjeli ni Garibaldijevu zastavu, koju je čuveni italijanski revolucionar poslao na Cetinje da se prekrije kovčeg vojvode Mirka, kojeg je izuzetno cijenio kao vojskovođu.
Uslijedili su protesti kulturne javnosti, ali ne i odlučno reagovanje crnogorske vlasti, pa je SPC nesmetano nastavila poharu crnogorskih crkava i crkvenog blaga. Za to nije mogla naći revnosnijeg i poslušnijeg od Amfilohija Radovića.
Niko vjerovatno ne zna šta je sve pokradeno iz crkvenih riznica - od vrijednih panagija, ikona do knjiga, ali svako se lako može uvjeriti u građevinske poduhvate Amfilohijevih neimara kojima se, uz pare crnogorske države i njenih gradjana, crnogorske crkve i manastiri preprevljaju i skrnave u duhu svetosavlja, koje je u Crnoj Gori bilo poznato tek krajem prošlog vijeka.

OSTROG “SELI” U RAŠKU

Autentičnost manastira Ostrog, i u svijetu poznatog crnogorskog svetilišta, Srpska pravoslavna crkva počela je da narušava početkom devedesetih godina. Fasada manastirskog konaka ukrašena je likovima srpskih svetaca, koji se množe i na novokreiranim freskama po ostalim crnogorskim sakralnim objektima. Tu se našao i Sveti Sava kojeg nikad nije bilo u Ostroškom manastiru. SPC je, inače, odavno prisvojila najpoznatije crnogorske svece – Svetog Vasilija Ostroškog, Stefana Piperskog, Svetog Petra Cetinjskog...
Prozori manastirskog konaka opervaženi su smiješnim vijencem od crvene cigle, kao da se Ostroški manastir nalazi u Sremu ili Fruškoj Gori.
Posjetioci Ostroga, a njih je svake godine na hiljade, ovdje mogu kupiti samo ikone srpskih svetaca i knjige posvećene Srpskoj crkvi i srpskoj državi.
Zidovi manastira na Starčevoj Gorici, zadužbini Balšića, takodje su prekriveni likovima srpskih svetaca, iako Balšići, kao katolici, nijesu imali nikakve veze sa njima.
SPC graditelji samovoljno preure|uju i ambijent Cetinjskog manastira, koji su prekrstili u Srpski manastir.
Povodom skrnavljenja Cetinjskog manastira, u kojem SPC dograđuje pojedine njegove djelove, u julu 1999. godine reagovala je CPC. Pozivajući svoje vjernike i poštovaoce da dignu svoj glas "protiv vandalizma koji je uzeo maha u našoj domovini Crnoj Gori", CPC kaže da "gotovo nema arheološkog lokaliteta ili kamena koji je vremenom dobio nekakvu patinu, a da se pod rukom Amfilohija Radovića nije preobrazio u navodni izvor svetog Save, u njegovo počivalo, spavalo i sanjalo".

NEGIRANJE SVEGA CRNOGORSKOG

SPC u Crnoj Gori decenijama razara crnogorsko kulturno i nacionalno biće, svrstavajući se tako u red paravojnih formacija sa "specijalnom namjenom", ističe se u reagovanju CPC, uz ocjenu da "isprazno zvuče sve priče o crnogorskom dostojanstvu i očuvanju časti i poštenja, kada se sa naših svetinja puca u crnogorske vjernike, oduzima im se pravo na postojanje, skrnave njihovi spomenici kulture i kada su Crnogorci jedina narodnosna grupa u Crnoj Gori koja nema pravo ni na svoju zastavu, ni na svoju crkvu, niti na svoje vjekovno ime koje se i sa zvaničnih mjesta izgovara gotovo šapatom".
"Likovnost i upotrijebljeni fasadni elementi, ukratko arhitektura, su potpuno strani našoj graditeljskoj tradiciji i nasljeđu, što doslovce važi i za novoizgrađeni objekat konaka manastira Ždrebaonik, objekat biblioteke na Topolici u Baru, hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, budući hram u Baru (projekat) itd. SPC mora shvatiti i prihvatiti, da raško-moravskoj školi i arhitektonskoj tradiciji Srbije nije mjesto u Crnoj Gori koja ima dovoljno vrijedni dio mediteranskog graditeljskog nasljeđa. Ravničarska Srbija nije isto što i pjena od mora i planine", smatra podgorički arhitekta Miodrag Bajković, koji je do u detalje upućen u to graditeljstvo po nalogu mitropolita Amfilohija.
Novi lik dobio je i manastir Ždrebaonik, lociran u prostoru Martinićke ravnice. Na četiri-pet metara od ulaza u manastir gradi se ogromni, pedesetak metara dužine i na tri sprata, objekat konaka... U Prečistoj Krajinskoj, duhovnom centru iz vremena kneza Vladimira, unutrašnjost je obložena armirano-betonskim platnom, dio kule nadzidan, a bivša kamena struktura više ne postoji.
I hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, koji dijelom finansira i Vlada Crne Gore, takođe se potpuno uklapa u novokomponovane graditeljske poteze SPC.
Kao kompilacija Sv. Tripuna (ulazna partija - portal), Gračanice i ostalih srpskih manastira, uz prenatrpanost neprimjerenim elementima, nema, smatraju stručnjaci, ama baš nikakvu arhitektonsku vrijednost niti išta zajedničko sa dugom tradicijom crnogorske crkovne arhitekture. Tipičan je primjer upadljive raške škole koja treba da stavi svoj pečat nasred Crne Gore. On je dokaz da srpska sakralna arhitektura jednostavno nije odmakla dalje od vremena kraljeva Milutina i Dragutina.
Na Prevlaci kod Tivta nalaze se ostaci najznačajnijeg i najvećeg benediktanskog manastira iz doba zetske dinastije Vojislavljevića, koji su bili katolici. Tako piše u starim dokumentima. Odnedavno je ta istorijska istina prekrštena i glasi - to je pravoslavni sakralni objekat iz doba Nemanjića. Za to "otkriće" zaslužna je SPC u Crnoj Gori sa mitropolitom Amfilohijem.

FALSIFIKATIMA NIKAD KRAJA

Iz iste radionice štancovani su posljednjih godina i mnogi drugi slični falsifikati. Tako su i ostaci turske tvrđave u Podgorici preko noći postali temelji Nemanjinog grada.
"Bezmalo sve ostatke sakralnih objekata, od sjevera do juga Crne Gore, kako seoskih crkava tako i nekad značajnih kompleksa za koje nauka nije utvrdila iz kojeg su perioda ili uopšte nijesu obrađivani, SPC obavezno smješta u period Nemanjića", kaže arhitekta Bajković.
Cilj je jasan: po svaku cijenu u što dalju prošlost pomjeriti pojavu pravoslavlja, a to znači SPC na prostorima današnje Crne Gore. Tako velikosrpska istoriografija i politika fabrikuju još jedan dokaz da su Crnogorci navodno Srbi i da nikad nijesu imali svoju samostalnu crkvu i državu.
Većina pomenutih objekata gradi se i renovira bez odgovarajućih građevinskih dozvola. Ali, ta takozvana divlja ili "crna" gradnja nimalo ne brine ni Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, ni Ministarstvo kulture, ni CANU, niti bilo koga iz crnogorske državne vlasti. Svi oni uglavnom ćute kao da se taj vandalizam ne dešava u državi Crnoj Gori. I dok se svi nadležni prave nevješti ili tek povremeno reaguju, SPC posrbljava i uništava crnogorsku kulturnu baštinu, a mitropolit Amfilohije nesmetano ostvaruje onu svoju svojevremenu "zakletvu" da se "prvo udara na svetinje kad treba jedan narod poniziti".
Takav necivilizovani odnos SPC prema crnogorskim svetinjama mnoge je podsjetio na zulum koje su srpske vlasti pravile 1918. godine prema Crnogorskoj crkvi. O tome se detaljnije govori u "Dokumentima o zločinima Srba u Crnoj Gori", štampanim 1921. godine u Rimu. Izdvajamo jedan primjer.
U decembru 1918. godine "jedna grupa srpskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorisali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću slijedeći odvratni zločin, želeći time ubiti autoritet Crkve, odnosno svetitelja-patrona crnogorskoga naroda i Crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkijeh sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom Sv. Vasilije, a na trećem Crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije. Zatim su se zaržali na trgu, dje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi, prilikom sahrane.


Ispovijest kaluđerice


Potresnu ispovijest Olimpijade Ikonić, kaluđerice iz Manastira Ostrog, zabilježila je 1995. godine novinarka Liberala Nada Bukilić.
"Šezdesetogodišnja kaluđerica Olimpijada Ikonić je od 13. februara 1995. godine pravi beskućnik. Voljom Lazara Adžića, starješine Manastira Ostrog. Ova je žena, bolesno iscrpljena, izbačena na ulicu iz sobe koju je sama godinama opremala i od prave štale napravila sebi mali dom. Kaluđerica Olimpijada (to joj je crkveno ime, prvog se i ne sjeća) ima 194 kumstva, s ljudima što su dolazili da krste đecu pod Ostrogom, ima patnjom okovan život i pored svega nadu da će njoj, ali i Ostroškom manastiru, jednom biti bolje.

SAMOVLASNI LAZAR

"Javila se u našu redakciju sa željom da ispriča svoju subinu, ali i da ukaće u šta se pretvorila vjera u Boga i poštovanje Sv. Vasilija. Ova je žena od šeste godine bila po mnogim srpskim manastirima, u trinaestoj se zakaluđerila, a s nekih trideset stigla na Cetinje. Tu je godinu dana služila mitropolita Danila, a potom otišla pod Ostrog. Radila je u manastirskoj kuhinji, spremala sobe i zajedno sa ostalim iz Manastira brinula o stoci i njivama. Negdje '79. godine stekla je pravo na tu sobicu i, мada je imala problema da je zadrži, uredila je, prema njenom kazivanju, sasvim solidno. Oko ove žene se zaplelo vrzino kolo, ređale su se smicalice i podvale, smjenjivale poruge i maltretiranje svih vrsta, ali su vrhunac, prema njenim riječima, postigle dolaskom starješine Lazara Adžića, koji smjerno slijedi sva uputstva Amfilohijeva. Evo njene priče.
"Oni me odavno maltretiraju i muče na razne načine. U ponedjeljak sam otišla do koze koju čuvam nedaleko od Manastira, imam kokoške, tamo poradila oko njih, možda sat i po. Kad sam se vratila, sreo me jedan od poslužitelja manastirskih i rekao mi da su kaluđeri ušli u moju sobu, ponijeli mi namještaj, sve što sam imala i zabravili vrata da ne mogu ući ni za dokumenta. Pošto sam viđela da se ja sama s njima ne mogu nositi, otišla sam u SUP Danilovgrad, bilo je oko četiri sata popodne, i dežurnima ispričala šta se desilo. Oni su me prvo ubjeđivali da mi ne mogu ništa pomoći, a poslije su ipak pošli samnom do Manastira, ušli kod Adžića i tamo s njim razgovarali. Zvali su me, rekli kako ništa ne mogu da urade i da idem đe znam. Ja sam otišla kod njih u SUP. I danas sam u onome u šta sam izašla za kozom. Bilo mi je tu noć zima, bila sam gladna i bez prebijene pare, a policajci su mi stalno ponavljali da ne mogu da mi pomognu. Došao je čak i načelnik, valjda, i htio je da me izbaci napolje. Ipak sam tu noć prespavala na stolicu u SUP-u”.

“VOLIM DA BUDEM CRNOGORKA”

"Nijesu napravili nikakav zapisnik, nikakvu prijavu, a svašta sam imala u sobi. Oni su mi tražili papir iz koga se vidi da je to moje, a ja nisam mogla da ih ubijedim da mi nisu dali da uđem da bilo šta uzmem iz moje sobe. Poslije je došao neki momak koji je sve to zabilježio. Sjutradan sam otišla u SUP Podgorica i tu razgovarala sa Ljubom Radovićem koji mi je rekao da se sjutra javim. Nemam ništa sem ovo što je na meni. I riječ jednoga moga advokata koji je u sudu nabavio kopiju onog papira, po kome se vidi da su me izbacili iz moga...
"Cio život sam vezana za Boga i crkvu. Drugo nemam. A za crkve sam vazda davala silne priloge, a sve sam se radovala što se ljudi vraćaju crkvi i nadala sam se da će crkva ljudima pomoći. Ja imam brata, drugoga nikog, vazda mi je porodica bila u manastirima. Ja sam Srpkinja, ali sam tu strašno dugo i osjećam se kao prava Crnogorka. Brat mi je pomagao i slao pare poštom, imam sve priznanice, ali meni ne bi bilo loše i bez njega, jer su Crnogorci najbolji narod na svijetu. Oni samo ako ti pomognu, ne sprdaju se nejakom i nezaštićenom i ja zato volim da budem Crnogorka i neću nikud iz Crne Gore, niti bih, da me ne oćeraše, otišla od Manastira Sv. Vasilija...
..."Kad sam došla pod Ostrog, tu je služio iguman Serafin, Bog da mu dušu prosti, čestit čovjek. Bio je ovdje 53 godine i svi koji su za njega makar čuli u Crnu Goru, poštovali su ga i cijenili. On je podviženički služio Gospoda. Dočekivao je jednako ljudski i namjernike, mlade i stare i pomagao kad god je koga mogao. U to vrijeme naš je Manastir imao devet krava, devet svinja, dva vola i konja Zeka, dvjesta kokošaka, sijali smo kukuruz i šenicu u dolove manastirske, živjeli od svoga rada i imali svega. Danas imaju samo dvije krave. Ono što je narod prinosio svecu, čuvalo se na banku i trošilo za popravku Manastira, za gradnju puteva i pomoć drugim crkvama. Današnji kaluđeri ne rade ništa, no žive od narodskih priloga. Igumanu Serafinu sam više no godinu palila svijeću svaki dan na grob. A na ono mjesto đe se Bogu prestavio, tamo pod jednu džanariku, zadnji put sam zapalila svijeću sad u neđelju...”

“KALUĐER ME PRETUKAO...”

“Amfilohije, jedan dan bješe tamo, pa veli, dosta je više da pališ svijeće sve jednom čovjeku. Ja se čudim, velim, zar vi nemate važnijeg, ozbiljnijeg i prečeg posla, no da gledate kome ja palim svijeće, a ja ću ih paliti kome ja 'oću. Onda je zvao Adžića, pa su me obojica ružila, a ja im velim kako ne znaju da cijene u čije stolice sjede. Adžić bi trebalo da pali Serafinu svijeću koliko onaj bor, pa da malo bude kakav je onaj čovjek bio... E, ima jedan kaluđer Teofan Žarković, oko 50 mu je godina, što me je tukao nekoliko puta i svu mi kosu s glave isčupao, pa mi tuda više ne raste ni dlaka. On je pred moju sobu četiri puta, na neki najlon, donosio ljudske kosti, da me plaši, što li. A ja sam pitala i Adžića i Amfilohija u pojnoj crkvi, širi li se tako Božja istina? Amfilohije veli – Ćuti, narod te sluša! A ja ne mogu da ćutim nego kaćem ako je to put što ste im vi pokazali, onda je to najgori put i najgore rešenje. Nego ih naoružajte pa da nas pobiju za minut, a ne da nas ovako muče.
"To je bilo kad je Amfilohije prošle godine krstio đake iz Bijelog Polja. I još sam rekla da treba Ostrog od njih braniti, ka' što je branjen u vrijeme kad su ga Turci napadali. I rekla sam Amfilohiju da on sve priča o miru, a ovamo sve zavadi i posvađa svakog sa svakim i Manastir posvadi sa cijelim narodom iz obližnjih sela, te više niko u njega ne dolazi.
"Zato on meni jednom, kad je davao službu kod nas, da dijeli nofru, pa meni stavi ono parče nofre u ruku, i kad viđe da sam ja pred njim - on mi onu nofru ote iz ruke. Rekoh mu da će meni Bog i Sv. Vasilije dati i pomoći. A on mi veli - Pa neka će, čekaj njih. Rekla sam mu da sam duže u manastirima, no što je on star i velim da sam služila patrijarha Germana pa ga pitam đe je on sad. A Amfilohije veli: "Juda je bio pored Hrista". Rekla sam mu da je on taj Juda.
"Lazar Adžić je isti, ako ne gori, jer je tu stalno. A i svi drugi su takvi prema meni. Svi mi se nešto sile, tuku me i ćeraju. Jednom sam ušla u crkvu na jutarnju službu, trebalo je da služi Adžić, tu su bile i tri gospođe iz Beograda, znam ih ja od prije, i ćene iz našeg manastira, a on je došao, u sred crkve me uhvatio za uvo, stegao me za ruku, pa me sve štipao, raskrvavio mi uvo i išćerao me iz crkve. One su se gospođe zaprepastile, rekle su mu da je niko i ništa i potrčale zamnom u moju sobu. Ja sam plakala. Oni njegovi kaluđeri kad su viđeli da su te žene kod mene, lijepo su im sve stvari što su imale izbacili napolje. One su mi obećale kako će se žaliti patrijarhu Pavlu i kako će ga moliti da mi pomogne...”

ĐEVOJČICE U MANASTIRIMA

"A jednom su mi ti isti kaluđeri naši razbili ploču na plafonu sobe. Mjesec dana lije kiša, a ja sve skupljam vodu. Onda su mi sipali neku kiselinu koja mi je nagrdila ruke i pojela nokte, pa se doktorka Bulatović u Danilovgradu zaprepastila kad me takvu viđela. Pokazala sam joj i nogu svu modru što su me nekom prilikom daskom po njoj izudarali. Jedan je Krgović imao običaj da parkira кola ili traktor skroz uz moja vrata tako da ne mogu nit ući nit izaći u moju sobu. Prijavila sam ga policiji, oni su došli, popričali sa njim i rekli mu da dođe u stanicu. On je još birao da dođe na Mitrovdan kod njih. A Adžić je rekao policajcima, pošto su bili u civilu - prvo se obraća direktoru, pa posle radniku. I on je rekao da treba da ode nešto kod njih da priča sa njima. Tobož je kretao. A mene policija nije zaštitila. Neki radnici iz Nikšića i neki što su cijepali drva sve su se smijali kad me je u sobu gurao i svašta najružnije govorio radnik iz Pljevalja, neki Dragan Vojinović, pa sam čak morala da mu pokažem da i

ZLIKOVCI U MANASTIRU

I Zorica Uskoković, penzionisana pravnica iz Podgorice, uputila je u junu 1995. godine otvoreno pismo mitropolitu Amfilohiju, u kojem ga upozorava šta se sve događa u manastiru Ostrog. "Neko je davno rekao da i mala glupost u politici predstavlja veliki zločin u svakodnevnom ćivotu. Vi ste prvi čovjek crkvene politike, pa ste dužni da sagledate kakve sve posljedice Vaša politika nosi sobom... ..."Preklinjem Vas Bogom istinijem da odete u jedno od najvećih pravoslavnih svetilišta, koje se nalazi pod planinom Ostrog. Najbolje bi bilo da odete inkognito, kao Risto Radović, ako niste upoznati šta se sve tamo radi. Ako ste dali blagoslov za unižavanje dostojanstva manastira i svetog Vasilija Ostroškog, onda bi bilo sramotno da idete, neka Bog raskrsti sa Vama. "Utvrdite tačno: koliko ima udovica i mladih razvedenica u manastirima pod Ostrogom? Raspitajte se šta te mlade gospođe rade danju, a šta noću? Hoćemo li uskoro imati crnogorski Dekameron? "Sagledajte koliko tamo ima dobjeglih zlikovaca iz Bosne i Hercegovine, koji su obukli kaluđersku odoru. Ustanovite da li se stvarno pripremaju za svetu službu, ili za komandose. "Neposredno se uvjerite: na koji način kaluđeri obavljaju čin pokršćavanja pri masovnim krštenjima, šta pričaju i kako vrše službu božju. Ne dozovolite da se cirkuske seanse vrše u prostorima ostroškog svetilišta”, napisala je, uz ostalo, Zorica Uskoković.


Hajka protiv Crnogorske pravoslavne crkve


Mitropolit SPC Amfilohije doživio je najveći poraz u svojoj svešteničkoj karijeri marta 1998. godine kada je i zvanično obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva, jer se tome godinama protivio svim svojim snagama! Ali, ni Amfilohije, nesebično potpomognut od strane Srpske i još nekih crkava, te srpske i crnogorske vlasti, nije mogao da spriječi ispunjenje božije i narodne pravde.

HIROTONISANJE POGLAVARA CPC

Crnogorska pravoslavna crkva opet je kanonski stekla autokefalnost, dakle nastavila svoju, 1920. godine nezakonito prekinutu djelatnost, u nedjelju, 15. marta 1998. godine. Tada je, u sabornom hramu Svete Paraskeve, u centru Sofije, arhimandrit CPC Mihailo Dedeić rukopoložen za episkopa crnogorsko-primorskog. Hirotonisanje je obavio patrijarh Bugarske pravoslavne crkve Pimen, sa sedam episkopa i još četiri sveštenika.
O ugledu i statusu ove crkve dovoljno svjedoči to da je patrijarh Pimen učestvovao i u inaugurisanju predsjednika Republike Bugarske Petra Stojanova i da ona ima čak 17 episkopa. Treba, takođe, naglasiti da je ovom blagorodnom poduhvatu Bugarska pravoslavna crkva imala punu podršku i blagoslov Ukrajinske pravoslavne crkve.
"Našem Svetom Sinodu bila je velika čast da rukopoložimo arhimandrita Mihaila za episkopa crnogorsko-primorskog i ja mu želim da u službi hrišćanstva nosi sa sobom pravu snagu Hristove slobode", rekao je na kraju ceremonije hirotonisanja patrijarh Pimen.
Anatolij Balačev, glavni sekretar i portparol Svetog Sinoda Bugarske pravoslavne crkve, u izjavi povodom tog za Crnu Goru istorijskog čina objasnio je na osnovu čega je Bugarska pravoslavna crkva rukopoložila arhimandrita Mihaila Dedeića za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve:
"Prije nekoliko mjeseci Sveti Sinod je dobio molbu od istaknutih crnogorskih pisaca, slikara, političara i drugih javnih radnika da njegovo preosveštenstvo arhimandrit Mihailo bude rukopoložen za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. Sveti sinod je takođe dobio pismo od njegovog preosveštenstva arhimandrita Mihaila da je saglasan da bude hirotonisan, ukoliko Sinod usvoji pomenutu molbu.
Sveti Sinod je razmotrio ta dva dokumenta i naložio nekolicini svojih članova da istraže istorijske dokumente i činjenice o autokefalnosti CPC. Oni su, na osnovu brojnih relevantnih dokumenata, pored ostalog, utvrdili da je CPC, već u doba vladike Danila, kada je Crna Gora imala veliki uticaj, bila stvarno autokefalna i da je nakon konačnog ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine bila priznata u svakom pogledu kao potpuno nezavisna od svih tadašnjih autokefalnih crkava, i to prvo od ruskog Svetog Sinoda, a potom od Vaseljenskog patrijarha. Istorijska je činjenica i da je u atinskoj Sintagmi, čije je štampanje odobrila Carigradska patrijaršija 1855. godine, CPC, među petnaest tadašnjih autokefalnih crkava, zavedena pod brojem devet. I najveći srpski kanonist Nikodim Milaš, u svojoj knjizi ‘Pravoslavno crkveno pravo’, bugarsko izdanje, stranice 312. i 1313, piše da je CPC autokefalna. Nikodim Milaš to potvrđuje i u trećem srpskom izdanju ‘Crkvenog prava’", kazao je gospodin Balačev, i dodao:
"Godine 1920. Crnogorska crkva je nezakonito ukinuta, a potom postala eparhija SPC, što je apsolutno nesprovodivo i istorijski neopravdano. Ovim činom ispravlja se jedna istorijska nepravda, ili bolje reći uspostavlja istorijska pravda. Zbog ovog današnjeg svetog čina crnogorski narod ima pravo i dosta razloga da se raduje. U ime Svetog Sinoda Bugarske pravoslavne crkve i iz ovog svetog hrama ja upućujem povodom hirotonisanja arhimandrita Mihaila u episkopa crnogorsko-primorskog pozdrave malom, ali herojskom i ponosnom crnogorskom narodu".

OBNOVA AUTOKEFALNOSTI

Na bratskom razumijevanju, podršci i iskazanoj ljubavi Bugarske pravoslavne crkve, njenih mitropolita i posebno patrijarha Pimena prema Crnoj Gori, crnogorskom narodu i Crnogorskoj crkvi, zahvalio se vladika (episkop) Mihailo. Naglašavajući potrebu ekumenske otvorenosti pravoslavlja pred izazovima nastupajućeg vremena, čega nijesu dovoljno svjesni mnogi istaknuti pravoslavci, episkop Mihailo je podsjetio na bogatstvo odgojnih vrlina bugarskog i crnogorskog naroda i na svete likove njihovih duhovnika.
"Danas se zvanično obnavlja Crnogorska pravoslavna crkva i ona sada, prvi put nakon ukidanja, staje na svoje noge. Mi ne pristajemo da nas iko gura u mrak praznovjerja, u netrpeljivost prema drugima, u samoizolaciju, jer to nijesu hrišćanski principi, a ni pravci kretanja društva u našem vremenu. Crnogorska autokefalna crkva dobro zna i razumije probleme svih sa kojima dijeli hramove, i još nije smogla snage da spozna punu realnost i ispravi nepravde koje su i od njene strane nanijete Crnoj Gori i Crnogorskoj crkvi", kazao je episkop Mihailo.
Episkop CPC izrazio je nadu da će u Crnoj Gori i dalje biti dovoljno mjesta i prostora i za SPC, kojoj Crnogorci žele svako dobro, ali ono što pripada Crnogorskoj crkvi treba da se na miran i blagosloven način vrati crnogorskom narodu.

GOSTOPRIMSTVO BPC

Tročasovnoj ceremoniji hirotonisanja gospodina Mihaila, pored šezdesetak vjernika i poštovalaca CPC, prisustvovao je veliki broj vjernika Bugarske pravoslavne crkve (BPC) i uglednih zvanica iz Sofije. Sveti čin hirotonisanja pratili su i brojni bugarski i strani novinari...
Bugarska pravoslavna crkva platila je sve troškove za ručnu izradu raskošne mitre i odežde za episkopa Mihaila. Njihovu izradu lično je nadgledao patrijarh Pimen, iskazujući i na taj način poštovanje prema CPC i njenom poglavaru Mihailu...
I vjernici i pristalice CPC, koji su stigli iz Crne Gore da prisustvuju hirotonisanju, bili su gosti BPC, u njenom manastiru Sveti Arhangel, u Kaluđerovu, šezdesetak kilometara udaljenom od Sofije.
U čast hirotonisanja episkopa Crnogorsko-primorskog Mihaila, svečani posni ručak u sofijskom restoranu "Kaverite" priredio je Sveti sinod BPC, na čelu s patrijarhom Pimenom.
Na ručku, pored Njegove svetosti g. Pimena, mitropolita sofijskog Inokentija i mitropolita dorostolskog Genadija i pet episkopa, koji su činodjejstvovali u rukopoloženju g. Mihaila, s bugarske strane je prisustvovao i dekan Bogoslovskog fakulteta u Sofiji, prof. dr Ivan Danev sa kolegama profesorima, te više drugih crkvenih i građanskih lica visokog protokolarnog ranga.
Sa crnogorske strane, pored episkopa (vladike) crnogorsko-primorskog Mihaila, prisustvovali su istaknuti predstavnici kulturnih, naučnih i javnih djelatnika, kao i izabranici više desetina Crnogoraca koji su doputovali u Sofiju da prisustvuju hirotoniji...
...Tom prilikom napomenuto je da je bilo pokušaja, čak i posredstvom diplomatskih predstavnika SRJ, da se spriječi, ili bar odloži sveti čin hirotonije episkopa Mihaila. Za to je bio specijalno angažovan mitropolit SPC Amfilohije, koji je širio neistine o CPC i gospodinu Mihailu. Amfilohije se čak ultimativno obratio bugarskim vlastima da ni po koju cijenu ne smiju dozvoliti hirotoniju poglavara CPC! Ali, istorijski argumenti za punu obnovu autokefalnosti CPC (Bugarskoj crkvi, vidjelo se, veoma dobro poznati), Božja volja i ljudska pravda preovladali su nad tim opstrukcijama - i Amfilohijeve prigovore učinili ništavnim.
Hirotonisanje arhimandrita Mihaila s oduševljenjem je primljeno među vjernicima i pristalicama CPC u Crnoj Gori i dijaspori, ali istovremeno i uznemirilo duhove njenih protivnika.

ŽESTOK PROTEST SPC

Objavljivnje vijesti agencije Montena-fax iz Sofije o rukopoloženju poglavara CPC u "Pobjedi", na Radiju i TV Crne Gore uzdrmalo je Mitropoliju SPC. Sjutradan je organizovala pres konferenciju na kojoj je pročitano i otvoreno pismo mitropolita Amfilohija predsjedniku Vlade Crne Gore Filipu Vujanoviću. U pismu se, između ostalog, navodi:
"Zvanično prenošenje i objavljivanje vijesti od strane državnih medija Crne Gore da je Crnogorska pravoslavna crkva dobila episkopa, nasljednika trona crnogorskih mitropolita, koji treba da bude uskoro intronizovan na Cetinju, predstavlja otvoreno obmanjivanje naroda i manipulisanje javnim mjenjem. Njime se direktno ugrožavaju vjekovni identitet i neprekinuti kontinuitet Mitropolije crnogorsko-primorske, njena istorijska i imovinska prava i zakonom zagarantovani položaj, a kanonski postavljeni i svepravoslavno priznati mitropolit smatra nepostojećim".
Po provjerenom komunističkom receptu za dušebrižništvo nad narodom i javnim mnjenjem, Amfilohije je dao sebi pravo da zbog ove "jeretičke" informacije održi lekciju državnim medijima, za koje je nadležna Skupština Crne Gore, nad kojom, kao što se zna, nema jurisdikciju Amfilohijeva crkva. No, to Televiziji Crne Gore nije zasmetalo da se iste večeri, nakon emitovanja Amfilohijevog pisma crnogorskom premijeru, pokaje u vidu objašnjenja, bolje reći ponižavajućeg izvinjenja što je objavila agencijsku vijest...
Ignorantski odnos prema CPC imala su i tri čelna čovjeka Crne Gore - Milo Đukanović, Filip Vujanović i Svetozar Marović!

MITROPOLIT MIHAILO

Evo i nekoliko biografskih podataka o episkopu crnogorsko-primorskom Mihailu Dedeiću. Rođen je 1938. godine u Njegovuđi. Poslije završetka bogoslovije i realne gimnazije, diplomirao je na Teološkom fakultetu u Beogradu, a potom je završio studije i na Orijentalnom papskom institutu u Italiji. Postdiplomske studije završio je u Moskvi, ali mu Srpska pravoslavna crkva nije dozvolila da tamo, kao što je namjeravao, priprema doktorsku disertaciju. Kasnije je radio u italijanskim i ruskim arhivima. Iz Trsta je čitav arhiv Srpske crkve prenio u Beograd. Jedno vrijeme služio je u Ostrogu, a posljednju deceniju, prije izbora za arhimandrita Crnogorske pravoslavne crkve, proveo je kao paroh Grčke pravoslavne crkve u Rimu, pošto mu je SPC sopštila da ne može biti njen svještenik zbog toga što je bio zaokupljen idejom o obnovi Crnogorske pravoslavne crkve! U crkvenim krugovima poznat je kao vrsni poznavalac pravoslavlja. Mitropolit Mihailo završio je sve škole kao i mitropolit SPC Amfilohije.


Sračunati falsifikati i obmane


Protiv Crnogorske pravoslavne crkve mitropolit Amfilohije već godinama vodi žestoku kampanju služeći se raznim podvalama i falsifikatima. U tome ga podržavaju ne samo mnogi beogradski listovi (najviše Politika, Politika ekspres, Glas javnosti, Duga...) nego i crnogorski državni mediji, a naročito Pobjeda.
Kakve je sve neistine plasirao u javnost mitropolit Amfilohije vidi se iz reagovanja (objavljenog u Monitoru oktobra 1988.) crnogorskog književnika Sretena Perovića, jednog od vrsnih poznavalaca crkvene problematike, na polemički napis mitropolita Amfilohija, objavljen takođe u Monitoru.
"Netačna je tvrdnja mitropolita SPC g. Amfilohija da su pravoslavni patrijarsi, okupljeni na svepravoslavnom saboru u Sofiji, 30. septembra i 1. oktobra 1998. godine, 'odlučili i jasno stavili do znanja da su svi činovi koje je ta jerarhija' - Bugarska crkva na čelu s patrijarhom Pimenom - 'vršila u raskolničko doba... ništavni, nekanonski i nevažeći'.”

KRIVOTVORENJE IZVJEŠTAJA

"Prije neki dan pročitali smo da je anulirana episkopska hirotonija poglavara CPC, gospodina Mihaila. Ta, po svemu sudeći, netačna vijest potekla je direktno od mitropolita SPC g. Amfilohija, a njena suština je direktno u koliziji sa izvještajem delegacije SPC koja je učestvovala na Saboru u Sofiji. Prema saopštenju Srpske patrijaršije u Beogradu i tumačenju Episkopa bačkog Irineja, člana delegacije SPC (Politika od 3. oktobra.), na sofijskom su Saboru 'mitropoliti koji su bili hirotonisani prije raskola vraćeni na episkopske katedre, a mitropoliti i episkopi koji su bili nekanonski rukopoloženi za vreme trajanja raskola primljeni su u crkvenu zajednicu kao titularni episkopi koji stoje na raspolaganju Svetom sinodu Bugarske crkve'!
"To se odnosi i na gospodina Mihaila, poglavara CPC, koga je, uz dodatni blagoslov Ukrajinske crkve, za Episkopa crnogorsko-primorskog, hirotonisao upravo patrijarh Pimen - u sofijskoj katedralnoj Crkvi svete Paraskeve, 15. marta 1998. godine. Pravoslavnu crkvu su posljednjih decenija, kao i prije toliko vjekova, potresali mnogi voljni ili nevoljni raskoli. Pomjesne, autokefalne crkve istorijski su nastajale iz geografskih, državnih, političkih ili ideoloških razlika, naročito podjelom čovječanstva 'na narode i države', što je uslovilo, po istoričarima SPC, da pojedine pomjesne crkve dobiju 'nacionalni karakter'. Autokefalne crkve često su nastajale nekanonskim odvajanjem od majke-crkve, bez njene dozvole ili uprkos njenom protivljenju, kakav je slučaj i sa srednjovjekovnom Svetosavskom (srpskom) crkvom, koja se nekanonski izdvojila iz Ohridske arhiepiskopije (1219).
"Ali crkveni raskoli su se u naše doba umnožavli; neke su crkve 'nestajale' a druge nastajale - iz sličnih razloga kao i u prošlosti. U ovom vijeku, na primjer, djelovale su ili djeluju: dvije ruske, dvije srpske, dvije-tri ukrajinske, bugarske i druge crkve, a nasilnim ukidanjem crnogorske države (1918) i njenih institucija - za sljedećih sedam decenija zamire djelovanje autokefalne CPC.
"Poslije pada komunističkog režima došlo je do raskola i u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi. Manji dio episkopa ostao je sa ranijim, 'komunističkim' patrijarhom Maksimom, a brojniji dio priklonio se 'raskolničkom' patrijarhu Pimenu. Nedavni sofijski Sabor krunisao je pomirenje i rekonstituisao jedinstvenu Bugarsku pravoslavnu crkvu. Na saboru je uzeo učešća veći dio poglavara autokefalnih crkava (patrijarsi: carigradski/vaseljenski Vartolomej, moskovski Aleksej, aleksandrijski Petar, rumunski Teoktist, srpski Pavle i oba bugarska - Maksim i Pimen; arhiepiskopi: kiparski Hrizostom, atinski Hristodul i albanski Anastasije, te mitropolit varšavski i poljski Sava).”

NIJE ZNAO ILI PREĆUTAO

"Taj čin je bio povod gospodinu Amfilohiju da nastavi kampanju protiv CPC i episkopa Mihaila. Kako nije bio član delegacije SPC na Saboru (kojemu je, uz patrijarha Pavla, prisustvovao nezamjenjivi Irinej Bulović), Amfilohije nije znao ili je prećutao onaj zaključak (gore citirani) što po vrijednosti nadilazi ukidanje epitimije (crkvene kazne) i 'svrgnuća' (oduzimanja zvanja i odstranjenja iz Crkve, pa i prokletstva), jer su i 'nekanonski' episkopi primljeni u krilo obnovljene Bugarske crkve. A Sabor nije doveo u pitanje autokefalnu CPC, niti njenog poglavara...”
... Kakvim se sve falsifikatima služio mitropolit Amfilohije, svjedoči i ovaj primjer. Povodom praznika Sv. apostola Luke i Sv. Petra Cetinjskog Čudotvorca, mitropolitu Amfilohiju uputio je čestitku patrijarh bugarski Maksim, kod kojeg je Amfilohije intervenisao da spriječi hirotonisanje episkopa CPC Mihaila. U čestitki se, uz ostalo, navodi da je Bugarska patrijaršija sa duhovnom radošću primila vijest o pričeslenju mitropolita crnogorskog Joanikija, uz želju da "... On bude molitvenik i zastupnik za sav srpski i crnogorski narod i sve nas". Međutim, u prevodu čestitke, ovjerenim Amfilohijevim pečatom, navedeni citat glasi: "... On bude molitvenik i zastupnik za sav Srpski crnogorski narod i sve nas"!
Izbacivanjem veznika "i" i sintagmom "Srpski crnogorski narod" prevod je dobio sasvim drugi smisao. Prosto - čestitka patrijarha Maksima je retuširana u Amfilohijevoj prevodilačkoj radionici.
U septembru 1999. godine mitropolit Amfilohije je dao intervju češkom nedjeljniku Tidem. U njemu je izjavio da je zadatak SPC "očuvanje srpske Jugoslavije" i "sprječavanje otcjepljenja Crne Gore". Kad je na to reagovano u Crnoj Gori, Amfilohijeva kancelarija je požurila da tu izjavu demantuje providnom tvrdnjom - Amfilohijeva izjava je netačno prevedena!
Bio je to samo još jedan dokaz da SPC ništa ne mijenja u svojoj dugogodišnjoj asimilatorskoj i falsifikatorskoj politici.

VLADIKE NAPADAJU, PATRIJARH ĆUTI

Otkad je izabran da nastavi misiju revitalizacije Crnogorske crkve, kao nasljednik blaženopočivšeg vladike Antonija (Abramovića), episkop Mihailo trpi nečuvene napade od sestrinske SPC. Istu sudbinu imao je i pokojni vladika Antonije od trenutka kad je donio odluku da napusti mirni pastirski život u dalekoj Kanadi i vrati se svojoj domovini i svojoj crkvi.
"I među sveštenicima vodi se pravi mali rat oko položaja u crkvenoj hijerarhiji isto kao i među političarima", kazao mi je u jednom razgovoru mitropolit Antonije, objašnjavajući zašto tako uporno i drsko mitropolit Amfilohije napada CPC i njenog poglavara. Inače, Amfilohije je svojevremeno bio učenik kod arhimandrita Antonija, za vrijeme njegovog službovanja u manastiru Gračanica.
Hajka protiv CPC i njenih vladika bila je proteklih godina prosto obavezni dio aktivnosti Srpske crkve. Kolovođa tih napada bio je Amfilohije, uz zdušnu podršku episkopa Irineja i Atanasija Jeftića. U tome su vjerovatno imali prećutnu saglasnost i patrijarha Pavla, koji se povodom tih napada nije ponašao kao "živi svetac"!
CPC su javno napadali i niži sveštenici SPC, dobijajući šansu u mnogim medijima da o CPC plasiraju uvrede i obmane. Takvu priliku dobio je i protojerej SPC i "paroh cetinjski" Radomir Nikčević u Pobjedi od 18. oktobra 1998. godine. U tom intervjuu on za Crnogorsku crkvu tvrdi da je "autokefalistički pokret u Crnoj Gori" i "novi izdanak starih politika i novog šovinizma" i da tu "sektu" koja sebe, kako on kaže, naziva "cpc", podržavaju "duhovni simulanti i dušegupci". Protojerej Nikčević se čak osmjelio da javno zahtijeva da toj "sekti" i njenim saopštenjima "ne bi trebalo da bude dozvoljen pristup ni u jednom sredstvu informisanja"!

BEZ REAGOVANJA

Srećom, protojerej nije bio toliko moćan da ostvari te svoje fašistoidne ideje. Nikčević se, inače, pročuo po štrakovanju u Vlaškoj crkvi krajem 2000. godine i po tome što su nekoliko godina kasnije, tačnije početkom 2004. protiv njega radnici štamparije «Svetigora» iz Nikšića kao njenog direktora štrajkovali čak i glađu.
Kakvim je stilom i jezikom Amfilohije govorio o Crnogorskoj crkvi i njenom poglavaru pokazuje i dio njegovog intervjua dat Pobjedi 1988. godine.
"Na Cetinju postoji, bez prekida, već više od pet stotina godina Zetska, Skenderijska i primorska, Cetinjska, Crnogorska mitropolija i Crkva. Osnovana Svetim Savom, prvim arhiepiskopom srpskim (1220), na Prevlaci Svetih Arhangela kod Tivta, uzdignuta na stepen mitropolije od cara Dušana (1346), ona je očuvala svoj istorijski, kanonski, pravoslavni kontinuitet do Mitrofana Bana, mitropolita Crne Gore i Brda u vrijeme Kraljevine Crne Gore ("egzarha svetoga pećkoga trona", kako piše na mnogim hramovima po Zeti, podignutim u njegovo vrijeme) i poslije Mitrofana Bana, do današnjeg dana. Izvan te crnogorske pravoslavne crkve, a nadati se da je neće ni biti, sve dok Crnogorci ostanu pri zdravoj pameti.
"To što ste vi nazvali 'Crnogorskom pravoslavnom crkvom sa sjedištem na Cetinju' nema veze sa Crkvom i vaseljenskim pravoslavljem.

ŽALOSTAN PASTIR ŽALOSNIJE DRŽAVE

Crnogorska vlast godinama nije imala hrabrosti da se suprotstavi SPC u Crnoj Gori i njenom mitropolitu Amfilohiju. Tolerisala je Amfilohijeve militantne izjave i izgrede, njegove uvrede na račun crnogorske nacije i crkve, skrnavljenje crnogorskih crkava i manastira... Štoviše, preko ministra vjera Slobodana Tomovića, ali i preko crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, predsjednika Skupštine Svetozara Marovića, premijera Filipa Vujanovića i drugih čelnika crnogorske države stavljala se na Amfilohijevu stranu, pa čak i onda kada je Amfilohije istu tu vlast bespoštedno napadao. Crnogorska vlast nije se mnogo osvrtala ni na proteste koji su joj povodom Amfilohijevog svetogrđa stizali od Crnogorske crkve, crnogorskih asocijacija i pojedinaca sve do početka ovog vijeka, odnosno 2000. godine. A tih protesta bilo je zaista mnogo. Početkom 1999. godine, dr Ilija Vujošević i Veljko Popivoda, revoltirani vandalskim postupkom mitropolita Amfilohija i njegovih sveštenika u crkvi u Predišu (polugama nasilno otvorili vrata crkve, ponovo je osveštali, bez znanja porodice održali parastos protojereju Abramoviću na grobu u kojem nije ni sahranjen) i to pod zaštitom oko 90 pripadnika specijalnih jedinica crnogorskog MUP-a uputili su pismo predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću. U pismu, između ostalog, navode: "Za ovo obraćanje manje je relevantan sam g. Amfilohije, koji godinama uspješno zavađa i iskušava gostoprimstvo i strpljenje niza mjesta i bratstava Katunske nahije i Crne Gore i koji, kao što je poznato, sa trona sv. Petra Cetinjskog proklinje Crnogorce kao 'savremene poturčenjake'. Daleko važnija i do kraja je neshvatljiva činjenica što on to radi pod direktnom oružanom zaštitom crnogorske države. Doduše, od g. Amfilohija ne čudi njegov manir za oružanom pratnjom u njegovim pokrstiteljskim 'misijama', samo što je to ranije radila zloglasna Arkanova garda, a danas, nažalost, oružana sila MUP-a Crne Gore. "Zar nije žalostan i u svijetu neponovljiv duhovni pastir koji misli da svoje stado drži na okupu sa stotinama automatskih pušaka na gotovs? No, moramo priznati, žalosnija je država koja, pružajući mu takvu zaštitu, sprječava mirne ljude da koriste i štite svoje crkve i zadužbine koje su im časni preci, uvijek slobodni ljudi, u amanet ostavljali", ističu Vujošević i Popivoda u svom pismu, naglašavajući da "državna vlast i SPC moraju konačno da shvate da je crkva sv. Đorđa naša đedovina, a ne đedovina g. Amfilohija i popa Stanišića".


Paroh pucao na parastosu


Mitropolit Amfilohije i njegovi sveštenici nijesu birali sredstva da spriječe vraćanje hramova Crnogorskoj crkvi. U tome se posebno isticao sveštenik Dragan Stanišić, kojem su mještani bjeličkih sela Prediš, Pejovići, Lješev Stup i Malošin Do zabranili, zbog uvreda i provokacija, da dalje bude paroh u sabornoj crkvi sv. Đorđe. Taj zaključak donijeli su krajem januara 1999. godine na zboru, održanom u Predišu.
Čime se to sveštenik SPC Stanišić tako zamjerio Predišanima?

BOGOSLUŽENJE SA PIŠTOLJEM

Na poziv porodice pokojnog profesora Dušana Gvozdenovića, prvog predsjednika Odbora za obnovu CPC, u crkvi sv. Đorđija u Vučjem Dolu, koja je zajedničko vlasništvo triju bratstava - Gvozdenovića, Vickovića i Proročića, 20. aprila 1998. godine zakazan je parastos za dušu pokojnog Gvozdenovća. Parastos je trebalo da služi njegovo preosvještenstvo episkop CPC Mihailo, zajedno sa sveštenikom Cvijićem.
Tog dana, ujutro u sedam sati, u crkvu je, nepozvan, ušao sveštenik SPC Dragan Stanišić, poznat crnogorskoj javnosti po brojnim ekscesima. Stanišić je sam počeo da drži službu, odbijajući da izađe iz crkve. Nije krio, tvrde svjedoci, da je naoružan. Kasnije je, pod izgovorom da Stanišiću donosi suvu hranu, u crkvu ušao i jedan bogoslov SPC. Umjesto da po dogovoru odmah izađe iz crkve, bogoslov se pridružio Stanišićevoj "službi".
Mještani, zajedno sa crnogorskim episkopom Mihailom, strpljivo su čekali da Stanišić, koga je u crkvi čuvala policija, završi službu. Ali, on se nije pojavljivao vani. Iz Cetinja je potom stiglo policijsko pojačanje sa načelnikom Centra bezbjednosti Milanom Vujanovićem. Nešto kasnije, da bi spriječio mogući incident, stigao je helikopterom i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Milan Paunović. To je sveštenika Stanišića čak u izvjesnoj mjeri i ohrabrilo. I dalje je uporno tvrdio da se nalazi u srpskoj crkvi, na što su mu mještani žučno odgovarali: "Mi smo Crnogorci. To je naša crkva! Vidiš li da ovdje nema ni jednog Srbina!"
Na kraju, poslije maratonskih rasprava između pristalica CPC, Stanišića i policije, odlučeno je da se ključevi crkve predaju mještanima koji su potpisali peticiju protiv sveštenika Stanišića i SPC, a da se "do konačnog rješenja spora", svim sveštenicima zabrani ulazak u pomenuti hram!
U oktobru iste godine, policija je spriječila poglavara CPC, episkopa Mihaila, da sa sveštenstvom i mještanima uđe u crkvu Sveti Nikola u Ćeklićima, i obavi bogosluženje.
"Ključevi ove crkve su duže od četiri vijeka u vlasništvu mještana Ćeklića. Zato smo od njih i tražili odobrenje da u crkvi služe sveštenici CPC. Svi su se potpisali i mi smo policiji prijavili okupljanje. Međutim, policija je donijela odluku da nam zabrani skup pod pristiskom Mitropolije crnogorsko-primorske, što je prosto nevjerovatno. Brane nam da uđemo u crkvu koju su naši preci podigli i njene ključeve nama zavjetovali na čuvanje", rekao je tim povodom mještanin Đoko Stanković.
Istorija će zapisati kako je crnogorska vlast čuvala našeg neprijatelja koji nam je preoteo hramove, prokomentarisao je taj slučaj Milo Pavlović, predsjednik Odbora CPC.

PROTEST PROTIV SPC

I ovaj slučaj je pokazao da će SPC i silom nastojati da zadrži okupirane crkve po Crnoj Gori. Međutim, i vjernici CPC jasno su SPC stavili do znanja da više neće trpjeti ponižavanje i ignorisanje svojih zakonskih prava. Zbog toga se saborna crkva sv. Đorđija u Predišu opet našla u centru pažnje šire javnosti. Pozivajući se na zaključke koje je potpisalo 37 mještana, njen Crkveni odbor je početkom februara 1999. saopštio:
"Mještani bjeličkih sela Prediš, Pejovići, Lješev Stup i Malošin Do, koja gravitiraju crkvi Svetoga Đorđija u Predišu, okupili su se 31. januara na zboru u Predišu radi izražavanja protesta prema brojnim zloupotrebama Srpske mitropolije u Crnoj Gori i njenog paroha Dragana Stanišića. Paroh Stanišić je prije sedam godina iz naše crkve, bez ičijeg znanja i pitanja, otuđio vrijedni zavjetni srebrni krst, crkvene knjige, kao i sadržaj iz tri riznična paketa, relikvije crkve Svetoga Đorđija koje je svojevremeno crkvi poklonio naš plemenik počivši protojerej Radovan Abramović. Više puta ponovljene zahtjeve da otuđeno vrati, Stanišić je ignorisao.
"Istoga dana Srpska mitropolija u Crnoj Gori organizovala je 'osveštavanje' crkve i parastos počivšem protojereju Abramoviću, na grobu u kome nije sahranjen i bez znanja njegove uže porodice. Obred je obavio mitropolit Amfilohije, uz prisustvo samo nekolicine seljana i oko 90 uniformisanih policajaca, dok je više od devedeset odsto prisutnih mještana održavalo zbor u selu.
"Pošto im mještani zbog ogorčenja prema postupcima Mitropolije SPC nijesu dali ključ, crkvena vrata su sami obili. Nakon toga, mitropolit Amfilohije sa pratnjom svratio je u jednu kuću ispred koje je na očigled policije paroh Stanišić tri puta pucao iz pištolja! To je valjda jedinstven slučaj u Crnoj Gori da se puca na parastosu. Taj postupak je doživljen kao drska provokacija koja je mještane uvrijedila i ogorčila" - stoji u saopštenju Crkvenog odbora.
Nedugo potom, kako je i najavljeno, održan je u Predišu narodni zbor, sa kojeg sam izvještavao za Monitor.
Saborna crkva u Predišu podsjećala je tog 6. marta 1999. godine na ona vremena iz daleke prošlosti kada su Crnogorcima čast i sloboda Crne Gore bili najskuplji. U tom hramu, poslije mnogo decenija, održan je opštenarodni zbor. A to nekad tradicionalno okupljanje Crnogoraca nikad na ovim svetim mjestima nije sazivano bez krupnog razloga. Tako je bilo i tog dana.

OPET U KRILU CPC

Odluka koju je, nakon kraćeg vijećanja, zbor donio jednoglasno, dovoljno govori:
"Mi, mještani sela Prediš, Pejovići, Lješev Stup i Milošin Do, pravni i faktički vlasnici groblja i crkve sv. Đorđija u selu Predišu i okolnih imanja, duboko uvrijeđeni ponašanjem zvaničnika SPC u Crnoj Gori, a osobito događajima od i nakon 31.januara 1999. godine, na temelju ljudske dužnosti, slobodne volje i savjesti, na osnovu slobode misli i vjerovanja i ispovijedanja vjere (zajamčene čl 34 Ustava Republike Crne Gore), na osnovu prava zajamčenih članovima 11, 39 i 45 tog Ustava, prožeti osjećanjima časti, vjere i patriotizma, donosimo nepozivu odluku:
Član prvi: Od danas se vraćamo u krilo obnovljene CPC, u kojoj smo duboko utemeljeni, našom istorijom i duhovnom tradicijom.
Član drugi: Svu pokretnu i nepokretnu imovinu crkve sv. Đorđija u Predišu i ostala prava koja nam pripadaju na osnovu svojine nad crkvom i grobljem, stavljamo na raspolaganje CPC i crnogorskom narodu, kako je to po pravdi Božjoj i Zakonu bilo do 30. juna 1920. godine..."
Odluku je prihvatilo kao svoju i svojeručno potpisalo "po ličnom ubjeđenju i volji" oko sedamdeset mještana četiri pomenuta bjelička sela. Jako nevrijeme nije srpiječilo ni brojne starine, koji su dobuko zagazili u devetu deceniju života, da tog dana dođu do crkve, ispred koje su se i oni nekad postrojavali, pred odlaske u ratovanje.
"Osjećanje ljudske dužnosti, istorijskog i građanskog prava, ustavno jemstvo javnog i privatnog ispovijedanja vjere i planetarna činjenica da je u Crnoj Gori obnovljena CPC, obavezuju nas da svojevoljno i slobodno raspolažemo svojim nasljeđem i imovinom, čuvamo grobove predaka i staramo se o crkvi koju su nam naši prađedovi na svojim imanjima sami podigli i u amanet ostavili. Prema tome, svaki akt učinjen protiv naše volje, koji ugrožava ili poništava ova naša prava, od bilo koga dolazio, od duhovne ili svjetovne vlasti, nije ništa drugo do nasilje i uzurpacija osnovnih ljudskih prava i vrijeđanje našeg dostojanstva. Zato je naš odgovor na nastali konflikt i na sve ono što nam se, bez naše krivice, ružno dešavalo posljednjih sedam-osam godina od strane SPC u Crnoj Gori, da ne pominjem i period nakon nesrećne 1918, odnosno 1920, morao biti dostojanstven, nedvosmislen i odlučan. On je u skladu i sa tradicijom ljudi ovog katunskog kraja, kao i u skladu sa postupcima civilizovanih građana u civilizovanoj i pravnoj državi. Jednostavno, mi nijesmo dužni i nećemo da trpimo u svojoj kući i na svome pragu zulum i uzurpaciju", prokomentarisao je odluku zbora mještana svog rodnog kraja dr Ilija Vujošević.


Srpski pop napao crnogorskog mitropolita


Na Aranđelov dan, 21. novembra 1999. godine, na poglavara CPC Mihaila fizički je napao paroh SPC Dragan Stanišić. Taj u vjekovnoj crnogorskoj istoriji nezabilježeni događaj desio se na Čevu, nedaleko od Cetinja. Srpski pop Stanišić htio je da crnogorskog mitropolita spriječi da, po želji mještana, tog nedjeljnog jutra održi liturgiju u crkvi Sv. Arhanđela Mihaila, na Čevu. Prema izjavama svjedoka, Stanišić je svojim automobilom prepriječio lokalni put kojim su prema crkvi naišli mitropolit Mihailo sa sveštenstvom i oko stotinu mještana i ostalih vjernika CPC. Uzaludno su molili popa da ih propusti do crkve. Bio je neuomoljiv i započela je rasprava. Stanišić je potom, na opšte iznenađenje prisutnih, iznenada udario mitropolita Mihaila, a zatim kamenicama demolirao njegov automobil!

PROTESTI NA CETINJU

Fizički obračun vjernika CPC sa njihovim starim znancem parohom Stanišićem spriječila je policija, koja se već nalazila ispred crkve kako bi onemogućila eventualni incident između vjernika dviju crkava.
Nakon nasrtanja na mitrpolita Mihaila i demoliranja njegovog automobila, policija je Stanišića privela u cetinjski Centar bezbjednosti, gdje je izjavio da je on bio napadnut. Istovremeno, Cetinjem se pročula vijest o napadu na mitropolita Mihaila, pa se ubrzo ispred zgrade Skupštine opštine, gdje se nalazi policijska stanica, okupilo oko četiri stotine revoltiranih vjernika da protestvuju zbog tog vandalskog čina. Ubrzo je iz Podgorice stiglo nekoliko desetina pripadnika specijalnih jedinica MUP-a. Učesnici protesta dočekali su ih zvižducima i povicima negodovanja, demonstrirajući time svoje ogorčenje zbog naklonosti crnogorske vlasti prema Srpskoj i ignorisanja Crnogorske crkve.
Tom prilikom desio se novi incident. Demonstranti su napali dvojicu sveštenika SPC. Jedan od njih bio je Radomir Nikčević, koji je prethodnog ljeta, usred Cetinja, fizički napao sveštenika CPC Milutina Cvijića, zaprijetivši mu da se neizostavno seli iz crnogorske prijestonice. Policija je uhapsila dvojicu Cetinjana osumnjičenih za taj napad, što je unijelo dodatnu nezadovoljstvo među učesnike protestnog skupa. Tenzije su naročito porasle kada se saznalo da je policija pustila sveštenika Stanišića, petnaestak minuta nakon pritvora. Tek kada je, poslije dvočasovnog protestvovanja, oslobođen i jedan od privedenih Cetinjana, strasti su splasnule i protest okončan. Novo okupljanje, zakazano za sjutradan, spriječilo je nevrijeme...

NASILJE UZ PODRŠKU VLASTI

...Povodom fizičkog napada (na Čevu, 21. novembra 1999.) srpskog sveštenika Dragana Stanišića na mitropolita CPC, nezabilježenog čina u dugoj crnogorskoj istoriji, reagovale su gotovo sve crnogorske nezavisne institucije.
Crnogorski Helsinški komitet saopštio je, tako, da Vlada i Skupština Crne Gore kontinuirano krše ljudska prava i slobode, kada se radi o tretmanu CPC. "Čevski slučaj" je još jedna potvrda da u Crnoj Gori vjeroispovijesti nijesu ravnopravne. Zato je taj slučaj još jedna prilika da se krivci pravično i po zakonu sankcionišu, odnosno da se vlasti Crne Gore ponašaju u skladu sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i da sve vjeroispovijesti tretiraju podjednako kako, uostalom, i u Ustavu Crne Gore piše - naglasio je, uz ostalo, CHK.
Zbog ugrožavanja vjerskih prava vjernika i pristalica CPC "do mjere koja zahtijeva hitnu intervenciju organa pravne države", mitropolit CPC Mihailo obratio se, početkom 1999. godine, pismom predsjednicima crnogorske države, Skupštine i Vlade.
"SPC, koja je nezakonito zasjela na prostor crnogorske države od 1920. godine, gazduje sa oko 650 pravoslavnih crkvenih objekata u svojini crnogorskog naroda, u kojima se nalaze najdragocjenija svjedočanstva slavne crnogorske istorije, pismenosti, kulture, tradicije i vjekovne crnogorske državnosti. Pri tom, SPC sa crnogorskih oltara uporno negira postojanje crnogorskog naroda, drugom narodu pripisuje crnogorsku istoriju i sve crnogorske nacionalne vrijednosti", navodi se, uz ostalo, u pismu, uz tvrdnju da se sve to odvija "uz punu saglasnost i finansijsku pomoć Ministarstva vjera, odnosno crnogorskih aktuelnih vlasti koje uporno ne samo ignorišu postojanje i prava obnovljene CPC i njenih vjernika, nego odlučuju o tome što je, a što nije kanonsko, miješajući se u pitanja koja su Ustavom Crne Gore odvojena od države".
U pismu se posebno naglašava da "gotovo svaki građanin Crne Gore, a o građanima iz Srbije da ne govorimo, bez obzira na činjenicu da li se razumije ili ne u crkveno pravo, u državnim medijima može koliko hoće, i bez posljedica, blatiti CPC, negirati njeno istorijsko i današnje kanonsko obnavljanje, kleti i anatemisati, kao i podvaljivati crnogorskom pravoslavnom sveštenstvu, što dovodi do dubokog ogorčenja, nezadovoljstva i nepovjerenja crnogorskih pravoslavnih vjernika, odnosno pristalica CPC u svoju državu i njene institucije. Otuda se stiče utisak da državni organi diriguju ove napade na CPC, što se duboko kosi sa njihovom reformsko-demokratskom retorikom i teško stečenim ugledom aktuelnih crnogorskih vlasti u međunarodnoj javnosti"...

OPET POD VEDRIM NEBOM

...Vlast nije ni prstom mrdnula da zaštiti zakonska prava CPC i njenih vjernika. To potvrđuje i događaj u selu Đinovići, opština Cetinje. Sveštenici CPC opet su na grub način spriječeni da održe svetu liturgiju. Uoči Lučindana, 30. oktobra 1999. godine, to im je omogućeno u cetinjskom selu Đinovići po već oprobanom receptu. Sveštenici SPC, uz pomoć manje grupe mještana, pokušaju da isceniraju incident, a potom policija zabrani vjerski skup "iz bezbjednosnih razloga".
Dan uoči održavanja svete liturgije, pred hram rođenja presvete Bogorodice došla su tri sveštenika SPC, desetak učenika Bogoslovske škole sa Cetinja i nekoliko mještana, namjeravajući da noć provedu u crkvi i tako spriječe sveštenike CPC da sjutradan obave liturgiju. Intervenisala je policija i oni su se povukli. No, sjutradan jake policijske snage nijesu ni sveštenicima CPC, koje je predvodio mitropolit Mihailo, ni njenim brojnim vjernicima dozvolile da uđu u crkvu! Liturgija je održana vani, iako su čak 164 stanovnika Đinovića, dakle ubjedljiva većina, sopstvenim potpisima potvrdili da su saglasni da "sveštenstvo CPC obavlja vjerske obrede u crkvi rođenja presvete Bogorodice".
Đinovići su tako doživjeli nešto što nije doživjelo nijedno crnogorsko selo: liturgiji pod vedrim nebom prisustvovali su mitropolit Bugarske pravoslavne crkve gospodin Jakov i mitropolit Ravene i cijele Italije gospodin Antonio de Roso. Dvojica uvaženih mitropolita boravili su na Cetinju povodom proslave Lučindana kao gosti CPC.
Malo kasnije, 14. novembra iste godine, sveštenstvo CPC moralo je da služi svetu liturgiju i ispred crkve u Straševini, kod Nikšića. Opet stara priča. Sveštenici SPC sa učenicima Bogoslovije nisu im dali da uđu u crkvu, upućujući im razne uvrede. Morala je da interveniše policija. Policajci su stajali između sveštenika dviju crkava, ali sveštenstvo CPC nije završilo litugriju i napustilo je Straševinu.

NEDOLIČAN ČIN

Čime se sve služio mitropolit SPC da bi omalovažio i spriječio jačanje CPC svjedoči i ovaj događaj s početka novembra 1998. godine.
Saborna crkva sv. Jovana Krstitelja u selu Građani, u Riječkoj nahiji, ni po čemu se, naizgled, ne izdvaja od drugih seoskih plemenskih crkava. Izgrađena je početkom prošloga vijeka pregnućem i sredstvima seljana. Ali, ovo lijepo kameno zdanje postalo je raritet. Crkva je osveštana čak tri puta!
Prvi put početkom vijeka osveštao je lično Mitrofan Ban. Drugi put to je učinio mitropolit Amfilohije 1994. godine. Ne zna se zašto je to uradio, ali se zna da se duhovna zdanja ponovo osveštavaju jedino ukoliko su na neki način uprljana ili opoganjena - ako je unutra boravila stoka, ili je napravljen kakav nedoličan ljudski čin. Ništa od toga nije se desilo u crkvi sv. Jovana Krstitelja, ali treba podsjetiti da je to bilo vrijeme opšte velikosrpske euforije, koju je svesrdno podgrijavao i Amfilohije.
Treći put crkva sv. Jovana Krstitelja u Građanima osveštana je 7. novembra 1998. godine. Razlog je više nego skandalozan. Naime, nekoliko dana prije toga, porodica Draga Bajkovića sahranila je člana svoje najuže familije prema kanonima CPC, a opelo nad pokojnicom održao je episkop CPC Mihailo. Bio je to znak za uzbunu u Cetinjskom manastiru. Amfilohije je poslao "delegata" da od člana seoskog Crkvenog odbora, Branka Kneževića, uzme ključeve od saborne crkve.

BEZ KROVA U CARSTVU ZEMALJSKOM

Crnogorci su, vjerovatno, jedina nacija na planeti čiju crkvu sopstvena država neće da prizna. Još se čeka da crnogorska vlast ozvaniči volju i ustavno pravo hiljada vjernika i poštovalaca CPC, čija je autokefalnost, nakon nezakonitog ukidanja od strane regenta Aleksandra 1920. godine, obnovljena sedam i po decenija poslije. Ništa neobično: u Crnoj Gori je doskora bila politička jeres nacionalno se deklarisati Crnogorcem... ...Uoči Lučindanskih svečanosti 1998. godine razgovarao sam sa mitropolitom Mihailom i o tretmanu Crnogorske crkve od strane crnogorske države. "Crnogorska vlast nas tretira kao privremene došljake. Nemamo nikakvog kontakta sa državom Crnom Gorom, niti ona sa nama. Za nju faktički ne postojimo. Ona jedino priznaje SPC. Ali, mi smo priznati od naroda. O tome slikovito govore naši praznici na kojima se okupi na hiljade građana Crne Gore. CPC je živa crkva i moraće dobiti mjesto koje joj pripada i po kanonskim i po državnim zakonima. Od države nijesmo dobili ni dinara pomoći i isključivo živimo od priloga vjernika i dobronamjernih ljudi. To je jedina crkva u Crnoj Gori koju pomažu pravoslavci, katolici i muslimani iz Crne Gore i iz inostranstva. Ta tradicija datira od prije 1920. godine. CPC nikoga ne napada, ona traži mir u Crnoj Gori i isljučivo se bavi duhovnošću...", kazao je episkop Mihailo. Crnogorska vlast, dakle, ne pruža pomoć CPC premda je u članu 11 Ustava Crne Gore zapisano: "Država materijalno pomaže vjeroispovijesti". Očito, pomenuta odredba crnogorskog Ustava ne važi - kada je riječ o CPC. Ali, poštujući isti član, crnogorska vlast ne štedi novac za SPC. Samo za gradnju hrama u Podgorici dodijelila joj više od milion maraka... Dotle se vjernici i sveštenici Crnogorske pravoslavne crkve okupljaju pod vedrim nebom, a policija im zabranjuje ulazak u crkve, što je, vjerovatno, presedan u svijetu.



(Kraj)


Top
 Profile  
 

e-novine, 17.01.2009 - 15:04
PostPosted: Mon Dec 07, 2009 7:32 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Portret: Amfilohije Radović

Sejač mržnje


Piše: Veseljko Koprivica

http://www.e-novine.com/index.php?news=21358

Početkom devedesetih hodio je hercegovačkim i ostalim ratištima da bodri crnogorske i srpske jedinice na krvoproliće. Drugovao je sa Radovanom Karadžićem i Biljanom Plavšić, a Karadžić se, prema tvrdnjama iz Haškog tužilaštva, skrivao u njegovim manastirima
Piše: Veseljko Koprivica

Srpski mitropolit u Crnoj Gori Amfilohije Radović smisliće ono što na um neće pasti nijednom majčinom sinu. Bar kad se radi o ruženju i rušenju svega crnogorskog. Bratska ruska agencija Interfaks javlja da će kozaci Armije velikog Dona čuvati Cetinjski manastir i relikvije pohranjene u njemu. Tako su se, kaže Interfaks, nedavno dogovorili mitropolit Amfilohije i ataman Velike donske vojske Viktor Petrovič Vodolacki. U Cetinje treba da stigne pet-šest kozaka, „pažljivo odabranih za tu misiju”.

Viktor Petrovič Vodolacki je, kako je objašnjeno iz Amfilohijevog sjedišta, ataman Velike donske vojske, vrhovni ataman Kozačke vojske Rusije i deputat Putinove Jedinstvene Rusije u Dumi, a kozaci sebe smatraju zaštitnicima pravoslavlja i svetinja. Inače, prema Interfaksu, kozaci su militarističke zajednice različitih etničkih grupa koje žive u južnim ruskim regionima. Prema bosanskim medijima, učestvovali su u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Islamske informativne novine objavile su da su se prvi ruski dobrovoljci pojavili u Hrvatskoj na početku rata uključivši se u redove Vojske Republike Srpske Krajine i u Arkanove „Tigrove“.
Amfilohijev aranžman sa kozacima i nije neko naročito iznenađenje za one koji nisu zaboravili njegove brojne grehove počinjene tokom stolovanja u gradu pod Lovćenom.

„Kad hoćeš neki narod da ubiješ – ubij mu pamćenje”! S tom svojom jedanaestom, bezbožničkom zapoviješću, objavljenom posljednjeg dana 1990. godine, srpski mitropolit Amfilohije započeo je svoje namjesničko službovanje u Crnoj Gori. I, evo, punih osamnaest godina smjerno je poštuje, sve sjedeći na tronu svetog Petra Cetinjskog i uz blagoslov crnogorske vlasti.

U Crnu Goru je stigao nakon „antibirokratske revolucije”, od koje su se ovih dana navršile dvije decenije, po instrukcijama Slobodana Miloševića i uz dobrodošlicu crnogorskog rukovodstva, koje je direktno sa ulice ušlo u vrhove vlasti. Tada su, uz Amfilohijevu ispomoć, započeli intenzivno posrbljivanje Crne Gore i njenu tranziciju u treću srpsku pokrajinu.

Image

Poznat po raznim metamorfozama, Amfilohije je prije toga drugovao sa komunistima. Njima može da zahvali i za napredovanje u crkvenoj hijerarhiji. Jedan visoki srpski komunistički funkcioner lično je intervenisao da se Amfilohije zavladiči, pošto srpski crkveni velikodostojnici za to nisu bili raspoloženi.

Idilu između mitropolita Amfilohija, davno nazvanog političar u mantiji, i crnogorske vladajuće garniture ništa nije moglo trajnije da poremeti u tom dugom nizu godina. Bilo je povremenih varnica, ali vlast mu je praštala sve zulume. U tome je posebno velikodušan predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. A bilo je tih Amfilohijevih zuluma i za dvije države.

S njegovim blagoslovom, Cetinjskim manastirom šetali su Arkanovi „tigrovi” naoružani kalašnjikovima. Navraćali su i „frenkijevci”. Zašto onda ne bi mogli i kozaci? I sam Amfilohije u sebi ima dosta militantnog. Početkom devedesetih hodio je hercegovačkim i ostalim ratištima da bodri crnogorske i srpske jedinice na krvoproliće. Drugovao je sa Radovanom Karadžićem i Biljanom Plavšić, a Karadžić se, prema tvrdnjama iz Haškog tužilaštva, skrivao u njegovim manastirima.

Neometano je sijao nacionalnu i vjersku mržnju i razdore po Crnoj Gori. Nije toga poštedio ni svoje brastvenike u rodnoj Morači. Rehabilitovao je četnike, za svece proglašavao ratne zločince, bio zapaženi aktivista u odredu za rušenje Njegoševog mauzoleja, njegovi sveštenici bili su umiješani u nekoliko afera zbog krađe relikvija iz crnogorskih hramova…

U predasima tih slobodnih aktivnosti držao je propovijedi u kojima je pastvu podučavao da ne postoji crnogorska nacija i da je Crna Gora srpska država. Svojevremeno je Književnim novinama izjavio: „U istoriji nikad nije postojao crnogorski narod”. Nešto kasnije, u Politikinom svetu, oglasio se novim otkrićem: „Crnogorska nacija je izmišljena u Titovoj i Đilasovoj laboratoriji”.

Amfilohije nikad nije uživao ugled među visokim sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve. I danas je omražen. Vidjelo se to prilikom prošlogodišnjeg pokušaja da se nametne za srpskog patrijarha. Nije omiljen ni među sveštenstvom SPC koje službuje u Crnoj Gori. Njegov prethodnik, mitropolit Danilo Dajković, sedamdesetih godina poručio je Sinodu SPC: „Ili mi mičite Amfilohija, ili ću od vas odvojiti crkvu u Crnoj Gori”! Amfilohije je tada bio vikarni episkop na Cetinju. Zahvaljujući ko zna kakvim zakulisnim igrama u crkvenim i političkim krugovima, zamijenio je vladiku Danila Dajkovića. I to za njegovog života, suprotno kanonu. Baš kao i Pavle kada je izabran za patrijarha SPC.

Poglavar Srpske crkve u Crnoj Gori vatreno propagira svetosavlje, stavljajući ga iznad Hrista, prisvaja crnogorske svece i prikazuje ih kao srpske. Amfilohije godinama prepravlja i razgrađuje crnogorske hramove navlačeći im svetosavsko ruho. Naružio je arhitektonsku autentičnost i najvećoj crnogorskoj svetinji – manastiru Ostrog. I pretvorio ga u svratište osoba sumnjivih biografija. O tome kako su Amfilohije i njegovi sveštenici sve skrnavili taj hram prije petnaestak godina javnosti je svjedočila monahinja Olimpijada. Upućeni kažu da bi se svašta otkrilo kada bi neko provjerio ko su došljaci iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije koji većinom čine Amfilohijevo sveštenstvo.

Finansijski izuzetno moćna, Srpska crkva u Crnoj Gori i dalje radi na crno – nikad nije registrovana, iako to nalažu crnogorski zakoni. Djeluje kao država u državi. Amfilohije upravlja sa oko šest stotina manastira i crkava koji su oteti Crnogorskoj crkvi i Crnoj Gori dekretom kralja Aleksandra iz 1918. Amfilohije je i veleposjednik – na njegovo ime vode se ogromni i vrijedni kompleksi zemlje u Crnoj Gori. No, sve su prilike da će uskoro ostati bar bez dijela tog feuda. Upravo je saopšteno da je Upravni sud Crne Gore usvojio tužbu Crnogorske pravoslavne crkve na rješenje Ministarstva finansija Crne Gore, kojim je poništena odluka cetinjske filijale Uprave za nekretnine da Srpska crkva nije vlasnik crkvenog zemljišta i zgrada u cetinjskom katastru, već su to pojedinačne crkve i manastiri. Uskoro će, kako saznajemo, sudskom odlukom sve crkve i manastiri sagrađeni do 1918. godine biti ponovo vraćeni pod okrilje Crnogorske pravoslavne crkve. U tom slučaju nije isključeno da Amfilohije u Crnoj Gori osnuje neku crkvenu SAO. Tako bi srpstvo imalo svoju filijalu u Crnoj Gori, Amfilohije svoj zabran, a crnogorska vlast priču o tome da je majstor za komprimise.


Top
 Profile  
 

Vreme, broj 881.
PostPosted: Mon Dec 07, 2009 7:35 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Momir turudić: Ratnik u mantiji

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=535229

Svi projekti za koje se Amfilohije zalagao prethodnih decenija neslavno su propali. Nestale su Republika Srpska i Republika Srpska Krajina, razišle su se Srbija i Crna Gora, rasplet na Kosovu se čeka. Svako bi se, pred takvim rezultatima, zapitao da li je negde pogrešio, ali se kod mitropolita Radovića ne primećuju skrušenost i preispitivanje

Uz ime mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića bez problema se može staviti pridev kontroverzni, koji obično ide uz neke druge titule i zanimanja. Prema njegovom pastirskom radu nema ravnodušnih, oni koji ga vole tvrde da je jedan od stubova na kojima počiva Srpska pravoslavna crkva, protivnici kažu da mu je politika ljubav, a bogosluženje dužnost. Obe kvalifikacije važe i za ostale učenike Justina Popovića – vladike Atanasija, Artemija i Irineja, ali poslednjih godina Amfilohije Radović ipak deluje kao neko ko se, osim patrijarha Pavla, izdvaja u crkvenoj hijerarhiji.

RAT KAO SUDBINA: Amfilohije Radović, čije je svetovno ime Risto, rođen je 7. januara 1938. godine u Barama Radovića u Donjoj Morači. Završio je Bogoslovski fakultet i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a postdiplomske studije u Bernu i Rimu. Doktorirao je u Grčkoj, gde se i zamonašio i služio kao sveštenik. Posle godinu dana provedenih na Svetoj gori, odlazi za profesora na Institut Sv. Sergija u Parizu, a od 1976. godine predaje na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. U maju 1985. je izabran za episkopa Banatskog, a 30. decembra 1991. godine ustoličen je za mitropolita crnogorsko-primorskog.

Image

Amfilohijev uspon u crkvenoj hijerarhiji poklopio se sa burnim događanjima na Balkanu, u koje se aktivno uključio. Žestoki antikomunista, svoje ideje o preporodu nacije i načinu na koji će se taj preporod izvesti delio je sa Dobricom Ćosićem, Slobodanom Miloševićem i sličnim produktima omraženog sistema.

Po dolasku u Crnu Goru, mitropolit Amfilohije podstiče i obnovu velikog broja crkava i manastira u Crnoj Gori, kao i podizanje novih. Godine 1992. pokrenuto je glasilo Mitropolije crnogorsko-primorske "Svetigora", kasnije i izdavačka kuća i radio istog imena.

Tadašnja "mlada, lijepa i pametna" crnogorska vlast dočekala ga je slavopojkama. "Ovaj obrazovani, produhovljeni i racionalni čovjek spada u sami vrh pravoslavnih mislilaca", govorio je tadašnji predsednik Crne Gore Momir Bulatović. Mada su mladi lavovi crnogorske politike takođe bili deo komunističkog sistema, Amfilohije je sa njima delio istu strast prema ratu koji se zahuktavao u bivšoj Jugoslaviji.

Ta opsednutost ovom ljudskom delatnošću, nesaglasna hrišćanskom verom koju propoveda, mitropolita nikada nije napustila. Pokušao je da je obrazloži u filozofsko-bogoslovskom zborniku "Jagnje Božje i Zvijer iz bezdana" objavljenom 1996. godine. Amfilohije nije tražio opravdanje u Hristovim rečima znajući da ih tamo i ne može naći. Uz ponavljanje otrcanih istina o neumitnosti rata zbog nesavršenosti čoveka, pominjanja opravdanih ratova "protiv opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečestva našega", kaže i da je "istorija hrišćanskih naroda možda manje-više povratak u Stari zavjet, a Novi zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire", nezgodno mišljenje za duhovnika koji sprovodi "duhovni i moralni preporod naroda".

Od mnogih bisera posvećenih ratu, izdvajaju se ipak reči posvećene trulom miru. "Truli mir... upravo i jeste suština cjelokupnog novog svjetskog poretka, savremenog sekularizovanog usmjerenja evroameričke civilizacije. Takav mir u stvari nije mir već privid mira, zasnovan na otuđenju od izvora mira i pravde. Kao takav on će biti uvijek iznova uzrok stravičnih krvoprolića." O sramnom, trulom miru pričali su po završetku rata u Bosni mnogi srpski intelektualci nacionalnog usmerenja, sa bezbedne beogradske distance.

U priči o ratu kao ljudskoj sudbini Amfilohije je zaboravio da pomene da ako rat jeste ljudska sudbina, to ne znači da se protiv njega ne treba boriti. Bilo je njegove braće po mantiji koji se o ratu nisu baš tako fatalistički izražavali, već su pokušavali da učine bar nešto da požar gase.

Fascinacija ratom proteže se kod Amfilohija i na ratnike. Prvo na stare, poput svetog Petra Cetinjskog, a kasnije i na neke ovovremenske. U novembru 1991. godine, na dubrovačkom ratištu je uz gusle hrabrio crnogorske rezerviste. Na Petrovdan 1991. su u Cetinjskom manastiru bili Arkan i pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, kao i na Badnji dan 1992. godine.

Opsednut istorijom, Amfilohije Radović je sigurno imao utisak da živi jedan od onih trenutaka kada pojedinci tu istoriju stvaraju i oblikuju. U njegovim govorima sve vrvi od istorijskih odluka. "Ovo je presudan trenutak u istoriji našeg naroda", govorio je u decembru 1992. godine. "Ovdje važi pravilo: ko istraje do kraja, blago njemu. Svi su uslovi za to da se sami sebe odreknemo i sve nam govori u tom pravcu – ne može šut sa rogatim. Međutim, ovo je trenutak kada, po mom osjećanju, treba biti negdje na graničnoj liniji i reći kao vladika Rade "neka bude što biti ne može, nek’ ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje".

Amfilohija nije moglo pokolebati ni to što je ad proždirao sve pred sobom, ne birajući po veri i naciji, on je i dalje verovao svom osećanju. Najveće nade je polagao u Republiku Srpsku ("najdivniju srpsku zemlja, svjetionik i Pijemont cjelokupnog srpstva") i njene čelnike, koji su odbacujući Vens–Ovenov plan 1993. godine "čuvali nas i našu dušu... opredijelili su se, kao i car Lazar... za carstvo nebesko". Ironija je da je ovaj zakleti antikomunista sve svoje ideje ostvarivao u saradnji sa bivšim oficirima komunističke vojske i bivšim komunističkim funkcionerima raznih ešalona, koji su se preko noći preobratili u ljute nacionaliste.

POLEMIKE I PASIJE: Kao što je umeo da hvali tako je mitropolitov jezik umeo da šiba kao bič. U avgustu 1994. godine, kada su se Srbi oglušili o apel episkopske konferencija SPC-a "da stanu u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak", besni na one što su "već brigu na veselje udarili, što su se hvalili turistima po primorju i banjama, koje odjekuju od našeg lakoumlja i bezumnih naših zabava (...) dok narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima, koje zalažu pred čitavim svijetom za odbranu svega čestitoga i svetog u ovom narodu, za odbranu svekolikog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavoga svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva." Mitropolija crnogorsko-primorska je u avgustu 1995. godine blokadu granice na Drini nazvala izdajom i tri puta proklinjala "ruku koja podiže zid između sebe i brata u nevolji".

Mitropolit Amfilohije je bezbroj puta pogazio treću od deset zapovesti, Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svog, uplićući Boga u krvavu balkansku kaljugu u kojoj su, osim vere, ostale izgubljene i sve druge ljudske vrednosti. Skupštini Republike Srpske koja je u julu 1994. godine odlučivala o prihvatanju mirovnog plana Kontakt grupe o BiH, uputio je telegram: "Obnovivši u sebi vjeru u pravdu Božiju, obnovili ste Svetu Lazarevsku vjernost narodu, uspravili dostojanstvo srpskog naroda... Neka vam Bog bude na pomoći." Sličnih egzaltiranih izraza podrške bilo je i ranije: "Neka našoj braći u Bosni i Hercegovini Bog poda svaku pomoć u dobru i snagu da odole pritiscima svijeta, koji je naš Gospod Isus Hristos već pobijedio." Istina, nije Amfilohije u tome izuzetak, kroz ljudsku istoriju sve vrvi od poziva Bogu u pomoć tokom krvavih pljačkaških pohoda.

Mitropolit Amfilohije je uvek odbacivao prigovore da se crkva bavi politikom: "To zamjeranje je nasleđe titoističko-brozovske ere. I tada je bila na snazi stroga zabrana crkvenim ljudima da se bave politikom. Crkvi, međutim, saglasno njenoj prirodi i svečovečanskoj misiji, ništa što je ljudsko nije tuđe." Ova izjava deluje brutalno iskreno kada se pogledaju sudske i ine aktivnosti Amfilohijeve braće u Hristu Pahomija, Ilariona, Filareta, mada mitropolit verovatno nije mislio na te vrste aktivnosti.

Držanje posmrtnog slova na sahranama spada u opis svešteničkog zvanja, ali kod Amfilohija je to neka vrsta pasije. Na sahrani Danila Kiša, koji je u svom testamentu napisao da ne želi da mu bilo ko prilikom pogreba drži govor, jer je sve što je imao da kaže rekao u svojim knjigama, Amfilohije je ipak progovorio. Posle uvoda u kome je pomenuo da neće držati govor jer je Kišovo poslednje zaveštanje o ćutanju na dan pogreba za njega svetinja, usledio je dugački i nerazumljivi traktat dostojan najdosadnije književne kritike, u kome je mitropolit pokušao da pokaže svoje oduševljenje Kišovim delom i životom.

Mitropolit je bio za govornicom i kada je držano opelo Zoranu Đinđiću. U oblandama priče o isceljenju bratomržnje u svim zemaljskim narodima, zlu koje nikom dobro ne donosi, najduže će se ipak pamtiti njegove reči da će Zoran Đinđić biti zapamćen "prvenstveno po tome što je, u momentu najdubljeg poniženja svoga naroda, na obrenovićevski način, ispružio ruku bratsku, bratskoga mira i pomirenja Evropi i svetu", poređenje dubine Đinđićeve rane i rana nekih drugih žrtava... Šta je mislio o "pružanju bratske ruke mira i pomirenja Evropi i svetu", mitropolit je mnogo puta ranije rekao, pa nije čudo što su se porodica ubijenog premijera i vlada Srbije ogradile od njegovog alegorijskog posmrtnog slova.

Na sahrani majke Radovana Karadžića mitropolit nije koristio alegorije. Amfilohije je preminulu majka Radovana Karadžića poredio sa majkom Jugovića i majkom Jevrosimom, koje su "svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru". Pomenuo je i da mu je pokojnica "rekla jednom prilikom da bi bila srećna da joj donesu mrtvog sina, da ga u mrtvo čelo poljubi, ali da ostane vjeran pravoj Hristovoj vjeri i svome narodu, a da bi bila nesrećna majka da joj ga živa dovedu, ali da izda Boga i svoj narod".

"TRULI MIR": U sukobima sa svojim brojnim protivnicima, Amfilohije nikada nije poturao obraz, niti okretao drugi. Jedan od njegovih najžešćih neprijatelja je sigurno Crnogorska pravoslavna crkva, "zloćudna izraslina" koja "skuplja crkvene otpatke", "ljudi koji imaju nekrofilski duh, koji je u suštini bezbožni duh".

U uvredama mu protivnici iz CPC-a nisu ostajali dužni, nazivajući ga "srpskim okupacionim mitropolitom u Crnoj Gori, emanacijom bogohulnika u mantiji, varvarinom modernog doba". Uz sve napetosti koje taj sukob prate, ovo crkveno vojevanje deluje groteskno, kao i svaki sukob onih koji se kunu u istog Boga ljubavi, proklinjući jedni druge.

Za Amfilohija, bauk je i Haški tribunal, protiv koga je gremeo od samog početka. Tvrdio je da bi sveti Petar Cetinjski, da je živeo tih godina, bio glavni kandidat za Haški sud. U Hagu "oni koji su u crno zavili srpski narod na kraju XX i početka XXI vijeka... žele da na pilatovski način operu svoje ruke u krvi pravednika ili da time sakriju svoja nedjela".

Sa Miloševićem se Amfilohije razišao još tokom rata, kao jedan od onih koji mu ne zameraju to što je radio, već što nije uradio do kraja. Ipak je, komentarišući Miloševićevo izručenje Hagu, izjavio u hrišćanskom duhu: "Ako je trebalo suditi Miloševiću, trebalo mu je suditi u Beogradu. Časnije bi bilo izvesti ga na Terazije i javno strijeljati i za svoje i za tuđe grijehe, negoli ovo što je urađeno." Pred izručenje u Hag, posetio je Miloševića u Centralnom zatvoru u Beogradu i poklonio mu jevanđelje.

Posle pada Miloševića, Amfilohije je za novog predsednika Srbije Vojislava Koštunicu rekao da je "izabran srpski predsednik koji ne samo da je kršten, nego ume i da se prekrsti". Na liturgiji u Trebinju održanoj na dan ponovne sahrane Jovana Dučića, u molitvi za zdravlje patrijarha, arhijereja i vernog naroda, pomenut je i novi predsednik. Dobri odnosi između Koštunice i crkve traju i danas, potpomognuti, kažu, i rodbinskim vezama mitropolita i predsednikove supruge.

I kada je nastupio "truli mir", mitropolit nije mirovao, nastavljajući pastirsku delatnost. Tokom paljenja Bajrakli džamije 2003. u Beogradu ušao je u razularenu gomilu i apelovao: "Izađite deco, kumim vas Bogom i Svetim. Ne činite zločin kao oni, pa da i mi ispadnemo zločinci." Sa vlastima u Crnoj Gori odnosi su bivali sve hladniji što se više pričalo o nezavisnosti. U leto 2005. Amfilohije je izveo spektakularnu akciju. Na vrh planine Rumije je uz pomoć helikoptera Podgoričkog garnizona postavio metalnu crkvu. Crnogorsko ministarstvo uređenja prostora najavilo je da će crkvu ukloniti jer je postavljena bez potrebnih dozvola, a Amfilohije Radović je poručio premijeru Đukanoviću da crkvu sa Rumije neće pomerati, upozorivši da bi njeno rušenje izazvalo nemire u Crnoj Gori. Crkva i danas stoji na istom mestu.

Pre referenduma o nezavisnosti Crne Gore, svoje mišljenje o tome Amfilohije je izneo na novosadskoj televiziji, rečima ne baš prikladnim sveštenom licu. Na pitanje novinarke "Šta mislite o crnogorskom državnom projektu", on je odgovorio: "Ne pravi se pita od onoga." Pita je ipak napravljena, a mitropolit je i sada u Crnoj Gori, sarađujući sa vlastima koje su pitu zamesile i ispekle. I ne namerava, bar tako kaže, da se sa tog mesta pomera. Na glasine da je najozbiljniji kandidat za novog patrijarha, odgovara: "Ja sam mitropolit crnogorsko-primorski i neće se tako lako mene Crnogorci ratosiljati. Ostaću ja ovde uz Božju pomoć. Već sam ja i grob svoj spremio. Tako da ne brinu oni koji su zabrinuti."

Ne odustaje ni od ideje da se Tesla sahrani pored Hrama svetog Save jer smatra da je Tesla nasilno spaljen, mada se tome protive Teslin muzej i gradske vlasti. "Sad počiva u nekakvoj kugli, što je najgora vrsta poniženja. Taj greh mora biti okajan tako što bi ljudski bio sahranjen na Vračaru, na mestu na kome je nasilno spaljen drugi veliki Srbin, sveti Sava. Jedan prah i drugi prah zajedno, najveći duhovnik i najveći naučnik na istom mestu. Za svakog razumnog čoveka, najprirodnija stvar na svetu." Ipak, kao da je manjak istorijskih događaja naterao mitropolita da se okrene i nekim efemernim stvarima. Dok je njegov kolega Irinej ratovao sa kobasicijadom u Turuji, Amfilohije je odabrao veći cilj – Rolingstonse.

Komentarišući gostovanje ove grupe u Crnoj Gori, na skupu povodom 211 godina bitke u Martinićima, izjavio je: "Moćan je čovek koji živi u strahu od Boga, i to bi trebalo da znaju oni koji su u Crnu Goru i Srbiju doveli bezbožnu grupu da peva demonske pesme i terali omladinu da svemu tome aplaudira." Menadžer Raka Marić, organizator koncerta, zbunjeno je izjavio: "Mitropolit je pametan čovek. Ako on kaže da su oni demoni, onda su sigurno to. Ja zaista ne znam šta su to demoni, on to bolje zna od mene, i ja mu verujem. Ali, šta ja tu sad mogu", tako da ga je anatema zaobišla. Da je i mitropolita pastva počela da ponekad shvata neozbiljno posvedočili su grafiti "Džeger Miče, neverniče".

Svi projekti za koje se Amfilohije zalagao prethodnih decenija neslavno su propali. Uz more krvi i nesreće nestale su Republika Srpska i Republika Srpska Krajina, razišle su se Srbija i Crna Gora, rasplet na Kosovu se čeka, mada ga svi znaju. Svako bi se, pred takvim rezultatima, zapitao da li je negde pogrešio, ali se kod mitropolita Radovića ne primećuju skrušenost i preispitivanje. Svojim nastupima on i dalje odaje utisak čoveka koji poseduje apsolutnu istinu i koji je rat sa samim sobom, koji je osnov i hrišćanstva i svih drugih religija, davno završio. A kada se taj rat završi, onda čoveku ostane samo da ratuje sa svima drugima.


Top
 Profile  
 

Re: Veseljko Koprivica: AMFILOHIJEVA SABRANA NE-DJELA
PostPosted: Mon Dec 07, 2009 7:43 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Nedjeljko Rudović

Mitropolit za sva vremena



Kao što je 1997. pomogao Milu Đukanoviću da na prelomnim predsjedničkim izborima nadjača Momira Bulatovića, ni uoči referenduma nije odmagao suverenistima. Prije svega, tako što ih na javnoj sceni nije napadao kao što je navikao. Nazivali su ga 1997. "Turčinom", a sada je, tri sedmice nakon obnove crnogorske nezavisnosti, dobio zvanje arhiepiskopa cetinjskog koje su prije njega imali samo vladika Rade i Mitrofan Ban. Titulu mu je dodijelio Sinod SPC-a u kojem on ima možda i najveći uticaj, zbog čega su odmah krenule spekulacije da priprema teren za ustoličenje na mjesto prvog crnogorskog patrijarha. Kada se tome doda da je u poslednjih nekoliko godina imenovao dvojicu novih vladika u Crnoj Gori i da je sada formalno vrhovni poglavar četiri eparhije – a da su tri dovoljne za autokefalnost – onda su oni koji misle da želi mjesto crnogorskog vladike sada skoro ubijeđeni da mu je to cilj. Ako bi svoje predosjećanje začinili činjenicom da je prošle sedmice osuo drvlje i kamenje po Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i svom nekadašnjem dobrom poznaniku Mihailu, govoreći da poslije sticanja nezavisnosti CPC gubi smisao postojanja, slika postaje kompletna.

Amfilohije (Risto) Radović rođen je na Božić, 7. januara 1938. godine, u Barama Radovića u Donjoj Morači, u plemenu Moračkom, od oca Ćira i majke Mileve, rođene Bakić. Kako piše na veb sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske, potomak je po srodstvu vojvode Mine Radovića, jednog od prvih plemenskih kapetana crnogorskih, koji je 1820. prisajedinio Moraču Crnoj Gori.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Bogosloviju sv. Save u Rakovici u Beogradu. Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 1962. Studirao klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Postdiplomske studije nastavlja u Bernu i Rimu, odakle odlazi u Grčku pravoslavnu crkvu, gdje boravi sedam godina. Tamo se zamonašio i služio kao sveštenik. U tom periodu, u Atini je odbranio doktorat o sv. Grigoriju Palami. Poslije godinu dana provedenih na Svetoj Gori, odlazi za profesora na Institut sv. Sergija u Parizu, a od 1976. godine postaje docent, pa redovni profesor na Bogoslovskom fakultetu sv. Jovana Bogoslova u Beogradu, na katedri za Pravoslavnu pedagogiju (katihetiku) sa metodikom nastave. U maju 1985. izabran je za episkopa banatskog.

Iz Vršca prelazi na Cetinje, gdje je 30. decembra 1991. ustoličen za mitropolita Crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog i egzarha pećkog trona. Govori grčki, ruski, italijanski, njemački i francuski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije i Crne Gore.

U svojoj biografiji napisao je da je u Crnu Goru došao u vrlo teško vrijeme po Mitropoliju jer je 50 godina komunističke vladavine ostavilo pustoš.

"Trebalo je krenuti gotovo iznova, obnoviti crkve i manastire, omasoviti sveštenstvo, vratiti indoktrinisane pravim nacionalnim vrijednostima i Srpskoj svetosavskoj crkvi. To nije nimalo lako, jer se pet decenija komunističkog antisrpskog i antipravoslavnog rada u Crnoj Gori nije moglo tek tako izbrisati. Na temeljima komunističke crnogorske antisrpske doktrine, u višestranačkom životu Crne Gore, javile su se separatističke, antisrpske i antisvetosavske političke grupacije koje su produkovale svoju zloćudnu izraslinu, u vidu potezanja pitanja autokefalnosti Crkve u Crnoj Gori", piše na sajtu Mitropolije.

Godinu dana nakon ustoličenja, u junu 1992, obratio se moskovskom i patrijarhu cijele Rusije Alekseju II sa zahtjevom da prepravi jedan od ključnih crkvenih dokumenata, kako bi se izbrisao pomen da je postojala Crnogorska pravoslavna crkva, ukinuta 1920. dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića.

"Naša smjernost poslije nedavnog susreta sa Njegovom svetošću, obraća se neodložnom molbom, i sa blagoslovom naše svetosti patrijarha Pavla, da donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori", stoji u njegovom pismu ruskom patrijarhu koje je prenijela crnogorska štampa.

Osim negiranjem postojanja crnogorske nacije i isticanjem srpske zastave na Cetinjski manastir, koji su početkom devedesetih dugim cijevima "branili" Arkan i njegovi "tigrovi", značajan broj Crnogoraca otjerao je od sebe prepravljanjem freskopisa u nekim manastirima i crkvama. Stare su zamijenile freske srpskih svetaca, a Zavod za zaštitu spomenika za Amfilohija nije postojao. Što se tiče sveštenika Mitropolije, više od dvije trećine njih nijesu iz Crne Gore. Faktički, sam je najviše doprineo popularizaciji Crnogorske pravoslavne crkve. Danas, svim snagama se bori da CPC izgubi podršku dijela državnog vrha, što mu možda neće biti teško s obzirom na to da Mihailo nikada nije imao podršku, makar javnu, ni od Mila Đukanovića, ni od Filipa Vujanovića, ni od Svetozara Marovića.

Ipak, vjerovatno smatrajući da u nezavisnoj Crnoj Gori može biti mjesta samo za njega ili za poglavara CPC-a Mihaila, čak se i u Moskvi, gdje je odnio na poklonjenje ruku svetog Jovana Krstitelja, bavio Crnogorskom pravoslavnom crkvom.

"Sve priče o autokefalnosti imale su za cilj da se na referendumu izglasa samostalnost Crne Gore. Sada kada je Crna Gora postala samostalna, više nema razloga da se i dalje gura ta smiješna Miraševa bratija. On je bio ništa i ostao ništa zajedno sa ta svoja dva-tri sveštenika. Zar nije apsurdno da autokefalnu crkvu u Crnoj Gori prave ateisti? Mi ovdje imamo 700 hramova i naši vjernici i sveštenici su za to da SPC ostane jedinstvena. Oni koji budu i dalje podržavali Dedeića mogu samo da se još više brukaju. Ti koji su najgrlatiji u borbi za stvaranje samostalne crnogorske crkve moraju da shvate da Crkva nije isto što i partija. Ne mogu ateisti policajci da osnivaju crkvu", glasila je njegova izjava novinarima u Moskvi.

Nekoliko dana prije toga na Cetinju je, posredstvom Svetigora presa, ocijenio da će ostvarivanje crnogorske nezavisnosti značajno oslabiti poziciju samoproglašene Crnogorske pravoslavne crkve.

"Političko rukovodstvo Crne Gore veoma dobro zna da u pravoslavnom svijetu pomenuta organizacija nema nikakve podrške", poručio je Amfilohije Đukanoviću i ostalima.

Da je moguć sporazum između njega i dijela državnog vrha da, u susret referendumu, ne iskoristi sav svoj ogroman autoritet među prosrpskim biračkim tijelom, signalizirala je novogodišnja izjava mitroplita SPC-a u kojoj je konstatovao da je crkva vječna, a država prolazna, te da na djelovanje crkve ne može uticati državni okvir u kojem ona bivstvuje.

Tu izjavu, kojom je začudio političare iz prosrpskog korpusa u Crnoj Gori, ponovio je još nekoliko puta uoči referenduma.

"Za ostvarenje jevanđelske misije crkvi nije neophodna ni zajednička država ni nezavisna Crna Gora. I jedna i druga državna tvorevina mogu biti više ili manje povoljan ambijent za život crkve i njenu propovijed. Mitropolija je vjekovima postojala i u samostalnoj Zeti, Crnoj Gori, kao i u njenoj zajednici sa Raškom i Srbijom", govorio je mitropolit prije nekoliko mjeseci. U nekoliko navrata, prilikom obilaska crkava, držao je propovijedi okupljenima u kojima je blago favorizovao opstanak državne zajednice, predlagao je težu kvalifikovanu većinu od dogovorenih 55 odsto, ali ni izbliza nije bio aktivan kao što su od njega očekivali lideri unionističkog bloka. Prije svega, zato što su sva istraživanja javnog mnjenja pokazivala da je daleko najpopularnija ličnost u prosrpskom biračkom tijelu, a da se na nivou Republike rangira odmah iza Đukanovića i Nebojše Medojevića. S obzirom na to da su Bulatović, Popović, Mandić i Kadić često išli kod njega po savjete, u javnosti je stvorena slika da je Amfilohije zapravo politički otac opozicionim strankama koje se zalažu za zajednicu sa Srbijom. Nekoliko mjeseci prije dana D praktično ih je ostavio same, a da nije baš toliki protivnik ni vođama suverenista vidjelo se krajem aprila kada je u Cetinjskom manastiru razgovarao sa Svetozarom Marovićem i Filipom Vujanovićem.

Još u januaru su stigli signali da je obnovio komunikaciju sa Đukanovićem, pošto je sa Vujanovićem i Marovićem nikada nije ni prekidao. Ispostavilo se da Đukanovićeva vlada na Cetinju priprema veliki sabor pravoslavlja, zajedno s Fondom jedinstva pravoslavnih naroda iz Moskve koji djeluje pod pokroviteljstvom Ruske pravoslavne crkve. Pored vlade kao glavnog organizatora, kao suorganizator pojavila se Mitropolija crnogorsko-primorska.

Dok se Amfilohije rukovao sa Đukanovićem i uz smiješak razgovarao sa njim poslije godina žestokih sukoba, mitroplit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sjedio je sam na Cetinju, optužujući Đukanovićevog glavnog savjetnika Milana Roćena da je postao Amfilohijev đakon. Riječ je zapravo u tome da je Roćen, kao tadašnji ambasador u Moskvi, bio glavni pokretač inicijative da Pravoslavni sabor ove godine dođe u Crnu Goru, što je bila idealna prilika da se dvojica dotadašnjih oponenata sretnu.

Najveće iznenađenje bila je činjenica da su pripreme za organizovanje sabora u Crnoj Gori počele u avgustu prošle godine, u vrijeme kada je u Crnoj Gori bila u jeku afera Rumija. I dok su neobaviješteni članovi vlade i funkcioneri vladajuće koalicije optuživali Amfilohija da podizanjem limene crkve na vrhu Rumije remeti međunacionalni i međuvjerski sklad, odnosno obilježava srpsku teritoriju, Đukanović se sa njim – preko posrednika – dogovarao da zajednički organizuju sabor. Tek kada su sjeli jedan pored drugoga bilo je jasno zašto Vlada nije ispunila obećanje da će sa vrha Rumije skloniti "metalnu konstrukciju", za koju SPC nije imala nikakvu dozvolu, niti je ikoga išta pitala.

Jedan od članova državnog vrha prije nekoliko godina u neformalnom razgovoru sa novinarima rekao je da ima utisak da bi Amfilohije prihvatio ponudu da preuzme tron crnogorskog patrijarha. Sam Amfilohije ne krije da mu je to i nuđeno.

"Bilo je takvih prijedloga, ali ja se na njih nisam obazirao. Kada sam prije sedam-osam godina pitao ondašnjeg crnogorskog ministra kulture kada ćemo uvesti vjeronauku u škole, on mi je rekao:'Onda kada ti budeš crnogorski patrijarh.' Takve ponude nisu me, naravno, uopšte interesovale. Ja sam oduvijek bio za jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu", bio je kategoričan mitropolit.

Samo značenje i upotrebu titule arhiepiskopa cetinjskog objasnio je činjenicom da Mitropolija crnogorsko-primorska organski pripada Pećkoj patrijaršiji i da je ta titula praktikovana svojevremeno, ali da se ne upotrebljava ujednačeno u pravoslavnoj zajednici.

"U Rusiji je, na primjer, to niže zvanje od mitropolita, koji nose ‘bijele pane' u odeždi. Crnogorci su vidjeli da su sveti Petar i vladika Rade nosili bijele pane, pa je sad to za neke automatski znak autokefalnosti. U Rusiji, recimo, ima 30 mitropolita, pa bi tako bilo 30 autokefalnih mitropolita. Ja sada imam samo pravo da kad patrijarh nije prisutan za ručkom prvi sipam supu u tanjir."

Sada je njegova misija, kako kaže, da sačuva jedinstvo Srpske pravoslavne crkve u novim uslovima kada je proglašena nezavisna crnogorska država.

"Verujem da ću u tome uspjeti zajedno sa pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori", poručuje mitropolit. Iz krugova bliskih Mitropoliji može se čuti da ima namjeru da postane patrijarh Srpske pravoslavne crkve i da je to bio motiv da u vladike promoviše Joanikija i Jovana. Joanikije je već nekoliko godina episkop budimljansko-nikšićki, a Jovan dioklijski. Navodno, to su dva nova sigurna glasa. Ako njegov lobi ne osigura premoć u Sinodu SPC-a, uvjek ga čeka mjesto u Crnoj Gori.

Sagovornik "Vremena" iz jedne od prosrpskih partija, veoma blizak uticajnim krugovima u SPC-u i samom mitropolitu, kaže da bi se, bez obzira na sve priče, smio u svakom trenutku zakleti da je Amfilohiju interes SPC-a nad svim drugim interesima i ambicijama.

"Svaki njegov postupak treba posmatrati u pravcu spasavanja Crkve i naroda. Treba imati u vidu da se on nikad nije libio ni društvenog ili ponekad političkog određenja, ako je to u interesu naroda. Mitropolit Amfilohije posjeduje izuzetan nivo duhovnih sposobnosti i značajan nivo snalažljivosti za vrijeme kada je trebalo. Izuzetno je obrazovan i svestran čovjek, veliki duhovnik i u vaseljenskim razmjerama. Kada bi ljudi imali priliku da vide odnos grčkih, ruskih i ostalih episkopa, sveštenika, monaha i vjernog naroda u SAD prema mitropolitu, drugačije bi se prema njemu odnosili", tvrdi naš sagovornik.

Oni koji ne misle tako još se sjećaju Amfilohijevog angažmana tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i njegovog govora nad odrom pokojnog srpskog premijera Zorana Đinđića u hramu svetog Save na Vračaru.

"Zoran Đinđić biće zapamćen prvenstveno po tome što je, u momentu najdubljeg poniženja svoga naroda, na obrenovićevski način, ispružio ruku bratsku, bratskoga mira i pomirenja Evropi i svetu. U trenutku kada su još stotine hiljada njegovog naroda, prognanika sa svojih ognjišta u domu bez doma, u zemlji bez zemlje, u otadžbini bez otadžbine, u trenutku kad nad glavom njegovog naroda stoji mač pilatovske pravde, Zoran Đinđić je pokrenuo obnovu krvotoka narodnog, društvenog i socijalog života, obnovu državnog zajedništva i državne zajednice Srbije i Crne Gore, pokidanih veza sa svetom. No, ubila ga je bratska mržnja, kratkovida i slijepa , koja previđa vječnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti", bile su, između ostalog, Amfilohijeve riječi. Nije se oglašavao nakon što je porodica Zorana Đinđića izrazila zgražavanje nad ovakvim riječima i objavila da je Amfilohije sam sebe pozvao da održi govor.

Iz Crnogorske pravoslavne crkve optužuju ga da želi da nastavi posrbljavanje Crnogoraca preko SPC-a, ukriveno pod imenom Pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

"Amfilohije ima pravo da sebe ne poštuje i da se izjašnjava za Srbina, ali nema pravo da ne poštuje i konvertizuje u Srbe sve one Crnogorce, odnosno crnogorski narod koji to jeste objektivno, etnički, prirodno i istorijski", tvrde u CPC-u.

Pitanje je samo da li će Amfilohije istrajavati u posrbljavanju Crnogoraca ili će prihvatiti novu realnost. Pokazao je da umije da se prilagođava.

(Autor je novinar dnevnog lista "Vijesti")

Vreme

http://starisajt.nspm.rs/Debate/2006_mitropolit1.htm


Rade Stanić: „Naš dobri Amfilohije“


Image
Раде Станић

Нема разлога да се љути „наш добри Рифат Фејзић”, реис Исламске заједнице у Црној Гори, што му многи честитају Божић, рекао је митрополит црногорско-приморски Амфилохије. Објашњавајући зашто је логично оно што је сваком нелогично – да се муслиманима честита хришћански празник – позвао се Амфилохије и на Куран, и на прву прославу Божића у Ираку, и на џамију у славу Христа у Сирији. Још је Амфилохије пред читање Божићне посланице у храму Светог Христа у Подгорици стигао да зачуђено дода да је Фејзићева реакција „занимљива” и констатовао да он не зна зашто је Фејзић тако (љутито) реаговао на честитке које добија.

И пошто је показао толико „разумевања” за припадника друге вероисповести, наш добри Амфилохије је у посланици позвао на мир, љубав и помирење. А судећи према гневним реакцијама читалаца у „Дневном авазу”, муслиманима после овог тумачења баш и није до помирења. Бар не са Амфилохијем.

Фејзић се, истини за вољу, због тих честитки заправо, како је сам рекао, није наљутио. Само је тражио од црногорских институција да убудуће Исламској заједници не честитају Божић, јер га ислам не признаје као свој верски празник. И додао да би требало „да се познајемо” и „да се зна ко шта слави”. Фејзићев захтев у неким другим околностима био би заправо кратко сведочанство о бирократској глупости због које би неки чиновник у најгорем случају могао да буде кажњен прекорним погледом. Али у тим другим околностима нема нашег доброг Амфилохија. Наш добри Амфилохије као да се придржава начела извештавања најутицајније светске телевизије – ако нема проблема, ти их створи.

Зато се Амфилохије увек и огласи када је реч о питањима светог. Није ли управо наш добри Амфилохије био тај који је ономад открио да „Ролингстонси” нису светска рок атракција и део модерне културе него „безбожна група” која пева „демонске песме”? Да ли би без њега сазнали да је ТВ Б92 „најнецрквенија телевизија на Балкану”? Није ли зато забранио владици Григорију – пардон, препоручио Григорију – да не гостује на тој телевизији, на којој је требало да прича о неким мање светим питањима, као што је стање у СПЦ?

Можда је поводом тих честитки Амфилохије у духу хришћанства могао Фејзићу да каже коју утешну реч – макар да је реч о незлонамерној грешци. Можда је могао да се запита шта би било кад би Српска православна црква и њен патријарх били затрпани честиткама за Бајрам. Можда би у име пријатељских односа између исламске и хришћанске заједнице могао да уради оно што је препоручио Григорију – да не говори о честитању Божића следбеницима пророка Мухамеда.

И – било би добро да наш добри Амфилохије не покуша да изглади ствари са Фејзићем. Јер би у помиритељску посету могао да иде с печеном гудом под мишком.

Раде Станић
[објављено: 05/01/2009]

http://www.politika.rs/rubrike/uvodnik/ ... je.sr.html


Last edited by ?%!?#!? on Sun Dec 13, 2009 4:33 am, edited 2 times in total.

Top
 Profile  
 

Zvijer iz bezdana
PostPosted: Mon Dec 07, 2009 8:36 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Zvijer iz bezdana

Piše: Iva Klisić


Image
Jedan od boljih guslara u Morači: Mitropolit Amfilohije Radović


Photo: FoNet/Darko Cvetanović

Patrijarh Pavle se još nije ni čestito ohladio, a borbe za njegov tron su već počele. Među kandidatima za novog poglavara SPC ističe se crna četvorka u sastavu: mitropolit Amfilohije, vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije, bački episkop Irinej i vladika zahumsko-hercegovački Grigorije. Predizborna trka se tek zahuktava, pa e-novine na vreme kreću sa predstavljanjem kandidata. Sudeći po crkvenim bukmejkerima, najbolje stoji takmičar pod rednim brojem jedan (Amfilohije), pa zato podsećamo na neke detalje iz njegove sportske karijere koji ga preporučuju za ovo visoko nameštenje

Amfilohijev uspon u crkvenoj hijerarhiji poklopio se sa burnim događanjima na Balkanu, u koje se aktivno uključio. Žestoki antikomunista, svoje ideje o preporodu nacije i načinu na koji će se taj preporod izvesti dijelio je sa Dobricom Ćosićem, Slobodanom Miloševićem i sličnim kreatorima, ali istovremeno i proizvodima omraženog sistema.

Nekoliko dana po ustoličenju, mitropolit Amfilohije je u novinama pojasnio da je izravni naslednik Njegošev jer nosi njegovu panagiju, dobivenu po nasledstvu titule. Ipak, preskočio je reći da je istu prisvojio iz manastirske riznice gdje je bila izložena kao muzejski eksponat, odnosno poklon Sv. Sinoda Ruske pravoslavne crkve Petru II. Ubrzo potom usljedilo je prikrajanje fakata rane crnogorske povijesti, posebno mita o sv. (Jovanu) Vladimiru (Dukljanskom), čija je starina Mitropolitu mogla poslužiti kao valjan iskaz za posebnost Mitropolije crnogorsko-primorske unutar SPC, a samim tim njegovog položaja. Vladimir je proglašen za „prvog srpskog kralja“, dok su pozicije Mihaila Vojislavljevića i Stefana Prvovjenčanog ostale nepoznate. Uporedo, iz dvooltarske crkve Sv. Petke u Sutomoru je izbačen oltar okrenut pud Zapada, uz objašnjenje da je „tu postavljen za vrijeme austrougarske okupacije“, iako su mještani uživali zajedničku službu vjekovima ranije.

Tadašnja “mlada, lijepa i pametna” crnogorska vlast dočekala ga je slavopojkama. “Ovaj obrazovani, produhovljeni i racionalni čovjek spada u sami vrh pravoslavnih mislilaca”, govorio je tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Mada su mladi lavovi crnogorske politike takođe bili dio komunističkog sistema, Amfilohije je sa njima dijelio istu strast prema ratu koji se zahuktavao u bivšoj Jugoslaviji.

Ta opsjednutost ovom ljudskom djelatnošću, nesaglasna hrišćanskim vrijednostima koje propovjeda, mitropolita nikada nije napustila. Pokušao je da je obrazloži u filozofsko-bogoslovskom zborniku “Jagnje Božje i Zvijer iz bezdana” objavljenom 1996. godine. Amfilohije nije tražio opravdanje u Hristovim riječima znajući da ih tamo i ne može naći. Uz ponavljanje otrcanih argumenata o neumitnosti rata zbog nesavršenosti čovjeka, pominjanja opravdanih ratova “protiv opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečestva našega”, kaže i da je “istorija hrišćanskih naroda možda manje-više povratak u Stari zavjet, a Novi zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire”, nezgodno mišljenje za duhovnika koji sprovodi “duhovni i moralni preporod naroda”.

Od mnogih bisera posvećenih ratu, izdvajaju se ipak riječi posvećene trulom miru. “Truli mir… upravo i jeste suština cjelokupnog novog svjetskog poretka, savremenog sekularizovanog usmjerenja evroameričke civilizacije. Takav mir u stvari nije mir već privid mira, zasnovan na otuđenju od izvora mira i pravde. Kao takav on će biti uvijek iznova uzrok stravičnih krvoprolića.” O sramnom, trulom miru pričali su po završetku rata u Bosni mnogi srpski intelektualci nacionalnog usmerenja, sa bezbjedne beogradske distance.

Fascinacija ratom proteže se kod Amfilohija i na ratnike. Prvo na stare, poput svetog Petra Cetinjskog, a kasnije i na neke ovovremenske.

Novembra 1991, u punom jeku ratne histerije, Amfilohije je uz gusle, odlomcima iz epske pjesme Mojkovačka bitka, hrabrio rezerviste podgoričke brigade „Veljko Vlahović“ na dubrovačko–hercegovačkom ratištu. Na Petrovdan 1991. specijalni gost cetinjskog manastira bio je Željko Ražnatović Arkan, vođa srpske paramilitarne jedinice „Tigrovi“, koji je, sa svojim strojem, pušten da uđe u manastir pod punim naoružanjem, vjerovatno vjerujući da „boj bije svijetlo oružje“, suprotno onoj narodnoj izreci. Mitropolit je, kroz prigodan govor, s bocom domaće lozovače u ruci i uz zvuke levora i dinamita, poželio Arkanu dobrodošlicu i mnogaja ljeta. Već pred sledeći Božić, usled paljenja dvojnog Badnjaka, uz optužbe na račun indipendentista da pale „logorske vatre“, potpalio je kapislu trvenja koja se završila u međusobnoj razmjeni kamenica pred Cetinjskim manastirom. Arkanova posjeta obilježila je i sledeću godinu, u kojoj je, između ostalog, pod Amfilohijevim patronatom izvršeno masovno krštenje oko četiri stotine izbjeglica iz Albanije, sve u cilju planske nacionalne homogenizacije. Sudbina „krvavih Badnjih večeri“ ponoviće se i ispred crkve sv. Đorđa u Podgorici kada je svjetina, opijena mržnjom, uzvikivala krvoločne pjesme poput one „Ko će drugi ja ću prvi da pijemo turske krvi / Od Mostara do Jordana neće biti muslimana“.

Opsednut istorijom, Amfilohije Radović je sigurno imao utisak da živi jedan od onih trenutaka kada pojedinci tu istoriju stvaraju i oblikuju. U njegovim govorima sve vrvi od istorijskih odluka. “Ovo je presudan trenutak u istoriji našeg naroda”, govorio je u decembru 1992. godine. “Ovdje važi pravilo: ko istraje do kraja, blago njemu. Svi su uslovi za to da se sami sebe odreknemo i sve nam govori u tom pravcu – ne može šut sa rogatim. Međutim, ovo je trenutak kada, po mom osjećanju, treba biti negdje na graničnoj liniji i reći kao vladika Rade 'neka bude što biti ne može, nek’ ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje”.

Najveće nade je polagao u Republiku Srpsku (”najdivnija srpska zemlja, svjetionik i Pijemont cjelokupnog srpstva”) i njene čelnike, koji su odbacujući Vens–Ovenov plan 1993. godine “čuvali nas i našu dušu… opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko”. Iako se ubrzo razišao sa politikom Miloševića, smatrajući je zaostavštvinom jugoslovenskog real-socijalizma a Miloševića izdajnikom kalibra Vuka Brankovića, zadržao je prijateljstvo sa Karadžićem i Biljanom Plavšić („Kosovka djevojka“). Otuda i zvanična osuda Mitropolije crnogorsko-primorske upućena crnogorskom parlamentu avgusta 1995. povodom zaokreta politike saradnje sa novoformiranom Republikom Srpskom. Taj čin je nazvan „izdajom“ i tri puta se proklinjala „ruka koja podiže zid između sebe i brata u nevolji“, dok su aktivnosti zvaničnog Beograda i Podgorice ocijenjene „kapitulantskom samovoljom“. Kasnije će, na stalna pitanja novinara o tome da li se Karadžić krije u manastirima Mitropolije, što i danas sumnjaju neki haški tužioci, Amfilohije odgovoriti da se „Karadžić krije u njegovim molitvama.“

Image
Amfilohijeva ljubimica: Biljana Plavšić, Kosovka djevojka

Iako je o Miloševiću govorio kao o „izdajniku“ i „bogootpadniku“ Amfilohije neće propustiti da ga posjeti u Hagu, oštro se protiveći predaji onima „koji žele da na pilatovski način operu svoje ruke u krvi pravednika“. Slično je i sa njegovim apelom Karadžiću „da se odluči da li će se predati Haškom Tribunalu“.

Ironija je da je ovaj zakleti antikomunista sve svoje ideje ostvarivao u saradnji sa bivšim oficirima komunističke vojske i bivšim komunističkim funkcionerima raznih ešalona, koji su se preko noći preobratili u ljute nacionaliste.

Mitropolit Amfilohije je uvek odbacivao prigovore da se crkva bavi politikom: ”To zamjeranje je nasleđe titoističko-brozovske ere. I tada je bila na snazi stroga zabrana crkvenim ljudima da se bave politikom. Crkvi, međutim, saglasno njenoj prirodi i svečovječanskoj misiji, ništa što je ljudsko nije tuđe.”

Držanje posmrtnog slova na sahranama spada u opis svešteničkog zvanja, ali kod Amfilohija je to neka vrsta pasije. Na sahrani Danila Kiša, koji je u svom testamentu napisao da ne želi da mu bilo ko prilikom pogreba drži govor, jer je sve što je imao da kaže rekao u svojim knjigama, Amfilohije je ipak progovorio. Posle uvoda u kome je pomenuo da neće držati govor jer je Kišovo poslednje zaveštanje o ćutanju na dan pogreba za njega svetinja, usledio je dugački i nerazumljivi traktat dostojan najdosadnije književne kritike, u kome je mitropolit pokušao da pokaže svoje oduševljenje Kišovim djelom i životom sa kojima se upoznao nekoliko dana ranije.

Na sahrani majke Radovana Karadžića mitropolit nije koristio alegorije. Amfilohije je preminulu majku dragog mu Radovana poredio sa majkom Jugovića i majkom Jevrosimom, koje su “svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru”. Pomenuo je i da mu je pokojnica jednom prilikom rekla “da bi bila srećna da joj donesu mrtvog sina, da ga u mrtvo čelo poljubi, ali da ostane vjeran pravoj Hristovoj vjeri i svome narodu, a da bi bila nesrećna majka da joj ga živa dovedu, ali da izda Boga i svoj narod”.

Mitropolit nije smatrao za izdajnike vjere samo zapadne političare poput Širaka, Blaira ili Olbrajtove već i sve one na srpskoj i crnogorskoj političkoj sceni koji se nijesu uklapali u njegov ideološki kalup. Tako je u posmrtnom govoru na opelu Zorana Đinđića, istakao da je on „u momentu najvećeg poniženja svog naroda, na obrenovićevski način pružio ruku pomirenja Evropi i svijetu“ i tako zadao šamar ne samo cjelokupnoj demokratskoj srpskoj javnosti već se i ogriješio o staro pravilo da o pokojniku treba reći sve najbolje.

Mitomanija skoro uvijek služi kao oruđe u rukama ekstremističke politike. Da ova zakonitost nema izuzetaka pokazala je lažna slika o kultu „pravoslavnog sveca Jovana Vladimira“ iskorištena kao višegodišnja prolegomena za postupak postavljanja limene crkve sv. Trojice na Rumiji, uoči pripreme referendumske kampanje 2005. Jasno je da ovaj objekt nije imao za cilj produženje međukonfesionalnog sklada već je samo jedan od postupaka za dokazivanje dominatne uloge Mitropolita nad crnogorskom političkom i društvenom javnošću. Svečanost osvećenja crkve – donesene uz pomoć vojnog helikoptera – upriličena je orgijanjem lidera političkih stranaka, poput Božidara Bojovića i Ranka Kadića (DSS) te Gorana Danilovića (SNS), guslara i kvazihodočasnika s majicama Mladića i Karadžića. Javno mnjenje se našlo u novoj podjeli: na apologete koji je smatraju „svetinjom“ i one koji su tražili njeno hitno uklanjanje (što bi dovelo do nesagledivih posljedica).

Prije referenduma o nezavisnosti Crne Gore, Amfilohije se izjasnio na novosadskoj televiziji, riječima ne baš prikladnim sveštenom licu. Na pitanje novinarke “Šta mislite o crnogorskom državnom projektu”, on je odgovorio: “Ne pravi se pita od onoga.” Pita je ipak napravljena, a mitropolit je i sada u Crnoj Gori, sarađujući sa vlastima koje su pitu zamjesile i ispekle. I ne namjerava, bar tako kaže, da se sa tog mjesta pomjera. Na glasine da je najozbiljniji kandidat za novog patrijarha, odgovara: “Ja sam mitropolit crnogorsko-primorski i neće se tako lako mene Crnogorci ratosiljati. Ostaću ja ovdje uz Božju pomoć. Već sam ja i grob svoj spremio. Tako da ne brinu oni koji su zabrinuti.” Čovjek koji je 1991. govorio da su Crnogorci „Srbi pravoslavne vjere, a Lovćen krov srpstva kojem treba vratiti staru kapu“ u intervjuu u TV emisiji Živa istina izjavljuje da je uvijek bio samo Crnogorac.


Mitropolit se često osjećao pozvanim da progovori koju mudru i o umjetnosti. Tako je izazvao skandal na Cetinjskom bijenalu 1997, kada je izdejstvovao prijevremeno zatvaranje izložbe postmoderne umjetnosti „Nova ikona“, zbog njenog, navodno bogohulnog i provokatorskog karaktera, a na istoj razini su i neke njegove propovijedi protiv Deda Mraza („lažna fatamorgana koju su izmislili Amerikanci“), a u korist Božić Bate. Blagoslovio je knjigu Petkana Ljiljane Habjanović Đurović, preporučivši je publici kao "rascvjetali miomirni ljiljan na dar", dok je bend Rolling Stones okarakterisao kao "bezbožnike koji pevaju demonske pesme".

Amfilohije ne odustaje ni od ideje da se Tesla sahrani pored Hrama Svetog Save, jer smatra da je Tesla "nasilno" spaljen, mada se tome protive Teslin muzej i gradske vlasti. “Sad počiva u nekakvoj kugli, što je najgora vrsta poniženja. Taj grijeh mora biti okajan tako što bi ljudski bio sahranjen na Vračaru, na mjestu na kome je nasilno spaljen drugi veliki Srbin, Sveti Sava. Jedan prah i drugi prah zajedno, najveći duhovnik i najveći naučnik na istom mjestu. Za svakog razumnog čovjeka, najprirodnija stvar na svijetu.”

http://www.e-novine.com/srbija/srbija-l ... zdana.html


Top
 Profile  
 

Re: Veseljko Koprivica: AMFILOHIJEVA SABRANA NE-DJELA
PostPosted: Tue Dec 08, 2009 12:13 am 
Site Admin
User avatar
Offline

Joined: Mon Oct 17, 2005 2:05 pm
Posts: 3623
Location: Srem - Vojvodina
Ovo se tako lako cita! :clap:

_________________
Sremac a dusa Vojvodjanska.


Top
 Profile  
 

PostPosted: Tue Dec 08, 2009 2:20 am 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Treba sabrati sva Amfilohijeva nedjela u jedan topic.


Top
 Profile  
 

"Republika", 24. 08. 2005.
PostPosted: Tue Dec 08, 2009 3:05 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Amfilohije bi da bude novi vladika Rade

Mirko Đordđević: Poznata mi je opsjednutost mitropolita Amfilohija da bude novi vladika Rade, da bude i crkveni i državni poglavar

Image

Piše: Republika

Poznata mi je opsjednutost mitropolita Amfilohija da bude novi vladika Rade, da bude i crkveni i drzavni poglavar. A to je u 21.vijeku tesko, osobito na ovom nasem prostoru gdje su strasti uzburkane, gdje nemamo neku cvrscu, dublju i pouzdaniju demokratsku tradiciju. Mislim da mu je ta opsesija jaka, ali znate psiholoski zakon, da kada opsesija pred nekim ili necim postane jaka ona se pretvara u maniju i daje obrnute rezultate, kaze u ekskluzivnom razgovoru za Republiku, ugledni teoreticar religije Mirko Djordjevic i dodaje da je Rumija jedan nedopustiv cin i razaranje deset vjekova starog ekumenskog simbola zajednistva, koji je Amfilohije unistio za dva dana.

Da li je ovako nagla ekspanzija SPC-a, pogotovo u srpskom drustvu, posljedica toga sto je u proteklih 50 godina socijalizma bila zabranjena? I da li su se njeni predstavnici dobro snasli u toj novoj moci koju su dobili?

- U vrijeme socijalizma crkva je bila marginalizovana i svedena na prostor od porte do oltara. Sa slomom tog modela ruskog komunizma, naglo se promijenila uloga SPC, ona se pojavila na drustvenoj sceni i vrlo brzo je, sa margine, osvojila zavidno mjesto. Od onda pa za sve vrijeme Milosevicevog ciklusa balkanskih ratova, ona je igrala vidnu ulogu, sa jedne strane kao crkva, a sa druge kao politicka institucija.A ta uloga je medjutim problem. Sto se Milosevicevog rezima tice, dobar dio jerarhije bio je okosnica i jedan od stubova tog autoritarnog rezima i njegovih ratnih ciljeva, i u tom smislu dobar dio nase jerarhije davao je Milosevicu duhovnu logistiku i podrsku za ostvarivanje njegovih ratnih ciljeva, sto nije velika tajna.

Podsjecam na izjavu od prije petnaest godina u “Ninu” mitropolita Amfilohija koji je tada rekao :“Cini cast Milosevicu i srpskom rukovodstvu sto su zapoceli ovo veliko djelo i ako ovo uspije urodice velikim plodovima”!

A treci momenat kojeg primjecujem je da se u toj politickoj ulozi crkva nije najbolje snasla. Nije problem u tome sto se crkva oglasava povodom drustvenih i politickih zbivanja. Svaki svjestenik i vladika imaju pravo, kao svi drugi gradjani, da se bave politikom, ali je nevolja sa nasom crkvom u tome sto je ona posljednjih godina povlacila poteze koji su bili u polickom smislu egzemparno losi! To dolazi odatle sto je nasa crkva sav svoj odnos sa spoljnim svijetom usmjerila na relaciji crkva-drzava, a zanemarila relaciju crkva-drustvo. Dakle da se odredi u modernom drustvu i da ljudima u modernom drustvu ponudi odgovore.

Njegova svetlost patrijarh srpski Pavle pojavljuje se na konvenciji Srpske radikalne stranke, gdje nije mjesto patrijarhu! On je takodje uputio apel da se obustavi pritisak na porodicu Karadzic, cime prakticno daje podrsku Karadzicu i ohrabrenje da se ne predaje. Sto je najgore on time osnazuje one sumnje koje postoje u dobrom dijelu medjunarodne zajednice, da su dijelovi jerarhije i crkve umjesani u skrivanje haskih bjegunaca ciji ce se krvavi tragovi dugo raspoznavati na sirokom prostoru Balkana i sa kojima Haski sud hoce da izadje na kraj. Treba gledati i zbivanja u Crnoj Gori i Makedoniji i zbivanja u nasoj politickoj, sve nemirnijoj i nespokojnijoj sceni.

Da li mislite da crkveni velikodostojnici o ljudima koji su optuzeni za ratne zlocine pricaju kao o herojima, junacima zbog toga sto im je zao sto taj velikosrpski projekat nije uspio?

- Upravo je tako! Vec sam rekao da se u tom periodu Miloseviceve strahovlade, kada se pokusalo sa tim projektom, koji je trebalo da bude pokriven sinjelom dicne nam JNA, dobar dio jerarhije postavio uz Milosevica i sada se crkva tesko rastaje i nema hrabrosti da se suoci sa tim dijelom svoje proslosti i da okrene stranicu, ne samo svoga svjedocenja nego i saucesnistva u tim zbivanjima! Otuda ce lomovi u crkvi i vojsci biti pretposljednji lomovi Balkanskog rata.

A koji ce biti posljednji?

- Posljednji ce biti jedna vrsta ““vjerskog rata”“ koji vec pocinje na sirokim prostorima Balkana. On je za sada, Bogu hvala ,za sada samo verbalni ali pouceni losim iskustvom imamo razloga da se bojimo nije li to uvod u veca zbivanja.

Pogledajte, zbog jedno cisto crkvenog problema koji traje 40. godina u odnosu sa MPC ,mi smo odnose sa Makedonijom sveli na najmanji moguci nivo i to u momentu kada su odnosi izmedju dviju susjednih, nezavisnih drzava biljezili vidan uspon. Niko nije imao razuma da taj problem definise kao crkveni, nego je postao par ekselans politicki problem. Odnosi izmedju drzave Crne Gore i SPC, odnosno Mitropolije Crnogorsko-primorske su zaista odnosi sukoba i nikada nijesu bili na nizem nivou. Tu zaista bjesni verbalni rat iz dana u dan! To je zbog toga sto su zamijenjene teze i sto crkva hoce da igra ne samo politicku, vec i rukovodecu ulogu.

Koliko je opasno, ne toliko ponasanje crkvenih velikodostojnika, nego dobrog dijela naroda koji podrzava ono sto oni rade?

Podsjeticu vas da prema ispitivanjima javnog mnjenja SPC je u vrhu povjerenja gradjana i Srbije i Crne Gore.

- To je cinjenica koju vrlo dobro znamo i koja bi zaista bi morala da zabrine jer gradjani koji se tako izjasnjavaju ocigledno spadaju u onu kategoriju ljudi koji nece da razlikuju uzroke i posljedice i koji nemaju hrabrosti na pogledaju posljedice.Bez obzira na sondaze iz svakodnevnog zivota, znam da ogroman broj vjernika, a to je onaj mali dio koji dolazi na liturgije nedjeljom i praznicima, ne podrzava takvu politicku ulogu koja nas sukobljava sa svima. Ostalo je ono cemu pecat daju druge strukture oko crkve. Sirokoj masi vjernika je ipak jasno da je Miloseviceva diktatura dovela do propasti mnogih, a da je najvise upropastila nas Srbe. Nikad manja Srbija u istoriji nije bila, cak i u vrijeme Despotovine je bila veca!

Da li se slazete sa ocjenama da su dva problema vezana za djelovanje mitropolita Amfilohija dakle, prvi u cinjenici da su u posljednjih 15-tak godina Crnogorci ponesto saznali iz svoje istorije, prvenstveno da im je nelegalno ukinuta i drzava i autokefalna CPC, te da SPC drzi sve nase crkve i manastire kao uzurpator tudje imovine, a drugi u samom svetosavlju, koje negira sve specificnosti crnogorskog naroda?

- One su kamen spoticanja odavno.Svetosavlje je ideoloska sintagma nastala 1935. godine i ona nikakve veze nema sa Svetim Savom, kao svetiteljem i prosvetiteljem kakvih je u to vrijeme bilo i drugdje sirom Evrope. Svetosavlje je politicka ideologija nastala u okviru srpskog kulturnog kluba uoci Drugog svjetskog rata. Svakako da u toj ideologiji ima hegemonije i ekspanzionizma i to je ono od cega bi nasa crkva trebalo da se ogradi, kako bi lik i djelo Svetog Save ostali u istoriji predmet ozbiljnog izucavanja. Mi istoriju ne mozemo mijenjati. Bilo je kako je bilo. Znam to o cemu govorite. Medjutim, stvar je u necem drugom. Ako istoriju ne mozemo mijenjati jer nema takvog Boga koji moze uciniti da ono sto je bilo, bude kao da nije bilo, mozemo na istoriju trezveno gledati. Bojim se da se crkva ne pretvori u ideoloski faktor koji ce podsticati ljude na podjele.Pogledajte crkvene podjele na Balkanu.

Ne samo na Balkanu, vec i cijelom pravoslavlju, ako se slazete?

- Naravno. Ali problem je vrlo lak za objasnjenje. Sve su pravoslavne crkve na Balkanu nastajale kao drzavne i nacionalne. Sveti Sava je 1219. godine zadobio autokefalnost tako sto je pogazio sve kanone, nije ““pet para dao za njih”“! I od svrgnutog cara i nemocnog patrijarha dobio autonomiju, po logici svoja drzava-svoja crkva.I to pravilo na pravoslavnom istoku vazi i danas. Dakle, ko ima nezavisnu drzavu imace i svoju autokefalnu crkvu. Medjutim, ne bismo bili pravedni ako bismo smetnuli sa uma da je autokefalnost mac sa dvije ostrice. Na jednoj strani, crkvu organizujete prema drzavi i teritoriji na kojoj zivite, a na drugoj strani se autokefalnoscu razbija pravoslavlje, usitnjava se, atomizuje i razbija na onoliko djelova koliko ima etno i nacionalnih jedinica i tome se ne vidi kraja. Tako da o nekom jedinstvu hriscana i njihovoj slobodi u modernoj Evropi jos smo daleko.

Rekli ste da je svaka drzava proglasavala svoju crkvu autokefalnom. Znaci, da za Vas nije sporna autokefalnost CPC?

- To je nepisano pravilo. Ako imate svoju nezavisnu drzavu automatski imate i autokefalnu crkvu. Jer je i Crna Gora bila nezavisna drzava. Medjutim, mora da postoji neki red, dokle bi to usitnjavanje moglo ici i nece li ono u potpunosti razbiti pravoslavlje i crkveno jedinstvo-to je veliko pitanje. Zaboravlja se jedna bitna stvar koju cemo pogresiti ako je budemo smetnuli sa uma. U svim zemljama i u Crnoj Gori i u Srbiji i Makedoniji crkve su po Ustavu odvojene od drzave. Da li primjecujete da je to samo de jure. De fakto to nije uopste slucaj. Naime, svuda drzava staje iza svoje crkve, crkva iza svoje drzave i ti odnosi dobijaju prijetece komplikacije.

Samo sto Crna Gora ne zna gdje da stane?

- Upravo tako. Ja sam u kontaktu sa Makedoncima i znate sta u Makedoniji mozete cuti: nama Grci ne priznaju ime drzave, Albanci teritoriju, Bugari jezik, a Srbi ni crkvu. Sta smo onda? To se osjeca i u Crnoj Gori. Medjutim, u Crnoj Gori bi valjalo jos sada razmisljati o buducnosti. Bila Crna Gora nezavisna ili ostala u zajednistu, postojace Crnogorska autokefalna crkva i Mitropolija crnogorsko-primorska i ti odnosi bi trebalo da se regulisu i poboljsaju jer ako se nastavi linijom sukoba, tesko da se mozemo nadati da ce jedna drzava postati sigurna.Eto, kako cete vi Crnogorci uvesti vjeronauku u skole? Ne samo sto imate islam i katolike, vec ste i pravoslavno razdijeljeni na dvije crkve.

Da je Amfilohije razumniji, problem u pravoslavnim hramovima bi se rijesio za dva dana:da obje crkve sluze liturgije u hramovima i manastirima.

- U tome ima logike. To nije liseno osnova. To uliva puno nade, ali ne vjerujem da ce u uslovima nasih podjela tako nesto biti lako. Ono sto su deset vjekova nasi stari sacuvali na vrhu Rumije, mi smo za dva dana upropastili! A Amfilohije bi trebao da “reterira” poprilicno, da uzmakne malo, da prihvati neke cinjenice, a sa druge strane i drugi da prihvate i njega kao realnost.

Samo sto SPC u cjelini nije ekumenska, pa sam cula da je zbog toga dosla u sukob i sa Vaseljenskim patrijarhom, koji se zalaze za dijalog sa papom i katolickom crkvom?

- Nije novost to opiranje ekumenskim otvaranjima i u nasoj i nekim drugim crkvama jer se u ekumenizmu vidi uticaj zapada, katolicizma i nekakva bezmalo zavjera, sto nije tacno. Ekumenizam podrazumijeva jedinstvo hriscana i crkava, ali jedinstvo u razlicitosti! U SPC-u postoji strah od drugog, drugacijeg, od zapada, pa se smatra, i to u duhu Nikolaja (Velimirovica) i Justina (Popovica) da svi inoslavni, katolici, protestanti, moraju da se priklone jedinoj pravoj crkvi, a to je pravoslavna. Takav krut stav ne samo da je poricanje ekumenizma, kao politike pruzene ruke, nego je i neopravdan, kao sto je neopravdan i strah od navodnog unijacenja! Niti ce nas neko kupiti da postanemo katolici, niti obrnuto.

Ali taj strah ce trajati sve dok su vecina mitropolita SPC-a, kao sto su Amfilohije, Irinej, Atanasije... Justinovci? I pokojni patrijarh German je imao “problema” sa njima oko takvog shvatanja.

- Upokojeni patrijarh German se na nekom dogmatskom planu znao omedjiti dokle je pravoslavna dogma, a odakle pocinje katolicizam i bio je covjek koji je saradjivao sa svima. Sto se tice Nikolajevskog naslijedja ono je dosta jako, a ono zagovara zatvaranje, ili blaze receno strah od otvaranja. Mislim da ce se to vremenom promijeniti.Kad kazem vremenom, ne mogu da odredim neko blisko vrijeme. Jer je u crkvi jedinica za racunanje vremena-vijek.

Ne vjerujem da je patrijarh blagoslovio atentat na Djindjica
Vladan Batic je kazao u jednom intervjuu, govoreci o zavjeri za ubistvo Zorana Djindjica, da je partijarh blagoslovio plan za atentat rijecima “Djindjic je izdajnik, a izdajnika nije grijeh ubiti”.

Da li je to moguce?

- Nijesam vidio izjavu Vladana Batica i licno mislim da bez dokaza nikada ne bismo smjeli tako nesto tvrditi. Niti mogu da vjerujem da je patrijarh tako nesto odobrio.Nasa crkva jeste u bloku konzervativnih snaga ali ne moze se reci da je patrijarh blagoslovio ubistvo Djindjica. Djindjic je lobirao za svetosavski hram,skupio najvise novca, pred smrt za crkvu, specijalnom uredbom uveo je i vjeronauku i vise ucinio za crkvu od bilo koga prije njega! Kako smo mu se oduzili dovoljno je prisjetiti se onog neumjesnog govora mitropolita Amfilohija na ispracaju pokojnika, gdje je pravio istorijske aluzije kojima nije mjesto kada covjek odlazi sa ovog svijeta.

Ko mu je to dozvolio?

- Kada je objavljeno da ce pokojnik biti sahranjen u dva sata, negdje do 12 sati se govorilo da ce liturgiju sluziti patrijarh Pavle. Vec u 12 se Pavle nije pominjao, vec Amfilohije. Ko je to dozvolio nije moje da odgovaram. Samo cu reci da je bilo logicno da se od pokojnika oprosti sam patrijarh.

Otkuda Amfilohijev toliki uticaj u zemlji?

- Amfilohijev uticaj ovdje je ogroman i njegovih nekolicine episkopa. Ja sam u sali predlagao da se Amfilohije u vladi izabere za ministra unutrasnjih poslova i da dr Kostunica bude clan Svetog arhijerejskog sinoda.

Opsjednutost zavrsi manijom

- Vi imate mitropolita u Crnoj Gori kojega godinama najavljuju kao vladiku i gospodara Crne Gore. Da li ste razmisljali o toj sintagmi?

Pa nije ovo 18. vijek. U 21. vijeku tesko je imati situaciju da jedan crkveni velikodostojnik bude i drzavni poglavar. Osobito je to tesko na ovom nasem prostoru gdje su strasti uzburkane, gdje nemamo neku cvrscu, dublju i pouzdaniju demokratsku tradiciju, gdje smo u tranziciji, kako bi se reklo, prelazimo preko pustinje i ne znamo kuda cemo stici. A jesu li Vama poznate price da je Amfilohije opcinjen tim da bude vladika Rade modernog doba? Neki kazu da je ta opsesija toliko jaka da je zbog toga i nastala Rumija? -Znam za to, ali jednom je bilo Njegoseva doba i nikad vise. Mislim da mu je ta opsesija jaka, ali znate psiholoski zakon, da kada opsesija pred nekim ili necim postane jaka ona se pretvara u maniju i daje obrnute rezultate! Rumija je jedan nedopustiv cin. Deset vjekova svijetlio je jedan ekumenski simbol zajednistva za koje su nasi stari znali, i pravoslavci, i katolici i muslimani, i odjednom je necijom samovoljom taj ekumenski simbol na vrhu Rumije ugasen. Dobili smo neku vrstu crkve svadjalice i to je ono sto je steta i sto komplikuje odnos. Ako covjek ima na umu raspoluceno bice naciona i u Srbiji i u Crnoj Gori, onda se bojim da to moze imati vrlo ozbiljne posljedice. Nadajmo se da nece sve najgore biti.

Svetosavlje nema veze sa Svetim Savom

- Svetosavlje je ideoloska sintagma nastala 1935. godine i ona nikakve veze nema sa Svetim Savom, kao svetiteljem i prosvetiteljem kakvih je u to vrijeme bilo i drugdje sirom Evrope. Svetosavlje je politicka ideologija nastala u okviru srpskog kulturnog kluba uoci Drugog svjetskog rata. Svakako da u toj ideologiji ima hegemonije i ekspanzionizma i to je ono od cega bi nasa crkva trebalo da se ogradi, kako bi lik i djelo Svetog Save ostali u istoriji predmet ozbiljnog izucavanja.


Tanja Knezevic Perisic
Republika


http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=10624

http://antenam.net/sh/33/10/572/


Novak Kilibarda optužuje Amfilohija za klerikalno političko djelovanje

Samo je jedan bio Njegoš



Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije eklatantan je primjer klerikalca koji politiku pretpostavlja duhovnoj dužnosti koja mu je namijenjena prema položaju, kazao je predsjednik Narodne sloge Novak Kilibarda. Komentarišući najnovije istupe Amfilohija, on je rekao kako je u potpunosti saglasan sa stavom teoretičara crkve i religije Mirko Đorđevića da bi “mitropolitu SPC bolje odgovarao položaj ministra unutrašnjih poslova, nego duhovnog lica”

-Amfilohije je obrazovan čovjek, koji nažalost svoje visoko obrazovanje ne umije da iskoristi na prikladan način, kazao je Kilibarda agenciji MINA, ocjenjujući da Amfilohije ne može da shvati da je on samo mitropolit - duhovno lice, kojemu nije mjesto u politici. Ilustrujući ponašanje mitropolita i njegovih glasnogovornika, on je podsjetio na njihove izjave da Amfilohije sjedi na stolici vladika crnogorskih Svetog Petra i Njegoša, čime se želi sugerisati kako nasljeđuje, ne samo duhovni, već i svjetovni dio te stolice.
-To je, međutim, nonsens prvog reda. Kada je umro vladika Petar drugi Petrović Njegoš 1851. godine nestaje teokratske vladavine u Crnoj Gori. Te godine na knjaževski prijesto stupa Danilo i mitropolit od tada vrši svoju dužnost u manastiru, onu koja mu pripada prema duhovnoj vokaciji, objasnio je Kilibarda.
Navodeći kako nema nijednog političkog događaja gdje se neće umiješati, on je naglasio da je Amfilohije, pred održavanje izbora, sa amvona u crkvi javno upozoravao koga bi trebalo glasati, a koga ne.
-Ima osobinu da se svuda nalazi gdje čovjek i ne pomisli da bi ga mogao vidjeti. Kada su bile beogradske demonstracije, građani su nosili razne pištaljke i zviždali, on je bio među njima i duvao u pištaljku, kazao je Kilibarda. Prema njegovim riječima, kada su prvi Srbi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske poslati u Haški tribunal, mitropolit SPC prvi je odletio da razgovara sa njima i da ih tamo pričešćuje.
-Amfilohije takođe “rješava” nacionalno pitanje u Crnoj Gori, naveo je on, upoređujući crnogorsku naciju s “kopiladima komunističkim”, ali “istovremeno daje i dušu kao duhovnik poručujući kako tu kopilad treba ljuljati”.
-U Crnoj Gori, iako nije idealna, vlada demokratska vlast i postoji parlamentarni sistem i, sa svim tim neugodama, opet i dalje teče demokratska misao. Crna Gora će izaći ili na put samostalnosti ili u zajednici sa Srbijom, ali nije to stvar popova, hodža i župnika, već političara, upozorio je Kilibarda.


http://www.republika.cg.yu/naslovna.phtml?akcija=vijest&id=27973


Last edited by ?%!?#!? on Sun Dec 13, 2009 4:23 am, edited 2 times in total.

Top
 Profile  
 

Re: Veseljko Koprivica: AMFILOHIJEVA SABRANA NE-DJELA
PostPosted: Wed Dec 09, 2009 7:31 pm 
Moderator
User avatar
Offline

Joined: Tue Jun 06, 2006 5:06 am
Posts: 3077
Veliko HVALA i postavljacu - i autoru teksta OTKROVENIJA AMFILOHIJEVOG i SPC.

_________________
Who dares - wins


Top
 Profile  
 

Paravojna jedinica "Škorpioni", koja je ubijala zarobljenike
PostPosted: Wed Dec 09, 2009 7:48 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Novosadski list "Dnevnik", 7. jun 2005.

Quote:
OTAC GAVRILO, STAREŠINA MANASTIRA PRIVINA GLAVA


Zločin nisam blagoslovio!


“Nisam gledao snimak zločina nad civilima, ali sam za njega čuo. To je mogao uraditi samo ekstrem koji se izvukao kontroli ili neko u svojoj ogorčenosti, što ga, opet ne opravdava. Ako je urađeno to što je uraćeno, onda se odgovorni moraju naći. Naša crkva zemaljska, srpska, ne želi nikome zlo.
U isto vreme ne smeju se zaboraviti isti i gori zločini počinjeni nad srpskom decom. Postoje sudovi i neka sude odgovornima u sva tri naroda”.
Ovo je juče ekskluzivno za “Dnevnik” izjavio otac Gavrilo, starešina manastira posvećenom Saboru svetih arhistratiga Mihaila i Gavrila. On je bio jedan od sveštenika koji su dali blagoslov vojnicima i osvetili ratnu zastavu jedinice “Škorpioni” pre njihovog odlaska na ratišta u Bosni i Hercegovini.

http://es.youtube.com/watch?v=iDFqqO3XjkY

http://www.youtube.com/watch?v=HHKfmA0u4v8

Otac Gavrilo kaže da ga posle emitovanja snimka zovu ljudi sa svih strana sveta. “Mnogo je onih kojima sam pomogao i znaju ljudi da volim čoveka i volim mir. Nikoga nisam oklevetao, o nikome ružno govorio a kamoli da ga uputim na klanje. Nikada nisam nikome želeo zlo već samo na ljubav upućivao narod, bez obzira koje su nacije, a kamoli da bih blagoslovio zločin. Pod ovim podnebljem svi govorimo istim jezikom. Žao mi je što se sve ovako zadesilo. Pa i na snimku se verovatno može videti da sam s bosiljkom blagoslovio čeljad, vojnike a ne oružje. Ako je zastava bila osvećena za vreme Kosova i još tada nije terala na ubijanje, klanje i u zlo, bila je vojnički ponos, a sada da se diraju nedužni... U sva tri naroda ima ekstrema” kaže otac Gavrilo i nastavlja:

“Video sam po osvećenju kako mladim vojnicima drhte noge i ruke jer ne znaju kuda idu. Nikome se u rat ne ide. Bodrio sam ih govoreći da, ako već moraju da idu, budu dostojni i da nepotrebno ne proliju ničiju krv. Blagosiljana su čeljad i naša zastava da se zna da je Pravoslavlje hristoljublje, pravdoljublje i smirenoumlje da ne dođe do pometnje i lutanja u mozgu ka zlu “, govori nam starešina manastira Privina glava. On potom navodi da i posle emitovanja snimka na TV, u manastir kraj Privine glave dolaze i Srbi i Muslimani, Šiptari, Rusini, Slovaci...

Na pitanje, otkud on da činodejstvuje jedinici “Škorpiona”, otac Gavrilo kaže da je on pre početka ratnih sukoba bio parohijski sveštenik Šarengrada i Mohova. Blagoslov jedinici obavljen je u Đeletovcima, koji su tada bili u sastavu Republike Srpske Krajine. “I pri osvećenju zastave rečeno je da ne diraju civile. Rekao sam im doslovce: Budite mudri i dobro razmišljajte da ne dođe do prevare. Oni su muslimani, ali nisu džihad, nego starosedeoci svoje zemlje Bosne i Hercegovine. Neka vas čuva Bog, a njih Alah. To sam rekao jer su oni potom otišli u pravcu Bihaća i Velike Kladuše”, govori nam otac Gavrilo i pokazuje originalni tekst izgovorenog blagoslova i citira deo:
“ne dajte se provocirati da ne bi olako došlo do krvoprolića. Ne dirati nedužne, ako treba pomoći, dati pomoć iznemoglima, starcima, deci i ženama. Strah jeste od nekadašnjih naroda koji su iole živeli u slozi, gde se govorilo o bratstvu i jedinstvu, a potom nastade prevelikam mržnja između sva tri naroda. Ovu mržnju načiniše ekstremi u sva tri naroda, načiniše zlo. A vi, kao vojska, verujete svojim komandantima, jer nijedan komandant neće dozvoliti da se nad nedužnim ljudima izvrši masakr niti bilo kakvo ubijanje”.

Na kraju, na pitanje kako se posle svega oseća i da li ga sve to lično pogađa, otac Gavrilo odrečno odgovara i pokazuje na ogromno novo manastirsko zdanje. “Ovo je čudom načinjeno. Tu je sveta Bogorodica, tu je sveti arhangeo (pokazuje na ikonu arhangela Mihaila ), najveći general nebeske i zemaljske vojske. Njemu se obratim. On drži ognjeni mač i terazije, nema meri svačiju dušu a svako će doći pred sud”. Dok nas ispraća, starešina manastira u Privinoj glavi kaže da bi bio najsrećniji da do rata nije ni došlo i da su izbegnute mnoge žrtve i stravična razaranja.

Nema razloga za kajanje

Na naše otvoreno pitanje da li se možda kaje posle svega, otac Gavrilo kaže da nema razloga za kajanje. „LJudi su odlazili sa zastavom, a ne bez zastave i bez sopstvenosti. Pošli su hrabro da se za sebe izbore na pravi i pravedan način”, kaže otac Garilo.

Ž. Negovanović



Novosadski list "Dnevnik", 08. jun 2005.

Quote:
MIRKO ĐORĐEVIĆ, SOCIOLOG RELIGIJE: Crkva ne sme da blagosilja ni oružje ni vojnike

Image
Mirko Đorđević

Sociolog religije Mirko Đorđević upozorio je da crkva, dogmatski i kanonski gledano, ne sme da blagosilja ni oružje ni nosioce oružja. Otuda Đorđević odbacuje objašnjenje oca Gavrila, starešine manastira Privina glava, koji je dao blagoslov “Škorpionima” pred odlazak “na zadatak” u Bosnu, da on “nije blagosiljao zločin i oružje, već vojnike, te da se ne kaje”, kako je to prekjuče rekao “Dnevniku”.

- Pored svega, to nije nikakva redovna vojska, već paravojna formacija koja pri tome odlazi da ratuje u drugu državu. Ako ništa drugo, otac Gavrilo je to mora da zna i zato mu ne stoje sad ta objašnjenja - kaže Đorđević za “Dnevnik”.
Đorđevića, istovremeno, ni najmanje ne iznenađuje uporno neoglašavanje Srpske pravoslavne crkve tim povodom. Uz ocenu da će takav stav crkve potrajati “sigurno još neko vreme”, ovaj vrsni poznavalac prilika u SPC ukazuje i na činjenicu da je epizoda, poput ove oca Gavrila, bilo na pretek u prošlosti.

- Setite se oca Filareta, koji se 1995. slikao na tenku što je obišlo čitav svet. Posle toga on ne da nije kažnjen, već je avanzovao i sada je vladika koji stoluje u Mileševi - podseća Đorđević.

Image

On, međutim, napominje da je samo deo sveštenstva SPC bio povezan sa tadašnjim režimom, ali da sada čitava crkva trpi prirodne posledice te saradnje.

- Verujem da je crkva svesna da se time na nezgodan način upisala u istoriju i stoga očekujem da će se SPC u narednom periodu oglasiti i ograditi od onih i onoga što na nju baca mračnu senku - ocenjuje naš sagovornik.

Na pitanje kada to realno može da se očekuje, Đorđević uzvraća da je to teško precizirati, ukazuući da je za crkvu najmanja jedinica vremena - vek.
- U svakom slučaju, optimista sam da će to kad-tad morati da se dogodi. Primetno je u dosadašnjim patrijarhovim izjavama da ima nekih naznaka spremnosti crkve da to uradi, a ja mislim da je to najbolje da uradi lično patrijarh, imajući u vidu snagu njegovog autoriteta - navodi Đorđević.

Zid ćutanja se mora razbiti

Nezavisno društvo novinara Vojvodine pozvalo je medije u Srbiji i Vojvodini, podsećajući da ih na to obavezuje profesionalni kodeks, da razbiju zid ćutanja i ignorisanja ratnih zločina i genocida počinjenih u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije u periodu od 1991. do 1999. godine. „Uz časne izuzetke, domaći mediji su početkom protekle decenije raspirivali najniže strasti, promovišući mržnju i smrt i igrajući besramnu ulogu ratne propagandne mašinerije u službi jednog zločinačkog režima. Ako ni zbog čega drugog, onda su zbog svega toga sada obavezni da se danas ponašaju sasvim suprotno”, navodi se u saopštenju NDNV-a.

D. Ko.


Top
 Profile  
 

Velika je šteta što sud u Hagu nikoga od vjerskih propagator
PostPosted: Wed Dec 09, 2009 8:14 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Amfilohije treba da ide u Hag

Image

ŠEF PARLAMENTA RANKO KRIVOKAPIĆ OŠTRO PROZVAO MITROPOLITA SPC



Podgorica – Govoreći o mitropolitu SPC Amfilohiju, predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić ocijenio je da je prava šteta što niko od vjerskih propagatora rata nije završio pred Tribunalom u Hagu.
“Crna Gora mora biti srećna da će čovjek koji je bio simbol zlih namjera konačno napustiti cetinjski tron... On osjeća da se primiče evropska pravda i kako smo bliže EU, takvi ljudi će sve više biti pod udarom zakona. Velika je šteta što sud u Hagu nikoga od vjerskih propagatora rata nije izveo pred lice pravde”, rekao je Krivokapić u intervjuu sarajevskom nedjeljniku BH “Dani”, pod naslovom “Amfilohije treba odgovarati u Hagu”.
“Nijesam ni sudija ni tužilac, ali mislim da niko od propagatora rata, bez obzira na to gdje je sjedio, ne smije biti izuzet. Sakriveni iza božjih riječi i đavoljih djela, veliki broj njih je zaslužio da im bude suđeno”, rekao je Krivokapić.
On je ocijenio da je “Amfilohije nesreća koja, kao odraz naše državne slabosti, živi u Crnoj Gori”.
“Satisfakcija nam je da je Risto Radović u socijaldemokratima dobro prepoznao snagu koja ugrožava sve ono što on predstavlja: nacional-šovinizam, zaštitu zločinaca, propagiranje zločina, bratoubilaštva...”, kazao je predsjednik SDP-a.
Govoreći o odnosima unutar vladajuće koalicije, Krivokapić je ocijenio da ekonomska škola profesora Veselina Vukotića ima snažan uticaj na politiku DPS-a
“Svako se trudi ili ima pravo da pokuša da ostvari svoj ideološki uticaj. Naš je zadatak da na tako nešto ostanemo rezistentni. Ipak, postoji određeno poklapanje stavova Vlade i profesora Vukotića, dosta sličnih ideoloških pogleda”, rekao je Krivokapić.
Na pitanje pritiskaju li zapadne države Crnu Goru da prizna Kosovo, Krivokapić je odgovorio:
“Pritisak postoji kao aktivno očekivanje, a ne kao neka konkretna djelatnost ili radnja prema nama”.

DPS bi uvrijedio birače koalicijom sa SNP-om

“Kako jača uticaj SPS-a u Srbiji, tako će i SNP ovdje 'ulaziti u modu'. To je isti model. Nažalost, veze Crne Gore i Srbije, na taj ružan način, još uvijek funkcionišu”, odogovorio je Krivokapić na pitanje da li misli da je SNP još Miloševićeva stranka.
On je ocijenio da bi DPS uvrijedio glasače ako bi se opet ujedinio sa SNP-om.
“To bi pokazalo da su neke optužbe na račun DPS-a iz perioda rascjepa bile opravdane. Nakon toliko godina, ponovo se ujediniti sa strankom Slobodana Miloševića bila bi uvreda za glasače. To bi mogao da uradi samo onaj ko je izgubio vezu s realnošću, i to radi ličnih interesa”, rekao je Krivokapić.
On je rekao da se ne boji političkih prijetnji DPS-a.
“Kao dio tzv. mladog rukovodstva, 1990. smo, umjesto s Miloševićem, otišli s Antom Markovićem, a time i u opoziciju. Dakle, ne bi nam bio prvi put. SDP je srušio Vladu nakon što je Đukanović, 2002, potpisao Beogradski sporazum, tako da nas ne plaše prijetnje o raspisivanju vanrednih izbora”, poručio je lider SDP-a.

Br. M.


Top
 Profile  
 

Tekst sa početka 2005.
PostPosted: Thu Dec 10, 2009 12:37 am 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Popovi i politicari


Prodjose i najradosniji hriscanski praznici. Crkvena administracija imala je pune ruke posla i na lokalnom i na globalnom nivou i u pravoslavnom i u katolickom delu planete.

Trebalo je oprostiti milione individualnih grehova, zapaliti stotine hiljada badnjaka, pricestiti milione starih i novih vernika, isto toliko nahraniti i napojiti hristovim hlebom i vinom, kod nas se pila i rakija, uputiti bozje reci nade, ljubavi i mira. Suprotstaviti se gravitacionim snagama zla!

Trebalo je podsetiti na sopstvene patnje, ali i saosecanje, empatiju, prema drugima.

Da nije bilo slikanja za knjigu utisaka ne bi se ni znalo da li nase vodje sem verbalne empatije prema svom stadu, to jest narodu, imaju ikakav osecaj prema zastrasujucim zrtvama najvece prirodne katastrofe... Pokusaj elektronskih medija da prekinu program, odavanjem poste stradalima u uzasima cunamija, jedva da je dosegao do obicnog coveka! Obnevidelost od sopstvenih problema prezivljavanja, ali i sitnocepenacke politike koja postaje model vladanja i ponasanja, dovode na kraju i do odsustva saosecanja i solidarnsti prema drugima u nesreci. To, bez sumnje, i pored punih usta bogobojazljivih reci, ovih dana nije bilo hriscanski!

Trebalo je podariti radost najmladjima, podeliti brigu sa ubogima, darove sa bogatima. Trebalo je uputiti reci utehe i ohrabrenja!

Ali, jedno je govor, pa i crkveni, drugo su dela!

Vitalnost crkvenog govora u pogledu lingvisticke buducnosti izuzetna je. Sve ukazuje da nece nestati zajedno sa priblizno sest hiljada postojecih jezika, koji se ne prenose narastajima jer ih rabi samo manji broj zivih ostarelih sagovornika, a koje Bugarski naziva “moribundni.”

Crkveni govor “dise” dopunjava se novim recima i pojmovima pa je njegova duhovnost i apstrakcija sve bliza realpolitickim tekstovima. Obracanja nekog crkvenog velikodostojnika i obracanje politicara na vlasti pokazuje bliskost i u formi i u sadrzini. A kako su poceli da nastupaju i zajedno granica se jos vise gubi. Tako su premijer i patrijarh, preneli su mediji, ohrabrili ugrozeni srpski narod u nameri i zelji da opstane i ostane na Kosovu i Metohiji!

Lepa zelja i lepa namera, zbog lepih zelja i lepih namera i lepa sela su gorela, problem je ko sta tu treba da uradi da bi se lepe zelje i namere ostvarile. Od premijera se, valjda, ocekuje da uradi nesto konkretno i saopsti javnosti kako se medjunarodno kotira Vladin plan za Kosovo, koliko je realan i politicki izvodljiv, da bi Srbi na Kosovu i Metohiji opstali i ostali, a ne da ovozemaljske probleme prepusta nebeskim “think-thenk” timovima jer je to van njihovog polja delovanja, pa makar i sveti Petar rukovodio celom akcijom. Od patrijarha se, valjda, ocekuje da molitvom i bogougodnim delanjem doprinese duhu tolerancije, razumevanju, blagosti medju ljudima kako bi otupela spiritualna ostrica mogucih sukoba. Od njega se ocekuje da porazgovara i sa katolickim poglavarom koji vise meseci pokazuje neskrivene zelje za taj susret. Od papinih beseda, takodje, zavisi kako ce se katolicka pastva ponasati na podrucju visokog rizika, kako Medjunarodna krizna grupa naziva KiM.

Sve se do te mere ispreplelo pa premijer govori kao patrijarh i obrnuto! Da je samo to ni po jada - ni popovi poput politicara nisu jedinstveni! Svaka vlast ima svoje popove, (u Crnoj Gori indipendisti jedne, integralisti druge) svaki politicar ima svog popa, a svi, navodno, rade u ime svoga boga u ime svoga naroda.

Vise i ne cudi sto svesteno lice drzi vatrene politicke govore i sto se na primer i Badnje vece koristi za napad na “šuvarice” ,”gasulje”, “backulje”, koka kolu, kratkovide Amerikance... Ne cudi zasto je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, pozdravljajuci Drobnjake i Uskoke koji tradicionalno donose badnjak pred cetinjski manastir na Badnje vece, posebno istakao slavne potomke iz Petnjice Vuka Karadžića i Radovana! Neki, manjina, koji su tamo bili, tapsali su i rekli alal mu vera, drugi, pretpostavlja se jer nisu glasno reagovali - sram ga bilo!

Postujuci svetovne zakone i gradjanska prava gospodin Radovic ima licnu slobodu i izbor da bude clan grupe za odbranu optuzenika za ratne zlocine. Demokratija je to brate! Pitanje je, medjutim, da li i Srpska pravoslavna crkva deli njegovo misljenje, a narocito priliku da se najintimnija verska osecanja sunarodnika usmeravaju u istom pravcu kako bi to, ne samo u lingvistickoj vec i u realpolitickoj buducnosti i crkvenog i politickog govora postao vecinski stav! Za sada, na svu srecu nije, ali do kada ce tako biti neizvesno je!
Cak da je optuzenik za ratne zlocine Radovan Karadzic u milosti cele pravoslavne crkvene administracije, a ne samo u mitropolitovoj milosti, to ni njemu ni instituciji kojoj pripada ne sluzi na cast i nije bozji doprinos blagorodnosti, toleranciji i ugledu Srpske pravoslavne crkve i njenih vernika. Osnovni, civilizacijski red bi bio da propovedaju bozje, a postuju svetovne zakone. Sve ostalo pripada losoj i politickoj i crkvenoj proslosti!

Da li ce se u dobru politicku proslost skloniti oni, kako aktuelni ministar inostranih poslova Vuk Draskovic pominje, koji su od 1988. do kraja 2000. godine na mrznji, ratovima, na smrti, na antievropskoj i antiamerickoj propagandi gradili sistem terora i starom artiljerijom granatirali buducnost naseg naroda ili cemo svi zajedno sa njima u novu izolaciju zavisi, dakle, i od politicara i od popova. Zavisi, svakako, i od cutljive gradjanske vecine koja se do sada i na izborima i u anonimnim anketama opredeljivala za evropske standarde i prikljucenje Evropskoj zajednici naroda... Mir bozji , Hristos se rodi....

Gordana Suša


Top
 Profile  
 

"REPUBLIKA", maj 2007
PostPosted: Fri Dec 11, 2009 12:13 am 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Vladimir Jovanović: Mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije (Radović) između Cetinja i Beograda (1.)

Podsećamo: Ne priznaju mu titulu arhiepiskopa!




izvor: REPUBLIKA, maj 2007

+++

Ni godinu nakon što je sebi pripisao titulu arhiepiskopa cetinjskog, mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju (Radoviću), unutar Srpske pravoslavne crkve, ne priznaju u potpunosti to zvanje.
Na svim dokumentima, spoljnoj i unutrašnjoj korespodenciji beogradske Patrijaršije, Amfilohija pominju isključivo kao mitropolita; ne oslovljavaju ga sa Njegovo blaženstvo – što isključivo priliči tituli arhiepiskopa – već, kao i ranije, Njegovo visokopreosveštenstvo. Arhiepiskopom cetinjskim Amfilohija titulišu jedino mediji koje kontroliše Mitropolija crnogorsko-primorska s Cetinja.
Da li će se takvo stanje promjeniti nakon što je Amfilohije, odlukom Svetog arhijerejskog sabora održanog 14-25. maja – kao najstariji arhijerej – postao, praktično, šef Svetoga Sinoda, “crkvene vlade” s mandatom od dvije godine? Amfilohije je objasnio značenje i upotrebu titule arhiepiskopa cetinjskog istorijskim podatkom da je Mitropolija crnogorsko-primorska organski pripadala Pećkoj patrijaršiji. Arhiepiskop je bio i poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolit Mitrofan (Ban), ali je ustrojstvo ove, kasnije ukinute, autokefalne Crkve shodno Zakonu o Svetom Sinodu iz 1903. podrazumijevalo ukupno tri eparhije - uključujući posebnu eparhiju, Arhiepiskopiju cetinjsku.
Do 1931. godine, kada je donešen Ustav Srpske crkve, pojedine vladike su se potpisivale kao arhiepiskopi-mitropoliti (AM). Međutim, sada se jedino patrijarh Pavle (Stojčević), kao arhiepiskop pećki, te poglavar srpske eparhije (Ohridska arhiepiskopija) u Republici Makedoniji, mitropolit Jovan (Vraniševski), priznaju unutar jerarhije Srpske crkve kao AM. Mitropolit Jovan se, u dokumentima Patrijaršije, tituliše arhiepiskop ohridski i Njegovo blaženstvo.
To, dakle, nije slučaj s Amfilohijem, koji je imao sličan problem i s drugim titulama koje je sebi pripisao od kada je krajem 1990. preuezeo mitropolitsku katedru u Cetinjskom manastiru. Naime, on se pozivao i na titulu egzarha pećkoga trona, tj. zamjenika poglavara nekadašnje Pećke patrijaršije koja je definitivno ukinuta 1766. i nikada nije obnovljena u svom istorijskom središtu. Titula egzarha se dobija pismenim ukazom nadležnog arhiepiskopa i/ili patrijarha, ili odlukom Arhijerejskog sabora. Jovan ohridski je tutule arhiepiskopa i egzarha dobio upravo na takav način i nijesu mu osporene unutar srpske jerarhije.
Ohridska arhiepiskopija ima formalni status autonomije unutar Srpske crkve. Egzarh je titula između mitropolita i patrijarha; obično je egzarh prvosvještenik neke autonomne crkve, a njen nosilac ima punu vlast, u ime patrijarha, nad nekon samostalnom crkvom ili više njenih eparhija. Obnavljanje Arhiepiskopije cetinjske od srpskih crkvenih zvaničnika još niko nije pominjao. Da li postoji plan da se ona obnovi kao autonomna pravoslavna crkva u Crnoj Gori?
Ambicija mitropolita crnogorsko-primorskog još je enigma; poput svih drugih pretedenata na tron Patrijaršije, srpskih arhijereja, on za javnost odbacuje mogućnost da želi da postane novi patrijarh, ali je nikada definitivno i ne isključuje.
I 1990. Amfilohije je, što je manje poznato, bio kandidat za patrijarha. Tada se birao nasljednik Germana (Đorića) koji je – pod veoma čudnim okolnostima – dijagnozom petorice ljekara JNA, zapravo nalazom konzilijuma Vojno-medicinske akademije da nije u stanju da obavlja složene dužnosti, od strane arhijereja srpskih proglašen trajno nesposobnim da vodi Srpsku crkvu.
Crkveni Ustav opisuje mandat patrijarha kao doživotni. German nikada nije dao saglasnost za svoj opoziv, odnosno izbor novog patrijarha, ali je bio pod žestokim optužbama nekoliko mlađih vladika, uključujući i Amfilohija, tada episkopa banatskog, da je decenijama unazad bio pod uticajima komunističkih vlasti.
Sadašnji najozbiljniji Amfilohijev konkurent u trci za budućeg patrijarha srpskog, mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije, Jovan (Pavlović) i tada je, kao što sada mijenja Pavla, bio zamjenik Germanov. Jovan zagrebački predsjedavao je i Saborom koji je 1990. birao novog patrijarha; ujedno, bio je i sam kandidat za patrijaršijski tron.
Glasalo se tajno, s tim što je svaki od kandidata morao da dobije povjerenje više od polovine (najmanje 13 prisutnih vladika).
Tek iz devetog izbornog kruga sadašnji je patrijarh Pavle ušao u uži izbor. U prvom krugu se glasalo tako da je episkop šumadijski Sava (Vuković, upokojen 2001) dobio 16 glasova, 13 je glasova dobio episkop žički Stefan (Boca, upokojen 2003), Pavle raško-prizrenski 11, a Jovan zagrebačko-ljubljanski i Amfilohije po osam glasova.
Nakon ponovljenih glasova, preostali su Sava, Stefan i Pavle. Arhimandrit Antonije, iz manastira Tronoša, uveden je u prostoriju s arhijerejima, uzeo tri zapečaćene koverte s imenima kandidata koje su bile na Jevanđelju, promiješao ih i jednu izvukao.
U koverti je bilo ime sadašnjeg patrijarha Pavla koji je 3. decembra 1990. svečano intrionizovan u Patrijaršiji.
Nakon što nije postao patrijarh, Amfilohije je, nekoliko nedjelja kasnije, postavljen za mitropolita crnogorskog-primorskog.
Pristupnu besjedu na Cetinju održao je 30. decembra 1990. godine. Krajem 1991. je intronizovan.
Amfilohije je, dakle, bio kandidat za patrijarha 1990. svega pet godina nakon što je zavladičen kao episkop banatski; crkveno-ustavna pravila su propisivala da kandidat za patrijarha mora imati najmanje pet godina episkopskog staža…

Udova

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije rekao je da ostaje u Crnoj Gori i da ne treba da brinu oni koju su zabrinuti. Amfilohije je reagovao na pisanje Republike od subote da je najozbiljniji kandidat za 45. patrijarha autokefalne Srpske prvoslavne crkve i jedan od onih koga bi srpski premijer Vojislav Koštunica volio da vidi kao Pavlovog nasljednika. On je kazao “ovdje sam i ostaću ovdje uz pomoć Božju”. - Već sam i grob svoj spremio. Tako da neka ne brinu oni koji su zabrinuti - kazao je Amfilohije, prenosi agencija Mina. Kada je decembra 1990. godine iz Patrijaršije u Beogradu postavljen za mitropolita crnogorsko-primorskog, Amfilohije je u jednom intervjuu kazao: - Pravilo crkveno od iskona je da episkop, kada dođe u jednu eparhiju, tu treba da ostane do svoje smrti. Čak se smatra da je to neka vrsta vjenčanja episkopa sa eparhijom.
Kako objašnjava Milorad Tomanić, autor knjige “Srpska crkva i rat i ratovi u njoj”, “eparhiju čiji episkop umre nazivaju - udova”.

Konkurenti

Rivalstvo mitropolita Amfilohija (69) i Jovana (71) zagrebačko-ljubljanskog ima svoju istoriju koja obiluje primjerima lične netrpeljivosti, kao i borbe za medijsku promociju unutar Srpske crkve. Jovan je, 1991. godine, morao da napusti sjedište Mitropolije u Zagrebu i u Beogradu je bio direktor Patrijaršijske štamparije. Amfilohije je, kao član Sinoda zadužen za misiju (pokriva i medije), 1994. smijenio Jovana s te dužnosti. Amfilohije je postao ubrzo predsjednik Upravnog odbora “Pravoslavlja”, glasila Patrijaršije. Jovan je uzvratio udarac kada je formirana agencija “Pravoslavlje-press”, čiji je glavni i odgovorni urednik bio, na insistiranje Amfilohija, bio episkop hvostanski Atanasije (Rakita). Kao član Sinoda, Jovan je uspio da ukloni Atanasija, dok je Amfilohije bio na turneji po SAD-u, a novi glavni urednik bio je upravo Jovan. Kada se Amfilohije vratio iz SAD-a, agencija “Pravoslavlje-press” je ukinuta

http://www.republika.cg.yu/naslovna.pht ... t&id=77730

Mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije (Radović), između Cetinja i Beograda (2.)

Arhiepiskop ničega




Više od godinu mitropolit crnogorsko-primorski, sam za sebe, ignorisan od većeg dijela srpske jerarhije, nosi titulu arhiepiskopa. Amfilohije (Radović) je, kako tvrdi, titulu dobio na prošlogodišnjem redovnom, majskom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora. O tome, međutim, nije bilo niti slova u zvaničnom saborskom saopštenju, niti je kasnije objavljen bilo kakav službeni dokument o tome.
Nekoliko nedjelja nakon Sabora, beogradske “Večernje novosti”, pod oznakom “saznaje se” objavile su, pozivajući se na nepoznate izvore iz Patrijaršije, da “to ne znači da se Mitropolija crnogorsko-primorska diže na nivo arhiepiskopije, niti će se tako zvati”. Međutim, isti list je tvrdio i da je na tom Saboru “dogovoreno da se na nekom od narednih zasjedanja ‘pod lupu’ stave sve sadašnje titule u Srpskoj crkvi i mnoge će biti korigovane, odnosno jasnije formulisane”.
Frankfurtski dnevni list “Vesti”, veoma uticajan u srpskoj dijaspori, objavio je da - ako se za tim ukaže potreba u budućnosti - titula arhiepiskopa olakšava uzdizanje Mitropolije crnogorsko-primorske u rang arhiepiskopije, kao i prilikom eventualne dodjele autonomnog statusa pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori - poput Ohridske arhiepiskopije u Makedoniji”.
Upitan da li se zbog “crkvene” situacije u Crnoj Gori u Srpskoj crkvi razmišlja o nekom vidu autonomije Mitropolije crnogorsko-primorske, Amfilohije je objasnio “s obzirom na obnovu državnosti Crne Gore, Sabor je smatrao za potrebno da mitropolit povrati titulu arhiepiskopa cetinjskog i da Crna Gora dobije svoj Episkopski savjet”.
Episkopski savjet Srpska crkva je ranije formirala u Hrvatskoj i BiH, gdje djeluje na teritoriji nezavisnih država, a na teritoriji Crne Gore u njegov sastav su ušli Amfilohije, kao predsjedavajući, njegova dva vikarna episkopa iz Nikšića i Ostroga, nikšićko-budimljanski Joanikije (Mićović) i dioklijski Jovan (Purić); tu su i Filaret (Mićević) mileševski i episkop zahumsko-hercegovački Grigorije (Durić) čije eparhije - Amfilohijevim nastojanjem da relativizuje teritorijalni integritet Republike Crne Gore - djeluju iz sjedišta u Prijepolju i Trebinju (Tvrdošu).
Amfilohije je ranije bio na čelu Eparhijskog savjeta. Novoustrojeni Episkopski savjet svoje odluke donosi na potvrdu Saboru u Beogradu.
Dakle, nema govora da je Episkopski savjet zamjena za Sinod. Što on, u stvari, predstavlja? Svoju je promociju Episkopski savjet – bez Filareta mileševskog – imao 1. decembra 2006. kada su razgovarali s predsjednikom Filipom Vujanovićem na Cetinju. Amfilohije je, prenijela je njegova press-služba “Svetigora”, tom prilikom Vujanoviću “uručio majsku odluku Sabora Srpske pravoslavne crkve u kojoj se kaže da je mitropolitu crnogorsko-primorskom vraćena titula arhiepiskopa i da je osnovan Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji ima svoju određenu nadležnost u sklopu Arhijerejskog sabora Pećke patrijaršije Pravoslavne crkve srpske”. Arhijerejski sabor Pećke patrijaršije – šta to bješe? Takvu instancu ili organizaciju ne poznaje aktuelna praksa Srpske crkve ili njen Ustav, a Pećka patrijaršija je, već dugo vremena, samo ženski manastir i nema arhijereje, već igumaniju, mati Fevroniju.
Iz Vujanovićevog kabineta su saopštili jednu drugu besmislicu o tom razgovoru, naime da su “članovi Episkopskog savjeta dostavili predsjedniku Republike odluku Svetog arhijerejskog sabora od 13. maja 2006. godine kojom je osnovan Eparhijski (!) savjet Mitropolije crnogorsko-primorske, na čelu sa mitropolitom crnogorsko-primorskim, kome je vraćena titula arhiepiskopa cetinjskog”.
Amfilohije je, kako su tvrdili u Vujanovićevom kabinetu, dobio titulu arhiepiskopa cetinjskog prošlogodišnjom odlukom Sabora “od 13. maja”, iako Sabor tada nije ni zasjedao – naime, zasjedanje je počelo tek 15. a završeno 27. maja!
- Mitropolija ima svoje mjesto u Pećkoj patrijaršiji, Beogradskoj patrijaršiji, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i to mjesto nastavlja da drži. Upotreba naziva arhiepiskopija nije istovjetna u svim pomjesnim crkvama, a titula arhiepiskopa nije obavezno vezana za određeni vid crkvenog ustrojstva – objasnio je Amfilohije krajem februara ove godine. Raznovrsne Amfilohijeve titule svjedoče o njegovim političkim mijenama, zapravo neuspješnim ambicijama tokom decenije i po mitropolitskog staža na Cetinju.
Najprije je imao pretenzije u Albaniji – ne samo među malobrojnom slovenskom populacijom - pa je sebi pripisao nekadašnju titulu cetinjskih mitropolita skenderijski, sve dok Carigradska patrijaršija nije formirala autokefalnu Albansku pravoslavnu crkvu - koja sada ima svog poglavara i neprikosnovenu jurisdikciju. Amfilohije je potom tvrdio da, na svojoj mitri, panagiji ili omofori, ima i titulu zetsko-brdski, i to u ono vrijeme, ranih 1990-ih, kada je sebe i svoje sljedbenike dopingovao teorijom i praksom o plemenskoj, teritorijalnoj regionalizaciji Crne Gore.
Skenderijski i zetsko-brdski su dva titularna dodatka koja su, netragom, isparila iz zvaničnih Amfilohijevih potpisa - kao da ih nikada i nije bilo.
Niti jedna od ovih titula, uključujući titulu egzarha pećkoga trona, nikada nije pismeno verifikovana od strane Sabora Srpske crkve.
Sa kompletnim popisom titula, sa svojim izvornim zvanjem i dodacima, Amfilohije bi sada imao etikeciju dužu i od titule patrijarha Pavla (Stojčevića); Amfilohije tvrdi da je arhiepiskop cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski, skenderijski i egzarh pećkoga trona!
Njegova etikecija ima čak pet dijelova, dok Pavlova ima svega tri: arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski.
- Moj glavni zadatak kao mitropolita crnogorsko-primorskog je da sačuvam jedinstvo Srpske pravoslavne crkve u novim uslovima kada je proglašena nezavisna crnogorska država – kazao je Amfilohije odmah po održavanju referenduma.

Tišina

Iako često pominjan oko gužve s policijom ispred Cetinjskog manastira prošlog mjeseca, Amfilohije se tim povodom nije ni oglasio. Zvanično, nekoliko dana prije okupljanja vjernika Crnogorske pravoslavne crkve, on je otputovao u Argentinu i vratio se tek krajem aprila. Vijest o njegovom putu za Južnu Ameriku objavila je “Svetigora-press” s nekoliko dana zakašnjenja. A sa zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora, prvi put nakon nekoliko godina, u saopštenju se uopšte nije pominjala Crna Gora.

Orden

Nakon povratka s turneje iz Argentine, krajem aprila, Amfilohije se uputio pravo za Beograd, a onda kod patrijarha Pavla koji je bio na banjskom oporavku u Banji Koviljači. Amfilohije je došao da obiđe Pavla ubrzo nakon što su to uradili članovi bivšeg Sinoda, na čelu s Amfilohijevim konkurentom u trci za tron Patrijaršije, mitropolitom Jovanom (Pavlovićem). Pavle je potpisao Jovanu dokument da je on njegov zamjenik. I ne samo to: Pavle je potom odlikovao Jovana zagrebačko-ljubljanskog Ordenom Svetog Save povodom “tri decenije arhijerejskog staža”.

Ruska veza

Amfilohije se s titulom arhiepiskopa cetinjskog prvi put pominje u saopštenju Mitropolije crnogorsko-primorske juna prošle godine, kada su relikvije Cetinjskog manastira privremeno ustupljene Ruskoj prvoslavnoj ctrkvi. Tom prilikom Amfilohije je dobio Orden “Za vjeru i vjernost”, koji dodjeljuje Gornji dom ruske Dume, odnosno njegov Fond Svetog Andreja Prozvanog. Amfilohije bi, kao kandidat za patrijarha, izgleda mogao računati na snažnu podršku Ruske crkve. Isti orden, “Za vjeru i vjernost”, prije nekoliko nedjelja dobio je i episkop Antonije (Pantelić) iz razloga što “s obzirom na to da još nije imenovan ambasador Srbije u Rusiji, obavljao značajan dio diplomatskih aktivnosti”. Antonije je nastojatelj Podvorja Srpske crkve u Moskvi, a prošle godine je izabran za vikara patrijarhu Pavlu, pod titulom episkopa moravičkog, s tim da i dalje obavlja dužnost nastojatelja moskovskog Podvorja. Amfilohije je dao dozvolu za izgradnju ruskih crkava, njih nekoliko, na Crnogorskom primorju.


(Kraj)

http://www.republika.cg.yu/naslovna.pht ... t&id=77835


Top
 Profile  
 

Sreten Ćeno Zeković
PostPosted: Sat Dec 12, 2009 1:28 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Sa skupa Vjerska tolerancija u Crnoj Gori na Pravnom fakultetu u Podgorici

Sreten Zeković: IZVOR CRKVENO-VJERSKE NETOLERANTNOSTI SPC

Image

U srpskom crkovno-vjerskom nacionalizmu tzv. svetosavlju, kao sakralnoj osnovi srpstva, osnovni je izvor(iste) nepomirljivoga sukoba i neprijateljstva SPC-e spram CPC-e i njezinoga netolerantnog odnosenja prema drugim vjerama i nacijama. Bez pune denacifikacije svetosavskoga srpstva ozbiljno se dovodi u pitanje tvrdnja o individualnoj odgovornosti u potonjem ju-ratu.


U Crnoj je Gori glavni, najizrazeniji, reklo bi se, nepomirljivi i trajni(ji) sukob i neprijateljstvo SPC-e spram CPC-e. SPC izricito i neskr(ov)ito ne priznaje CPC ni u kakvom vidu: ni kao izraz ljudskih i gradjanskih prava i sloboda, politickoga i drugog pluralizma, a jos manje kao visevijekovnoga istorijskog nacionalno-autokefalnog prava na svoje nastavljanje i pravednu restituciju svojine od 1918-1920. Iz temeljnoga razloga takvoga odnosenja SPC-e proishodi i njezin vidljiviji i trajniji nejevandjeljski sukob i netolerancija i spram drugijeh bogomolja i vjera u Crnoj Gori i sire.

Nacionalisticka religija (sveto)srpstva

Takav njezin sustastveni biljeg (pro)ishodi iz osnovne istorijske i aktuelne postavke i cinjenice da je nacionalna SPC nacionalizovala, etnofiletizovala, cak, nacionalizamizovala, kao i sve ostalo, posrbi(ci)la i samu svoju religiju, tradicionalno zvanu, "srpska (drzavna) vjera" iliti "srpsko pravoslavlje" aliti "pravoslavno srpstvo" oliti svetosavlje kao svesrpska nacionalna religija, koju je s ponosom izricito imentovao nedavno proglaseni srpski svetac episkop Nikolaj Velimirovic, "svetosavski nacionalizam", "srpski vjerski naci(onali)zam", kao neraspucivo "jedinstvo organskoga (etnogenetskog) i svjestenog", vjere i nacije, opsteznaveno tradicionalno teodulsko sijamstvo srpske crkve, drzave, nacije i vjere. Glavni unutarnji biljezi takvoga svetosavlja su: Bog po liku Nemanjica ili (sveto)nemanjicoslavlje, (sve)srpsko nacio(nal)no jevandjelje i farisejska vjersko-etnicka (u)dvoj(e)nost po onom "Krstu (Hristu) sluzis, a Nemanjicima i Milosem zivis", a tijem i prisajediniteljstvo i posrbiteljstvo.
Takvo svetosavlje ili "svetosavski vjerski nacionalizam" je sakral(izova)na, bogoslovizovana i teokratizovana osnova srpskoga nacionalizma, odnosno srpstva kao velikosrpstva.

SPC je zvanicno (velje)srpstvo

SPC u CG je zvanicno velikosrpstvo, njegov klasicni uzorno prototipni lik ("idealni tip"), a njezino veljecrkovlje je uzor srpskoga veljedrzavlja cija je "duhovna vertikala" svetosavlje.
Za razliku od skrovitoga veljesrblja u drugijem oblastima drustvenog zivota, SPC je u svom velikosrpstvu posve izricita, otvorena i nedvosmislena jer:
a) zvanicno ne priznaje crnogorsku naciju, pa tijem ni njezinu autokefalnu Crkvu, cak ni u ramu sve (to)srpstva, no je smatra komunisticko-avnojevskom izmisljotinom i zavjerom protiv srpstva; za nju su Crnrogorci (i nacionalno) Srbi, djelicak (sirokoga) sve(to)srpstva;
b) pravoslavne narode, koji su pod njezinom jurisdikcijom, zvanicno posrbicava pod imenom tzv. "pravoslavnog naroda", "svetos(l)avskog naroda" u jedan "jedinstveni srpski (na)rod", u ramu tzv. srpstva;
c) zvanicno istice da je ona Crkva srpstva i da joj je glavni naum Velja Srbija koja treba da ujed(i)ni i prisajedini sve(to)srpstvo.
Time su osnovne pobude, pretpostavke i ciljevi SPC-e prvijenstveno svjetovne, odnosno politicko-nacionalne, i to veljesrpske, sovinisticko-genocidne prirode, a ne istinski (bivstveno) crkovno-vjerske, jevandjelske, opstehriscansko-pravoslavne. Toga radi za nju deklarativno i sustastveno vazi krilatica: "Ili si Srbin, iliti antisrbin, svoj, medjutim, ne mozes biti" i bogohulno raspece: "Srpska vjera, ili anatema, tj. ili Srbin-vjernik u SPC iliti izmisljeni Crnogorac-nevjernik u CPC, bez svoje crkve, nacije".

Denacifikacija SPC i srpstva?

Srpstvo je, u stvari, jedinstvo svjetovnog i "duhovnog" srpskoga nacionalizma, sakral(izova)na, osvjestana i obestana srpska drzava i nacija, a srbocentrizovana, srbospektivna (nacionalizamizovana, etnofiletizovana) crkva i vjera. Upravo to uslovljava njegovu stanovitu nacifikaciju. Proces denacifikacije se ne moze ni danas zamisliti bez prijethodnoga kritickog odnosenja spram svetosavlja, srpskoga svjetovno-sakralnoga nacionalizma, zapravo, samoga srpstva kao veljesrpstva. Zahtijeva, u najmanju ruku, da se Srbi oslobode takvoga svetosavlja, svesrpstva kao veljesrpstva. Bez toga nema sustastvene i stvarne denacifikacije samoga srpstva-svetosavlja koje je, kako zbori Svetac N. Velimirovic, "Savinom narodu uslo u krv i tako prirodno kao disanje". Bez pune denacifikacije srpstva u recenom smislu ozbiljno je dovedena u pitanje opstenita tvrdnja o individualnoj, a ne kolektivnoj (srpskoj) odgovornosti u potonjem ju-ratu, a takodjer i mogucnost vjerske i nacionalne tolerancije na prostorima sirokoga srpstva.

Imperijalno "jedinstvo" tzv. srpstva

Kada "duhovni" i svjetovni predstojatelji sve(to)srpstva (kao konture i rama Velje Srbije), zbore o jedinstvu "jednoga jedinstvenog nedjeljivoga naroda", "pravoslavnog (na)roda", "svetos(l)avskoga naroda", da se on ne smije dijeliti, separirati, to ne tendira na autokefalno-vaseljensko, ekumensko, bogocojsko jevandjeljsko jedinstvo u vjeri i Bogu, niti na sabornost sabranu oko opstecojskih vrijednosti, koje tvrdi svetosavci, kao coekobosku filozofiju Zapada, suprotive bogocojskoj vjeri. To je samo "imperijalno jedinstvo", svetosrpsko bezuslovno ujed(i)niteljstvo i prisajediniteljstvo koje se demagoski i farisejski zaodijeva u evropski i svjetski integralizam, globalizam i sl. SPC je odavno otporbena na ekumenizam, jer u njemu sustastveno tradicionalno-svetosavski, a to znaci, antikatolicki prepoznaje unijacenje, a jevandjelizam uporno svodi na srpsko nacionalno jevandjelje..


(Izlaganje na skupu Vjerska tolerancija u Crnoj Gori na Pravnom fakultetu u Podgorici 27. 4. 2005. u organizaciji NVO ELZA)


Top
 Profile  
 

Iz arhive Crnogorskog Književnog Lista, napisano prije maja
PostPosted: Sat Dec 12, 2009 1:36 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
dr Bogić Vraneš: AMFILOHIJEV SVETOSAVSKI CIONIZAM



Srpski mitropolit u Crnoj Gori pokazao se i dokazao ne samo kao ultraortodoksni »vojnik« svetosavlja, nego i jos kojecime, sve do politickih incidenata i zabrinjavajucih skandala.
Njegovo ponasanje, misljenje i djelovanje nije u skladu sa tumacenjem autoriteta hriscanstva uopste a posebno pravoslavlja. Kao protagonista, prorok i misionar svetosavske varijante pravoslavlja, i to one najekstremnije, kojoj su srpski interes, srpski narod i drzava, iznad Hrista, iznad Svetog Trojstva, on je ozbiljno suprotstavljen sustini hriscanstva i izvornog pravoslavlja. Njegov mentalitetski, mentalni i teoloski sklop, misljenje i djelanje udaraju u sme temelje pravoslavne ortodoksije. Osim despotsko-vizantijskih i ekstremno-islamskih (sitskih) crta u strukturi ovoga srpskog prvosvjestenika, vrlo je snazna i dimenzija ekstremnog judaistickog nasljedja, cije je korijene tesko dokuciti. Taj »srpski cionizam« u ovome neobicnom arhijereju, i ne samo u njemu, jeste vrlo izazovna tema za istoricare srpskog pravoslavlja, u kome ekstremno svetosavlje sve vise odnosi prevagu.
U posljednjih dvadesetak godina u tom svetosavskom svijetu Amfilohije Radovic se nametnuo kao rabinski autoritet, u »srpskim zemljama« i u srpskoj dijaspori.
Za tog »srpskog rabina« sve je dozvoljeno ukoliko je u interesu srpstva, u korist »vascelog« srpskog naroda i srpske drzave.
U tom pogledu za Amfilohija su svetosavska nacela slicna talmudskim zakonima, pogotovo kada se tice odnosa Srba i ne-Srba, koji prve afirmise bez zadrske dok druge prezire i eliminise.
To je tesko razumjeti, ali kljuc za to razrjesavanje treba potraziti u sprezi svetosavlja, Amfilohijevih pogleda na svijet i ideoloskih uticaja.
Ako se sve to »izvuce na svijetlo« ukazuju se rasizam, diskriminacija i ksenofobija ne samo ucenja ciji je episkop Amfilohije misionar nego i njegove sopstvene licnosti. U potonje vrijeme ove pojave su bile u zamahu i ostavile su u nekim krajevima bivse jugoslovenske drzave krvave posljedice, uperene iskljucivo protiv ne-Srba i ne-svetosavaca. Religiozni motivi u sprezi sa ideoloskim podgrijavali su velikosrpstvo i antisrpstvo.
Iza svega toga stoji koncept ciste »srpske drzave« - Velike Srbije ili Saveza srpskih zemalja – neki srpski Izrael – sto predstavlja, kako se i pokazalo, veliku opasnost ne samo za srpski narod nego i za druge narode, drzave i kulture.
Ideja velike srpske drzave i srpskog naroda »u celini« utiskuje se konstantno, institucionalno i vaninstitucionalno, u srpsku populaciju skoro dva vijeka, dok Srpska crkva u tome ima i duzu tradiciju.
U tome velikom, nacertanijevskom zavjestanju, njegovom ispunjenju uloga Amfilohija Radovica je velika, iako se pokazalo da je to uzasna nacionalna obmana i samoobmana.
Zato i Amfilohije sve anatemise koji se suprotstavljaju projektovanom (veliko)srpskom programu, kao u jevrejstvu, i zato kod njega ne moze biti nikakve demokratske promjene. Takva ideologija i njena primjena u Amfilohijevoj misiji, pogotovo u Crnoj Gori, ne vodi u demokratiju vec u totalitarizam...
Ta srpska ideologija, slicno jevrejskoj »koja je uperena protiv svih ne-Jevreja i onih Jevreja koji joj se protive, uperena je protiv svih ne-Srba (pa i Crnogoraca) i protiv onih Srba koji se protive tome opasnom velikodrzavnom i velikonacionalnom (svetosavskom) konceptu.
Na zalost, u »srpskim zemljama« u posljednje vrijeme to je dominantna ideologija. Opasnost od nje se nastavlja.
Ukoliko bi se ostvarila kobna zamisao, koju propovijeda i Amfilohije i sve cini na njenom ostvarenju, da se vaspostavi novo Srpsko carstvo, ta drzava »ne bi pripadala« svojim gradjanima koji nijesu Srbi. Jedini spas bi im bio da predju u svetosavlje i da se prema tome smatraju Srbima. To izvire, ponekad, i iz Amfilohijevih besjeda i incidentnih izjava. Veliki obmanjivac Amfilohije, »srpski cionista« nece da govori o tim buducim ili tekucim novoizmisljenim Srbima ali zato ne propusta da prica o novoizmisljenim Crnogorcima. I ta njegova lazljiva misija se nastavlja, uz blaziranost crnogorske drzave.
Posljedice ovakve srpsko-jevrejske doktrine su vise nego ocite. Konvertovanje u srpstvo odnosno svetosavlje je, u tom smislu, slamka spasa i opstanka. To je najopasnija vrsta iskljucivosti, a Amfilohije je njen apostol. Zato on anatemise Crnogorce (Dukljane) kad god mu se za to ukaze prilika, a komunisti i antifasisti su mu medjutim i posebna prilika za bacanje anatema.
Amfilohijev sovinizam je »samomrznja«, kao sto je i jevrejski ekstremni cionizam, isto kao i sto je svako rasno antisrpstvo slicno antisemitizmu.
Svetosavska ortodoksija u mnogome slijedi jevrejsku ortodoksiju. U tom pogledu Amfilohije je ekstremni rabin. On slijedi talmudsku definiciju ko je Srbin a ko nije, uz onu vukovsku – Srbi svi i svuda.
Rabinski zakoni priznaju konverziju ne-Jevrejina u judalizam, ali svetosavlje ide dalje: konverzijom Srbina u drugu vjeru – Srbin ostaje Srbin. Otuda: Srbi sa tri vjere, pravoslavci, katolici i muslimani.
Amfilohije je u potonje vrijeme dao ogroman doprinos definiciji – ko je a ko nije Srbin. On se ne ustrucava da, poput rabina, javno diskriminise po Crnoj Gori u korist Srba i Srpstva, a protiv ne – Srba: Crnogoraca, Muslimana i Hrvata. Sve u Crnoj Gori: zemlja, drzava, crkve, kultura, jezik, obicaji, ljudi – sve je srpsko. A svako ko nije Srbin gubi prava nad Crnom Gorom i svim ostalim sto njoj pripada.
Amfilohije je u svete sluzbe i blagosluzenja uveo diskriminatorsku praksu, narocito prilikom krstenja i vjencanja, opijela i drugih crkvenih obicaja.
Ne-Srbi, gradjani Amfilohijeve idelane srpske drzave, u kojoj bi se nasli Crna Gora i Crnogorci, ne bi imali pravo jednakosti ni pred Bogom ni pred zakonom. Ko postane Srbin – automatski dobija sva prava.
Zato je Veliki inkvizitor, rabin Amfilohije udario u talambase i aktivirao kosovske trube pred postojeci popis, organizovao »naucnu tribinu« u manastiru Podmainama, na koju je pozvao ovijane »srpske cioniste«. On sam kao rabin i »vojnik svetosavlja« propagira medju vjernicima ekskluzivisticku ideologiju Nebeskog carstva srpskog kao Obecane zemlje.
Amfilohije je nepopravljivi fanatik u kreiranju srpske Utopije!
Ta ideologija iskljucivosti ocituje se u zauzimanju zemlje i druge crnogorske imovine, kultrure i duhovnih vrijednosti. Ta ideologija mu diktira plan u »srbizaciji Crne Gore«, koji mu ne ide pa ne ide. Taj srpski ekspanzionizam, po izraelskom modelu, ima u Amfilohiju vrhunskog rabina. Izmedju ostalog, njega rukovodi i neprekidni srpski ideoloski interes za teritorijalnu ekspanziju, nacionalno i kulturno posvajanje i prisvajanje, otimanje.
Amfilohije je kao tvrdi svetosavac protivnik svake moralne i demokratske evolucije srpske politike. Njemu su mjera za sve Nemanjici, od njih sve pocinje i s njima se sve zavrsava.
Umisljeni srpski interesi sustina su kontinuirane srpske imperijalne ideologije i politike.
U slijedjenju »srpske ideologije«, uprkos njenim razlicitim verzijama, Amfilohije slijedi onu najopskurniju i najrigidniju, kao istinski rabin.
Ideoloska osnova velikosrpske politike zasniva se na svetosavlju, kao jevrejske na judaizmu. Na istorijskim pravima izvedenim iz svetosavlja i kosovskog zavjeta. Amfilohijevo svetosavlje je religiozno-vojnicko ucenje krajnje dogmatskog karaktera, ideoloski mrak.
Srpske »revolucije« i posljednji ratovi koji su rasturili Jugoslaviju osim brojnih uzroka imali su i stvarni istorijski razlog: stvaranje velike jedinstvene srpske drzave kao obnove Dusanovog carstva – kao kod Jevreja »obnavljanje Davidovog i Solomonovog carstva u njegovim biblijskim granicama«; dok za Srpsko carstvo nema granica: sve je srpsko. Srbi su, prema jednoj naucnoj varijanti, najstariji narod na svijetu, a srpski jezik preteca svih jezika. Ta paranoja traje sve do danas i nastavlja se u nedogled.
Tako je, po Amfilohiju, i Crna Gora Srbima obecana od Boga. To je najava za protjerivanje Crnogoraca i drugih ne-Srba.
Svoje rabinske interpretacije Amfilohije sije Crnom Gorom.
Medjutim, Crnogorci se zestoko odupiru konceptu srpske drzave i u biblijskim i u nebeskim granicama, koja bi kanibalski progutala i Crnu Goru i Crnogorce.
Amfilohije postavlja aksiome koje se ne smiju provjeravati. On je kreator totalitarne svijesti, u duhu svetosavlja i judaizma.
Amfilohije u svome karakteru posjeduje monstruozno jaku totalitarnu crtu i cionisticku iskljucivost.
Kod njega sve pociva na imperijalnim srpskim premisama. Zato je i glavni srpski zadatak ujedinjenje Srpstva i obnova Carstva sto je iznad Hrista.
Crnogorska drzava nece ili ne moze da sprijeci proces klerosovinisticke svetosavske radikalizacije u Crnoj Gori, da zaustavi ekspanziju vjerskog, svetosavskog fanatizma. A cilj mu je iskorijenjavanje svega crnogorskog.
Srpska hipokrizija je zakoracila i u 21. vijek. A neko je rekao da je »hipokrizija porez koji zloba placa vrlini«. Amfilohiju bar zlobe ne fali! A ni imperijalnih stremljenja, sto je neobicno za jednog pravoslavnog monaha, bogomoljca.
Velikosrpska savremena ideologija je oslonjena na svetosavlje i cetnistvo. Ucinak te sprege jeste genocid u Srebrenici, ubijanje gradova, posrbljavanje Crne Gore.
Ravnogorski sovinizam i agresivno svetosavlje su se debelo eksponirali. Na djelu je u Crnoj Gori Amfilohijev religiozni fanatizam. To je opasan srpski kurs koji ce unesreciti u Srbiju. Srpska Utopija je himera. Tvorevina platonisticko-makijavelistickog tipa – Amfilohijeva rabinska varijanta restauracije Dusanovog carstva kao Davidova i Solomonova. Amfilohije je prorok zatvorenog drustva i protivnik svake varijante otvorenog drustva.
Svetosavska ortodoksija i ravnogorstvo (rasizam) su neprijatelji svakog otvorenog srpskog drustva.
Srpska crkva, srpski arhijereji, intelektualni i politicki krugovi nijesu protiv nacionalne Utopije ali jesu protiv otvorenog srpskog drustva i, pogotovo, protiv preispitivanja srpske proslosti, ukazivanja na sopstveni sovinizam i iskljucivost.
Amfilohije hoce da ostvari da Srbin ne smije da popije ni casu vode u kuci Crnogorca, a ne daj Boze Dukljanina.
On prica i ispreda bajke o ultraromanticnoj srpskoj istoriji.
Kad ce se savremeni Srbi osloboditi kobi i tiranije svoje sopstvene religije i Utopije, krajnje lazne predstave istorije?
Kad ce nestati njihovi sovinisti i rasisti? Kad oni koji ih vode u corsokak?
Amfilohije i njegov kler vuku i srpsko i crnogorsko drustvo – ka zatvorenom drustvu srpske proslosti, totalitarnom misljenju, svijesti.
Ipak, vrhovni »srpski rabin« u Crnoj Gori, Amfilohije, uzasno se plasi i srpske i crnogorske istorije. Prihvatio se vrlo sramotne misije, odigrao vrlo necasnu ulogu.
Njegova rabinska vlast u Crnoj Gori ne moze dovijek trajati. »Nicija nije gorela do zore«, pa nece ni njegova.
A crnogorska zora svice.
Amfilohije kao kvintesencija mraka moze da ostane i opstane samo u mraku, u potpunom mraku.
On, u duhu vrhunskih rabina, cionista, prepurucuje svojim vjernicima (Srbima jer drugih nema) da, kad god prolaze pored groblja, upute blagoslov ako je groblje srpsko, ali da kunu majke mrtvih ako je ono nesrpsko, pogotovo ako je crnogorsko, dukljansko.
Inace, Amfilohije je genije za proklinjanje. Trovac sadasnjih i buducih generacija, sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze. Kreator velike obmane.
Amfilohije je kao niko prije njega usavrsio ekstremne rabinske metode bestidnosti i sijanja lazi.
Oni koji ga slijede kad tad ce se suociti sa istinom i njenim posljedicama. Zaustavice se u tacki sizofrenije, i osvijestiti od rabidnog rasizma koji Crnogorce naziva »satanskim kreaturama«, nacijom bez identiteta.
Do tada Risto Radovic, nareceni Amfilohije, nece prestajati da daje najrabidnije, krvolocne izjave i da podbada protiv Crne Gore i Crnogoraca. Da obmanjuje kao vrhovni obmanjivac. Ali, postoji i zlocin obmane, postoji »bela laz« slicna nacistrickim doktrinama.
Za Rista, »bela laz«, posto cini uslugu zrtvi, moze da se opravda. Crna Gora to ne prasta, jer su posljedice ove obmane bezbrojne.
Ipak, Amfilohijeva obmana se nastavlja, uprkos sudu istorije. Poslije njega ne moze doci niko tako veliki u zlu koje je propagirao i posljedicama koje je ostavio iza sebe.


Prolazi vrijeme laznih proroka i nepostenih svestenika.
Stari Lukrecije


Top
 Profile  
 

PostPosted: Sat Dec 12, 2009 8:52 pm 
Offline

Joined: Mon Dec 07, 2009 5:16 pm
Posts: 54
Veseljko KOPRIVICA i Želimir MARKOVIĆ: DONACIJE I SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA


Kad popovi blago dijele



Može li biti da je limeno zdanje na Rumiji, koje je mitropolit Srpske crkve Amfilohije proglasio za bogomolju, zadužbina beogradske osiguravajuće kompanije Dunav?
Prema izvorima Monitora, čudna crkvica nikla je i na donacijama te srpske osiguravajuće kuće. Da li je ona finansirala u cjelini ili djelimično sklapanje metalnog objekta sa krstom teško je reći, pošto samo izvođači radova znaju koliko je on koštao i gdje je sve putevima gospodnjim otišao novac dobijen od galantnog donatora. A u tom poslu učestvovali su, pored mitropolita Amfiliohija, projektant koji je uobiličio Amfilohijevu ideju, limar iz Bara koji je švajs-aparatom rukodjelisao crkvicu, zidari koji su postavili temelje, Vojska koja je helikopterom transportovala iz Bara na rumijski vrh limenu konstrukciju...
Početak priče o finansiranju crkvice, tvrde naši izvori, seže još u vrijeme kada je na mjesto generalnog direktora Dunav osiguranja došao Mirko Petrović, inače prvi potpredsjednik Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice. Ključnu podršku Koštunici u toj kadrovskoj kombinatorici dao je G 17 Plus, a posebno aktuelni guverner Narodne banke Srbije Radovan Jelašić. On je Petroviću dao saglasnost za obavljanje te funkcije iako od pet zakonom propisanih uslova Petrović ispunjava samo jedan - ima završen pravni fakultet.
Petrović je u političkoj javnosti poznat po tome što je prilikom raskola 1996. godine, zajedno sa Vladanom Batićem, napustio Koštuničin DSS i osnovao Demohrišćansku stranku Srbije. U znak protesta zbog izručenja Slobodana Miloševića Hagu i uloge Vladana Batića, tadašnjeg ministra pravde, u toj akciji, Petrović demonstrativno napušta demohrišćane i vraća se u stare, turbosrpske redove, a Koštunica ga nagrađuje mjestom generalnog direktora Dunav osiguranja.
Odmah po postavljenju, Petrović se daje na dokazivanje privrženosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Za to je izabrao pogodnu formu – dodjeljivanje pozamašnih donacija. U tom poslu pomažu mu mladi pravnik iz Herceg Novog Aleksandar Stanišić, aktivistikinja JUL-a Marina Samardžić i ražalovani pukovnik obavještajne službe Ljubodrag Ristić.
Prema našim izvorima, donacija za crkvu na Rumiji dogovorena je u Beogradu za vrijeme proslave pravoslavne 2005. nove godine. Namjera je bila jasna: unijeti nemir među vjernike Katoličke crkve i islamske vjeroispovijesti koji tradiocionalno, zajedno sa pravoslavcima, pohode vrh Rumije. Nešto kasnije, 28. februara, po Ugovoru broj 741, filijala Dunava Osiguranje Beograd Eparhijskom Upravnom Odboru Mitropolije crnogorske uplaćuje donaciju od milion dinara. A to je oko 125.000 eura. Dijelom donacije je, tvrdi naš izvor, nabavljen materijal za crkvu na Rumiji koji se morao platiti preko računa, a sudbina preostale suma je nepoznata.
I - usred prošlog ljeta, pred nosom uspavanih crnogorskih nadležnih službi, osvanulo je limeno zdanje na Rumiji.
Upućeni tvrde da ovo nije jedina crkvena donacija kompanije Dunav, koja, uzgred, grca u velikim gubicima.
Tokom juna i jula pomenuti trio – pravnik, aktivistikinja JUL-a i bivši obavještajac, nekoliko puta odlaze u Crnu Goru noseći povelike svote novca u gotovini. Šta se sa tim šuštećim darovima dešavalo, vjerovatno do u detalje zna jedino Mitropolit Amfilohije.
Od koga sve, koliku i kojim kanalima Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori dobija novčanu pomoć enigma je o kojoj gotovo niko ništa ne zna izvan zidina Cetinjskog manastira, u kojem stoluje mitropolit Amfilohije.
«Sveštenici ne znaju odakle se sve sliva novac našoj crkvi. Ali sigurno je da su donacije, što iz zemlje, što iz inostranstva, nepresušni bogati izvor. Kako se on koristi sveta je tajna. Znaju je samo tri čovjeka: mitropolit Amfilohije i sveštenici Radomir Nikčević i Savo Tutuš. U našoj crkvi važi staro nepisano pravilo: ko je bliži oltaru, taj je bliži i crkvenom bogatstvu. On njime gospodari, kao i crkvenim životom uopšte», povjerio nam je sveštenik iz Ostroškog manastira.
Tačno prije deset godina, Olimpijada Ikonić, kaluđerica iz manastira Ostrog, u svojoj javnoj ispovijesti ispričala je: «Mene ljudi ponekad pitaju koliko treba da prilože u manastir. A ja velim - Sv. Vasilije niti pije niti jede i dajte onoliko koliko možete i ne pričajte nikom koliko ste dali. Ne ostavljajte đecu gladnu zbog priloga ovim popovima, jer sve to oni uzmu. Poslije me kaluđeri napadaju, a ja ne mogu da ćutim kad je to tako. Iguman Manastira Lazar Adžić me je opominjao što to radim, jer, veli, trebaju Manastiru pare».
Jedan bivši sveštenik Srpske crkve, koji je godine i godine proveo u manastirima pod Ostrogom i na Cetinju, ovako je, kroz svoj doživljaj, opisao nekadašnji priliv novčanih priloga vjernika i poštovalaca Srpske crkve u Crnoj Gori.
«Ostroški manastir je uvijek, i prije komunizma, i za vrijeme komunizma, i danas bio najposjećenije svetilište u Crnoj Gori. Vjernici su oduvijek ovdje donosili bogate priloge. Krajem šezdesetih bio sam u grupi koja je brojala novčane priloge. Razvrstavali smo strane i jugoslovenske novčanice i brojali čitavu nedjelju dana. Ogromni sto u trpezariji Donjeg manastira, koji je i sada tamo, bio je prekriven novčanicama raznih zemalja. Tu su iz Gornjeg manastira dotjerane na konjima. Pošto smo ih razvrastali i izbrojili, novčanice su upakove u džakove i kombijem prevezene u Mitropoliju na Cetinje. Danima su se u manastirskim hodnicima mogli vidjeti ti džakovi, ali mnogi sveštenici i monasi nijesu ni znali šta se u njima nalazi».
Podsjetivši nas na staru izreku: «Pratite trag novca, pa ćete znati o čemu se radi», on kaže da bi bilo zanimljivo provjeriti od čega je brat mitropolita Amfilohija, inače nezaposlen, proširio imanje u Morači i sagradio veleljepnu kuću, ili kako je njegov bratanić prije par nedjelja organizovao gala svadbu u manastiru Morača.
Crnogorski iseljenici posebno su bili široke ruke kada je trebalo novčano pomoći Srpsku crkvu u Crnoj Gori. O iznosima tih priloga ništa se ne zna izvan crkvenih krugova. Često ni o imenima darodavaca. Ipak, s vremena na vrijeme poneka tajna bude otkrivena. Kao ova. Jedna Cetinjanka, koja dugo živi u Americi, godinama je slala poveliku sumu dolara Cetinjskom manastiru. Onda se, prije nekoliko godina, dogovorila sa mitropolitom Amfilohijem da kao svoj poklon nakon života jednoj ckrvi pored Cetinja ostavi ikonostas. To je zadovoljstvo unaprijed platila dvanaest hiljada dolara. Kada je ljetos došla u Cetinje - od ikonostasa ni traga ni glasa. Ni od dolara.
Vjernici crkvama ne prilažu samo novac. U njihovim riznicama gomilaju se i drugi pokloni: zlato, slike, ulje, pršute, čarape...
Tokom posljednjeg rata, priča naš sagovornik iz Ostroga, na bosansko ratište odvezen je pun kamion čarapa koje su manastiru darivali vjernici.
«Imali smo magacin 30 sa 10 metara i u njega svega. Na hiljade čarapa, naglavaka, peškira i drugoga, pa je narod dolazio i tu kupovao kod nas. A kada su viđeli da je odsad magacin prazan, pitaju đe je ono čudo, a ja velim – Adžić sve razvukao», svjedočila je i pomenuta kaluđerica Ikonić.
Kao država u državi, crkva nikome ne polaže račun o tome od koga šta dobija i gdje to bogatstvo završava. Poreznici i finansijska policija u tu svetu kuću nikad ne zalaze, a i kada bi se odvažili da to učine vjerovatno bi teško mogli da ustanove šta se sve u njoj dešava. Srpska crkva u Crnoj Gori je specifična i u još jednom pogledu. Za nju se može reći - jedna crkva u tri države. Eparhija mileševska pripada Srbiji, Budimsko-hercegovačka Bosni i Hercegovini, a Mitropolija crnogorsko-primorska Crnoj Gori. A ovakv teritorijalnu podjelu vrh Srpske crkve namjerno je projektovao kao svoj doprinos bržem razbijanju integriteta države Crne Gore.
Zbog svega toga, u finansijskim mahinacijama unutar Srpske crkve teško bi se snašao i starješina manastira Ostrog Pavle Radusinović, bivši finansijski policajac iz Sarajeva.

Dugi prsti duhovnika

Vijesti o dugim prstima sveštenika Srpske crkve nijesu novijeg datuma. Početkom 1993. godine u Nikšiću je izbila afera zbog dvije grobnice, u koju je bio umješan i mitropolit Amfilohije. Dvojica građana dali su za grobnice, kako su pisali mediji, 1000 njemačkih maraka. Ali, ostali su i bez grobnica i bez para. Za javnost je ostalo tajna šta se desilo sa tim novcem koji su uplatili Crkvenom odboru u Nikšiću.
Tajna je i šta se desilo sa novcem koji je vojska kao nadoknadu za konfiskovanje imanja mitropolita Save Kosanovića u Ulcinju uplatila istom crkvenom odboru. Novac je bio oročen na štednoj knjižici, otvorenoj na ime pokojnog mitropolita Kosanovića, ali ga je, kako je tada objavljeno u novinama, Amfilohije podigao 1992. godine.
Đakon SPC Milan Darda iz Pariza uputio je 16. marta 1999. godine mitropolitu Amfilohiju razglednicu kojom ga obavještava: «Tvoj štićenik u Parizu Gradimir Ročkomanović opljačkao je ovdašnju crkvenu kasu za 700.000 franaka. Vladika Luka kaže da su morali da mu daju iz kase tu sumu zato što si ti tako naredio. Sramota, druže Risto...Ni Gospod nam više ne može pomoći».
Nešto kasnije, tačnije 26. jula iste godine, protojerej dr Žarko Gavrilović uputio je patrijarhu srpskom Pavlu pismo u kojem detaljno govori o «žalosnom stanju u našoj crkvi» i krađama. «Vi ste, Vaša Svetosti, posle velike materijalne pronevere u Zavodu za izradu sveća, postavili kao direktora PUO sina poznatog srpskog boljševika i krvnika Dragog Stamenkovića... Kada sam već pomenuo proneveru u Zavodu za izradu sveća, sećam se i krađe blizu pola miliona nemačkih maraka iz kase eparhije žičke (...)


Top
 Profile  
 

Re: Veseljko Koprivica: AMFILOHIJEVA SABRANA NE-DJELA
PostPosted: Sat Dec 12, 2009 10:37 pm 
Site Admin
User avatar
Offline

Joined: Mon Oct 17, 2005 2:05 pm
Posts: 3623
Location: Srem - Vojvodina
Kad popovi blago djele a? Da je i pola od toga istina, mnogo je! :evil:

_________________
Sremac a dusa Vojvodjanska.


Top
 Profile  
 

Display posts from previous:  Sort by  
Post new topic Reply to topic  [ 55 posts ]  Go to page 1, 2, 3  Next

All times are UTC + 1 hour [ DST ]


Who is online

Users browsing this forum: Bing [Bot] and 1 guest


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Search for:
Jump to:  
cron
Style by phpBB3
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group